“Budite hrabri i živite za ljubav!”, Ivan Pavao II.

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja Velikoga pape, Ivana Pavla II.

„Što se dogodilo s Božjom zapovijedi ‘ne čini preljuba’ u našem životu?“ – pitao nas je sv. Ivan Pavao II. „Je li supružnicima uistinu stalo da im se djeca rode u ‘čistih’ roditelja? Jesmo li svjesni da je ljudsko tijelo pozvano na uskrsnuće i da se trebamo brinuti za očuvanje njegova dostojanstva.

Jesmo li u stanju sebi posvijestiti da je ljudska spolnost dokaz bezgraničnog povjerenja koje Bog ukazuje čovjeku, muškarcu i ženi, i trudimo li se ne izigrati to Božje povjerenje? Jesmo li svjesni da je svaki čovjek osoba i da nije dopušteno drugog čovjeka svoditi na razinu predmeta koji se smije gledati s požudom i koji se jednostavno može iskoristiti?“ (Łomża, 4. 6. 1991.)

Sveti Otac Ivan Pavao II. tijekom prvih pet godina svoga pontifikata, za vrijeme kateheza srijedom, govorio je o teologiji ljudskog tijela, iznoseći istinu o smislu i biti ljudske spolnosti koju je objavio Bog. Gospodin Bog, stvarajući čovjeka, u njegovo srce upisuje želju za vječnom ljubavlju. Samo takva ljubav može umiriti našu čežnju za srećom. Zato nas Gospodin Isus poziva da prihvatimo njegovu ljubav i uzajamno se tako ljubimo kao što on ljubi nas. Na osobit način treba se to ostvarivati u intimnoj ljubavi muškarca i žene koju Krist pečati svetim znakom sakramenta ženidbe. Gospodin Isus govori: Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Mt 19, 6) Valjano sklopljena ženidba je neraskidiva sveza, i kao sakrament, postaje slika Presvetoga Trojstva. U Božjoj namisli spolni čin pridržan je samo za supružnike i za njih treba postati sudioništvom u životu i ljubavi Presvetoga Trojstva. Gospodin Bog želi da spolni čin bude izraz bezuvjetnog uzajamnog darivanja čitavog duhovnog i tjelesnog bogatstva osoba – supružnika, da bi postao svetim znakom sakramenta ženidbe, izvorom uzajamnog posvećenja supružnika. Takav doživljaj spolnoga čina moguć je jedino u sakramentalnoj vezi ženidbe kada su supružnici u stanju milosti posvetne, dakle kada imaju čista srca. Gospodin Bog želi nam posvijestiti da je najvažnija njegova ljubav, dok strastvena seksualna ljubav i osjećaji moraju biti podređeni zakonu ljubavi, odnosno njegovim zakonima. Tako je moguće raspoznati da grijesi nečistoće nanose velike štete duhovnoj sferi čovjeka, usmrćuju ljubav, produbljuju egoizam, vode na put vječnog prokletstva. Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (1 Kor 6, 9-10)

U posebno teške grijehe ubrajaju se: bračna nevjera, predbračni odnosi, homoseksualni čini, gledanje pornografije, oralni seks, kontracepcija. Također svako svjesno i dobrovoljno provociranje seksualne ugode – masturbacija, petting i sl., uništavaju ljubav i produbljuju egoizam. Takvim se činima krše Božje zapovijedi, takvi čini su u suprotnosti s nesebičnim sebedarjem, egoističan su čin koncentracije na samoga sebe, a što čovjeka vodi u pakao egoizma, čini ga ovisnim o seksualnim doživljajima i zarobljavaju ga kao što to čine droga ili alkohol. To su smrtni grijesi jer uništavaju dar čistoga srca, uništavaju čovjeka, vodeći ga u stanje duhovne smrti i u ropstvo sila zla. U svojoj teologiji tijela sv. Ivan Pavao II. budi nas iz duhovnog mrtvila. Njegov je nauk za mnoge ponovno otkriće istine da istinska ljubav i sloboda ne mogu postojati bez moralnog reda, bez čistoće srca. „Civilizacija smrti želi uništiti čistoću srca“ – opominje sv. Ivan Pavao II. „Jedna od metoda takvoga djelovanja jest ciljano obezvrjeđivanje čovjekova stava i vrjednota koje nazivamo krjepošću čistoće. Pojava je to osobito opasna jer za cilj napada ima osjetljive savjesti djece i mladeži. Civilizacija koja na taj način ranjava ili ubija istinski odnos čovjeka prema čovjeku je civilizacija smrti, jer čovjek ne može živjeti bez istinske ljubavi.“ (Sandomierz, 12. 6. 1999.)


Ustanite, hajdemo!

One koji se razočaraju na putu vjere, sv. Ivan Pavao II. poziva: „Ustanite, hajdemo!“ i umiruje: „Božja ljubav nam ne nameće terete koje ne bismo mogli nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti; ako poziva, onda i dolazi s potrebnom pomoći.“ (Ustanite, hajdemo) Da bismo svakodnevno išli putem vjere, potrebna je samodisciplina. Potrebno je načiniti dnevni raspored i držati ga se željeznom odlučnošću. U svakodnevnom rasporedu treba biti ukalkulirano vrijeme za molitvu, osobito za razgovor s Kristom – udvoje, vrijeme za rad i službu drugima te vrijeme za valjan odmor. U sve svoje obveze, rad i molitvu potrebno je uložiti čitavo svoje srce. Treba biti zahtjevan prema sebi, od sebe puno tražiti, treba pobijediti egoizam koji se javlja u bezvoljnosti, lijenosti i ugađanju sebi. Na koji način? Odluka volje treba siliti na djelovanje, na molitvu, na rad, a pogotovo onda kada nam se najmanje da. Ako čovjek, usprkos svojim slabostima i padovima, bude ustrajao i išao putem zapovijedi i Evanđelja, tražeći i vršeći Božju volju, tada će Krist moći oblikovati njegovo čovještvo i oslobađati njegovo srce od egoizma.

Čitava naša duhovna snaga i moć proizlazi iz molitve. Po molitvi, sakramentu pokore i euharistiji dopuštamo Isusu da promijeni naše srce, oslobodi ga od grijeha i osposobi za ljubav. Zato si ljudi koji zanemaruju molitvu čine toliko na žao, jer njihov duhovni život gladuje i umire. Bivaju nezaštićeni od navala zlih sila.

Da bismo svakodnevno kročili putem vjere, treba odrediti vrlo konkretno vrijeme za molitvu: Gospina krunica, krunica Božjega milosrđa, razmatranje Svetog Pisma, klanjanje pred Presvetim Sakramentom ili drugi oblici molitve. Nikada nije moguće „osloboditi“ se obveze molitve, ispričavajući se neraspoloženjem ili nevoljkošću. Upravo onda kada nam se ne da moliti, treba moliti duplo, darujući Kristu svoju bezvoljnost i loše raspoloženje. Nevoljkost prema molitvi i njeno odlaganje za kasnije predstavljaju podmuklu i opasnu napast zloga duha. Treba biti svjestan postojanja te opasnosti i odlučno je odbaciti.

U brizi za duhovni život nemoguće je zanemarivati redovitu, jednomjesečnu ispovijed. Uputno je naći stalnog ispovjednika. Tu je jako važno obećati Kristu: „Gospodine Isuse, obećavam ti da ću nastojati uvijek živjeti u stanju milosti posvetne, a ako teško sagriješim odmah ću doći k tebi da me oslobodiš od grijeha u sakramentu pokore.“

Čitav život sv. Ivana Pavla II. svjedoči da je sve u njegovu životu počinjalo „uz Kristove stope, skrivene u Presvetom Oltarskom Sakramentu.“ Tajna njegove svetosti leži upravo u molitvi. Svakodnevno joj je posvećivao nekoliko sati. Zahvaljujući svakodnevnoj sv. misi, molitvi i kontemplaciji crpio je od Krista ljubav, mudrost, znanje i jakost, jer samo je Krist izvor u kojem su „bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena“ (Kol 2, 3). Prisjećajući se krakovskih vremena Sveti Otac piše: „U kućnoj kapelici nisam samo molio nego sam također sjedio i pisao. Tu sam napisao svoje knjige, među inima djelo Osoba i čin. Uvjeren sam da je kapelica mjesto iz kojeg izvire osobito nadahnuće. Ogroman je privilegij stanovati i raditi u sjeni te Prisutnosti – koja je poput snažnog magneta. Moj premili prijatelj, blage uspomene André Frossard, u knjizi Bog postoji, susreo sam ga, duboko je sažeo moć i ljepotu te Prisutnosti. Ipak nije uvijek potrebno fizički doći u kapelicu da bi se duhovno ušlo u prostor Presvetog Sakramenta.“ (Ustanite, hajdemo)

Pokret čistih srdaca

Sveti Ivan Pavao II. poziva nas još većom snagom nego za svoga zemaljskog života; zove nas po svojoj duhovnoj baštini koju nam je ostavio da se ne bojimo otvoriti Kristu vrata svojih srdaca, da ustrajno idemo putem svetosti, da se uzdamo u beskonačno Božje milosrđe i da prihvatimo dar čistog srca. Blaženi čistoga srca, oni će Boga gledati (Mt 5, 8) – govori Gospodin Isus. Blaženi su, odnosno sretni, samo oni ljudi koji imaju čisto srce, oni koji su u stanju milosti posvetne. Bez čistoga srca nećemo moći ljubiti i nećemo postići nebo. Zato je naš najvažniji zadatak na zemlji sazrijevati za svetost, osvajati dar čistoga srca.

Nema istinske ljubavi bez sjedinjenja s Kristom, bez čistog srca, bez ustrajnosti u stanju milosti posvetne. Ako tko ustraje u smrtnom grijehu, to je stanje duhovne smrti, ropstvo silama zla. Takav čovjek ne zna ljubiti jer se odijelio od jedinog izvora ljubavi, a to je Isus. U srcu takvog čovjeka vladaju samo snažne emocije i požuda tijela.

Gospodin Isus te poziva da mu daš svoje srce da ga izliječi u svojoj „klinici čistih srdaca“ da bi mogao tvoje srce učiniti čistim, slobodnim i sposobnim za ljubav. To je stanje moguće jedino onda kada svom snagom svojom prioneš uz Isusa, kad budeš surađivao s njim, dopuštao mu da te digne iz svakog tvoga pada, izliječi sve tvoje duhovne rane u sakramentima ispovijedi i euharistije i po ustrajnoj svakodnevnoj molitvi.

Tko može pristupiti Pokretu čistih srdaca?
Svatko tko želi Isusu darovati svoje srce da ga izliječi i tko želi od njega naučiti ljubiti čistom ljubavlju.

Zahtjevi koje preda te stavlja Pokret čistih srdaca?
Iskrenu spremnost izvršavati sve obveze sadržane u Molitvi predanja PČS-a, prvenstveno obvezu svakodnevne molitve, redovite svete ispovijedi, osobito u situaciji teškoga grijeha, kako bi uvijek bili u stanju milosti posvetne, te ustrajan rad na sebi sastavljanjem i izvršavanjem svakodnevnog rasporeda aktivnosti u kojem će biti određeno vrijeme za molitvu, rad i odmor.

Kada i kako pristupiti Pokretu čistih srdaca?
U svakom trenutku! Najprije pristupi sakramentu ispovijedi, a potom se pričesti. Nakon sv. pričesti, Isusu kojega si primio u svoje srce izreci Molitvu predanja:

Molitva predanja:

„Gospodine Isuse, zahvaljujem ti što me bezgranično ljubiš ljubavlju koja me brani od zla, podiže iz blata grijeha i liječi najbolnije rane. Predajem ti svoj razum, volju, dušu i tijelo zajedno sa svojom spolnošću. Obećavam da neću stupati u spolne odnose do trenutka sklapanja sakramenta ženidbe. Nastojat ću ne čitati, ne kupovati i ne gledati pornografske časopise, programe i filmove. (Djevojke mogu dodati: Nastojat ću oblačiti se čednije kako moj način oblačenja ne bi izazivao požudne misli ili želje.) Obećavam da ću se svakodnevno susretati s tobom u molitvi, čitanju Svetoga Pisma, redovitom pristupanju svetoj pričesti i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Obećavam da ću redovito pristupati sakramentu pomirenja, odbaciti svaku malodušnost i čuvati se svakoga grijeha. Gospodine Isuse, uči me neprestano raditi na sebi da mogu nadvladati spolne čežnje i požude. Molim te za odvažnost u svakodnevnom životu da nikada ne posegnem za narkoticima ili bilo čim što stvara ovisnost, kao što su alkohol i cigarete. Nauči me što mi je činiti da bi u mom životu bila najvažnija ljubav. Marijo, Majko moja, vodi me stazama vjere do samog izvora ljubavi – Krista Isusa. Sa svetim Ivanom Pavlom II. želim ti se potpuno predati kličući: Totus Tuus, Marijo! Tvom Bezgrješnom Srcu predajem se potpuno: sve što jesam, svaki svoj korak, svaki trenutak svoga života. Blagoslovljena Kraljice i Majko, isprosi mi dar čistog srca. Amen!”

Obavijesti hrvatsko Uredništvo (https://bozjemilosrdje.net/kontakt/) o pristupanju Pokretu čistih srdaca (PČS), pošalji nam svoju adresu, datum rođenja te datum pristupanja PČS-u. Upisat ćemo te u Knjigu čistih srdaca u kojoj su registrirani svi članovi ovog velikog međunarodnog Pokreta. Ne zaboravi svakodnevno izmoliti Molitvu predanja. Znaj da časopis Ljubite jedni druge! izlazi na 20 svjetskih jezika te da smo svi dio jedne velike duhovne obitelji koja se uzajamno podupire molitvom.

Neka vas uskrsli Krist ispuni ljubavlju i mirom.

vlč. M. Piotrowski, TChr i Uredništvo
Miłujcie się, 2/2014, 52-54

prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković