Članak Gregorza Kucharczyka, objavljen u časopisu Ljubite jedni druge! prije devet godina (2011.), a prema izvorniku u Miłujcie się!, časopisu za novu evangelizaciju iz 2010., jasno upozoravaju na društvene promjene, probleme, događaje i pojave s kojima se suočavamo danas: “borbeni laicizam”, “diktatura relativizma”, represija nad kršćanima koji se usude javno govoriti o nauku Crkve i dr…
Borbeni laicizam ne posustaje u svom nastojanju istisnuti Crkvu i kršćanstvo iz ključnih sfera društvenog života, a istovremeno za sebe traži pravo zauzeti dominantnu poziciju, progoneći one koji se usude usprotiviti njegovoj »liniji djelovanja i napretka«. Na taj si način laicizam prisvaja stvarne značajke religije.
Nova borbena religija
Nedugo nakon pada komunizma u Rusiji i u tzv. zemljama narodne vlast, papa Ivan Pavao II. upozorio je, još 1998., da »demokracija bez istinskih vrijednosti prerasti u javni ili prikriveni totalitarizam« (enciklika Centesimus annus iz 1991.). Tu je opomenu Sveti Otac ponavljao kasnije u nekoliko navrata. U sličnom duhu progovara i (sadašnji) namjesnik sv. Petra papa Benedikt XVI. koji često javno upozorava na opasnost »diktature relativizma«.
Kao svjedoci događaja u zemljama tzv. civiliziranog zapada možemo zaključiti da su se slutnje obojice papa obistinile. Borbeni laicizam ne zaustavlja se samo na istiskivanju Crkve i kršćanstva iz svih najvažnijih sfera društvenog života, već traži pravo zauzeti središnju poziciju, progoneći one koji se usuđuju ne slagati se s uvriježenom »obvezujućom linijom djelovanja i napretka«. Na taj način prisvaja za sebe istinske značajke religije (ili pseudoreligije) i to borbene (pseudo)religije. Borbeni laicizam ima svoje kanonske tekstove (makar samo programske deklaracije predstavnika tzv. Nove ljevice i postmodernista i neomarksista u stilu Slavoja Žižka), »apostole« (liberalne medije koji imaju i ulogu »liberalne inkvizicije«), ikone (npr. Barak Obama) i pristaše (formirano biračko tijelo velikih gradova).
Represivno lice ovog borbenog laicizma najvidljivije je na primjeru tzv. uravnilovke, hvaljene posljednjih godina s obje strane Atlantika. Prema liberalnim autorima ona ima za cilj boriti se s »homofobnim predrasudama« i ukloniti iz društvenog života »govor mržnje (hate speech). Kultiviranje tog tipa »predrasuda« i korištenje »govora mržnje« može biti kažnjivo zatvorskom kaznom i visokim novčanim kaznama.
Na taj način stvoren je sustav za represiju nad kršćanima koji se usude javno govoriti o svetopisamskim učenjima i nauku Crkve na temu seksualnih devijacija. Prije nekoliko godina vrlo se bučno raspravljalo o pitanju švedskog pastora koji se usudio postupiti prema nauku Crkve (odnosno, savjesno izvršavati svoje dušobrižničke dužnosti), za što ga je dočekalo višegodišnje suđenje.
Homofobija i »govor mržnje« pripisuje se i kršćanima koji se protive usvajanju djece od strane homoseksualnih parova. Kazna koja je slijedila onima koji su se usprotivili dezintegraciji dječje osobnosti, na primjeru Velike Britanije, bila je zatvaranje većine katoličkih agencija za posvajanje djece. Njihovi ravnatelji bili su stavljeni pred izbor: podčinjavanje moralno iskrivljenom zakonu (posredovanje u posvajanju djece i homoseksualnim parovima) ili prestanak djelatnosti. Izabrali su ovo drugo.
»Religija« borbenog laicizma, koja ima ambiciju zagospodariti svijetom, neprijateljski se postavlja i protiv vjerskih simbola, osobito kršćanskih, u javnom životu. U tom kontekstu križ postaje »znak osporavan«. Europski sud u Strassbourgu naređuje Talijanima uklanjanje križa iz školskih učionica i drugih javnih mjesta. Ide se toliko daleko da se protivljenje izražava i u zabrani nošenja križića oko vrata.
Godine 2006., jednoj zaposlenici British Airwaysa Uprava prijeti otkazom zbog nošenja križića oko vrata. Kako su objasnili predstavnici BA ta je odredba odraz »jedinstvene politike firme«. Iz službenog priopćenja izdvajamo: »Kompanija je svjesna činjenice da uniformirani službenici žele nositi nakit, uključujući i onaj vjerskog značaja, no pravila kažu da se takvi predmeti mogu nositi ispod uniforme. (…) Ne postoji nikakva zabrana. Pravilo se odnosi na sav nakit i sve vjerske simbole na lančićima, a ne samo na kršćanski križ. Ostala vjerska obilježja poput turbana se mogu nositi jer ih osoblje praktički ne može sakriti ispod uniforme.« Dakle, vidljivo je da, primjerice, muslimanke bez problema mogu nositi svoja pokrivala za glavu, a muškarci turbane koji su daleko uočljiviji znak vjerske pripadnosti od jednog malenog križića.
Što to povezuje islamiste i borbeni laicizam?
Treba vidjeti da u svojoj mržnji prema Kristovoj muci i uskrsnuću zapadni laicisti, koji toliko propovijedaju toleranciju i poštivanje različitosti kultura, zastupaju stajalište istovjetno stavu borbenih islamista i vlada muslimanskih država koje se brinu za »čistoću« islama. Primjerice, u Saudijskoj Arabiji zabranjeno je nositi križiće (čak i skrivene pod odjećom) i prakticirati kršćanske obrede, bilo to molitva ili čitanje Svetog Pisma u skupinama, čak i po privatnim stanovima. Za poštivanje tog zakona brine se specijalna vjerska policija.
Prije nekoliko godina vlada Saudijske Arabije izvršila je djelotvoran pritisak na diplomatska predstavništva skandinavskih zemalja da ispred svojih veleposlanstava u Rijadu (glavnom gradu Saudijske Arabije) uklone državne zastave!? Naravno, u tim zastavama sporan je bio križ koji zauzima središnje mjesto. Ista vlada izvršila je pritisak i na zrakoplovnu kompaniju Swiss Air, tražeći izostavljanje obilježavanja repa aviona vlastitim grbom, zaštitnim znakom Swiss Aira (bijeli križ na crvenoj podlozi).
Možda je usporedba zapadnih laicista i muslimanske vjerske policije pomalo pretjerana. A možda ipak i nije? Nedavni događaji potvrđuju ispravnost ove usporedbe. Naime, u lipnju 2010. godine, novinske agencije prenijele su priču o 57-godišnjem Ezzazu Azizu, koptu, egipatskom kršćaninu, koji je morao pobjeći iz muslimanskog Egipta zbog vjerskog progona. Azil je dobio u Nizozemskoj. No, u Nizozemskoj se progon nastavlja. Aziz se zaposlio kao vozač tramvaja u Amsterdamu. Ubrzo je dobio otkaz zbog nošenja lančića s križićem oko vrata. Naravno, njegove muslimanske kolege bez ikakvih su poteškoća mogli nositi svoje znatno vidljivije vjerske simbole.
Situacija ista kao ona s djelatnicom British Airwaysa. Razlika je u tome što je Uprava BA na koncu dopustila nošenje križića. U Azizovom slučaju stvari su bile prilično kompliciranije; drugim riječima: radikalni laicizam bio je mnogo borbeniji. Azizovi problemi nastali su, prema riječima Uprave tog prijevoznog poduzeća, ne zbog nošenja križića, već zbog lančića. »Nošenje lančića iznad uniforme ugrožava sigurnost radnika jer se lančić može u nešto zaplesti. Od islamskih marama ne prijeti takva opasnost«, ustvrdilo je spomenuto poduzeće pred sudom. I sud je dao za pravo tom grotesknom tumačenju poslodavca. Suci su ustvrdili, kako ovdje nije riječ o vjerskoj diskriminaciji, nego o osnovama zaštite na radu. »Gospodin Aziz može nositi križić u prstenu, na narukvici ili u uhu«, može se pročitati u obrazloženju presude amsterdamskog suda.
Nova svjetska tradicija
Fanatizam laicista, koji graniči s groteskom, vidljiv je i u slučaju najavljene borbe s »Božićem«. Mjesto radnje: Sjedinjene Američke Države. Pokazuje to sudska praksa američkog Vrhovnog suda koji je u više navrata presudio dajući novi smjer političkim i vjerskim sporovima (usp. sudski spor iz 1963. kojim se zabranjuje molitva u državnim školama, sličan spor iz 1987. zabranjuje čak i minutu tišine prije početka nastave, a odluka iz 1973. u predmetu Roe protiv Wade, legalizira ubijanje nerođene djece). Inicijator djelovanja usmjerenog protiv blagdana Božića su organizacije borbenih laicista tipa American Civil Libertas Union (ACLU) – koje se sistematično pozivaju na kršenje njihovih »vjerskih sloboda« postavljanjem božićnih jaslica na javna mjesta.
Godine 1984., američki je Vrhovni sud razmatrao tužbu protiv gradića na Rhode Islandu u kojem je vlast zabranila postavljanje betlehemske štalice u središtu grada. Sud je odlučio u korist betlehemske štalice (omjer glasova 5:4) koju je spasila činjenica da će u njoj, osim za Svetu Obitelj, biti mjesta za soba i Djeda Mraza!? Dakle prisutnost Djeda Mraza i soba bila je dovoljno da se osigura »univerzalnost« štalice. Tako je nastala klauzula zvana »sob« koja je od tada obvezujuća u američkom sudstvu, odnosno, štalica može stajati na javnom mjestu ukoliko su u njoj zastupljeni i drugi »svjetski simboli«.
Stvaranju nove svjetske »tradicije« slavljenja Božića pristupili su s oduševljenjem s obje strane Atlantika milijuni trgovačkih lanaca, poštanskih ureda i službi za nadzor školskih sustava. Godine 2006., engleski Daily Mail ispitivao je zastupljenost vjerskih simbola na blagdanskim čestitkama koje su bile dostupne u poštanskim uredima širom Ujedinjenog Kraljevstva. Pokazalo se da samo jedna od 100 čestitki ima neku vjersku poruku. Dominira karakterističan novogovor. Umjesto Sretan Božić nalazimo poruke Happy December, nema više božićnih lampica već Winter lights (zimske svjećice), a više se nema ni božićnih praznika već samo zimski…
Događaju se i javna svetogrđa i ismijavanja. Iste te, 2006. godine, u opticaju je bila čestitka na kojoj su betlehemski pastiri bili prikazani »napušeni« te u svom high stanju vide anđela koji im dolazi navijestiti Radosnu vijest…
Potporu novom svjetskom poretku daju i znanstveni krugovi koji znanstvenu karijeru razvijaju na teorijama tzv. globalnog zatopljenja (to je druga teorija, uz Darwinovu, koja postaje tabuom prosvjećenog društva).
Godine 2008., skupina australskih znanstvenika podigla na noge javnost tvrdeći kako božićne lampice u nemalom opsegu utječu na globalni porast potrošnje električne energije…
Drugim riječima, blagdan Božića bez Boga je laiciziranje običaja i betlehemskih jaslica. Na sličan način u povijesti susreli smo se s laiciziranjem božićnih obreda kod nacional-socijalista u Njemačkoj. Nakon 1933., u III. Reichu poznata pjesma Tiha noć pjevala se na način da je u tekstu Majku Božju zamijenio Führer, a Djetešce veliki narod Njemačke.
Borbeni laicizam, islamisti, nacional-socijalisti – sve ih povezuje mržnja prema kršćanstvu i ljubav prema neograničenoj moći i vlasti – diktaturi.
Upamtimo, »demokracija bez istinskih vrijednosti prerasta u javni ili prikriveni totalitarizam« (Ivan Pavao II.).
Gregorz Kucharczyk
Ljubite jedni druge, 2011, str. 35-38; prema Miłujcie się, 2010.
Prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković