Naša se vjera oslanja na mnoga neobična otajstava. Jedno od njih je istina o životu nakon smrti koju će svaki od nas doživjeti; o vječnom zajedništvu s Bogom na koje smo svi pozvani.
Bog je ljubav i – kao zajedništvo triju božanskih osoba – želi nas, već ovdje na zemlji, a potom zauvijek u vječnosti, uključiti u život Trojstva. To je fascinantna i nedokučiva stvarnost! Sazrijevamo za nju po ustrajnosti u zajedništvu s Isusom – hraneći se njime u presvetom Tijelu i Krvi, po kojima nas on, po Duhu Svetome, uvodi u zajedništvo s Bogom Ocem. Zahvaljujući sjedinjenosti s njegovom Riječju, rastemo onda kada živimo Evanđelje i kada sve svoje odnose s bližnjima gradimo po uzoru na sliku spona ljubavi između osoba Presvetoga Trojstva. Bog koji je zajedništvo, čini da sve postoji u odnosu zajedništva. Nismo uvijek toga svjesni, no tako jest. Otajstvo Crkve je otajstvo zajedništva….
Krist nas u svakoj euharistiji, po žrtvi samoga sebe, tijesno sjedinjuje sa sobom te postajemo članovi njegova mističnoga tijela. On čini da, hraneći se njime, ulazimo u zajedništvo s njim kao i međusobno zajedništvo sa svima onima koji ga blaguju na toj sv. misi, i to po cijelomu svijetu. To zajedništvo ima višedimenzionalan značaj – nestaje svake vremenske i prostorne udaljenosti. U Kristu se, naime, sjedinjuju tri velike stvarnosti – putujuća (vojujuća), proslavljena i trpeća Crkva. To zajedništvo osigurava neprestano strujanje duhovnih dobara između svih članova Crkve.
Putujuću Crkvu činimo mi koji živimo na zemlji; mi koji se borimo s kušnjama i sazrijevamo iščekujući osobni susret s Kristom koji je jedina sigurnost. U zajedništvu putujuće Crkve, svetost jedne osobe vodi k rastu svetosti druge. Istovremeno, pad jedne osobe nije samo privatna stvar nje same, već oslabljuje duhovnu snagu svih. Svaki grijeh ranjava tijelo Crkve. Svako obraćenje umnaža njenu snagu.
Proslavljenu Crkvu čine sveti i blaženi koji prebivaju u stvarnosti neba – u neprestanoj Božjoj blizini – pomažući članovima putujuće Crkve i moleći za nju obilje milosti. O otajstvu te povezanosti govori sv. Terezije iz Lisieuxazapisavši u Povijesti jedne duše: „Stajala sam nasuprot anđelima i svetima i rekla im: ‘Najmanja sam među stvorenjima, i znam svoju bijedu i svoju slabost. Međutim, znam, koliko plemenito i velikodušno volite činiti dobro, pa vas prosim, o blagoslovljeni Stanovnici Neba, da me usvojite kao svoje dijete. Samo će vama pripasti sva hvala koju ostvarim po vašoj pomoći. Poslušajte moju molitvu, (….) usuđujem se prositi da me poduprete svojom podvostručenom ljubavlju’.“
Strujanje milosti i duhovnih dobara obuhvaća i trpeću Crkvu. Čine je oni koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a – makar su već sigurni u svoje vječno spasenje – iskustvo radosti sjedinjenja s Bogom doživjet će tek nakon čišćenja „kako bi postigli svetost potrebnu za ulazak u radost neba.“ (KKC 1030) To su duše umrlih koje se nalaze u čistilištu i koje nam mogu isprositi brojne milosti, no same sebi ne mogu pomoći. U trenutku smrti završilo je njihovo vrijeme ostvarivanja zasluga, prinošenja trpljenja, zadovoljštine i pokore. Sada mogu računati isključivo na nas.
Naša pomoć tim dušama izraz je najveće ljubavi. Možemo je iskazati zadobivanjem potpunog ili djelomičnog oprosta po svetoj pričesti, po molitvi na nakane Svetoga Oca i po pohodu crkvi, kapelici ili groblju u dane 1. i 2. studenoga, te po molitvi za pokojne od 1. do 8. studenoga. Neizmjeran dar predstavlja sv. misa prikazana za duše u čistilištu kao i molitva Gospine krunice ili Krunice Božjeg milosrđa.
Osobito je dragocjen dar raspirivanje ljubavi našega srca. Odbacujmo srdžbu, naglost, zloću, ponižavanje, prijeziran govor i obucimo se u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost, podnoseći jedni druge i međusobno si praštajući ako bi tko imao kome što predbaciti: kao što je Gospodin oprostio nama, tako i mi! Zaodjenimo se u ljubav koja je veza savršenstva (usp. Kol 3, 8. 12-13). To je najljepše cvijeće koje možemo darovati našim pokojnima. „Nemam drugog načina – pisala je sv. Terezija iz Lisieuxa – dokazati ti svoju ljubav od darivanja cvjetova, a to znači ne propustiti niti jednu, pa ni najmanju žrtvu, nijedan pogled, riječ, pa ni najmanju moguću stvar, i učiniti je iz ljubavi… Isuse, kako ti se sviđaju moji cvjetovi, moje pjesme? Ah, dobro znam da te ta miomirisna kiša, te nježne pahulje bez ikakve vrijednosti, te ljubavne pjesme najmanjega srca, očaravaju. Da, te malenkosti čine ti zadovoljstvo, izazivaju osmijeh proslavljene Crkve. Uzima ona moje, iz ljubavi prinesene, cvjetove i polaže ih u tvoje božanske ruke, (…) Rasut će te cvjetove, koje su kroz božanski dodir, primili beskonačnu vrijednost – na trpeću Crkvu kako bi ugasile plamen njezine patnje, bacit će ih na putujuću Crkvu kako bi joj pomogla izvojevati pobjedu!“
U tim posebnim trenutcima sjedinjenja s trpećom Crkvom prikazujemo sv. mise, oproste i naše molitve za sve pokojne čitatelje lista Ljubite jedni druge iz cijeloga svijeta, kao i za naše dobročinitelje, širitelje i djelatnike. Molimo i vas, dragi čitatelji, da se sjedinjujete s nama u toj molitvi.
Prinosimo Isusu sve i ništa ne propuštajmo! Neka naša molitva, svaka riječ, pogled, čin…. postanu ljubav. Bacajmo cvjetove gaseći oganj trpljenja svih naših pokojnih, doživljavajući zajedništvo s njima i donoseći Isusu veliku radost.
Małgorzata Radomska
Miłujcię się, 4/2013, 28-29
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)