ZA MJESEC SIJEČANJ 2024. – U GODINI ZAHVALE ZA SLIKU MILOSRDNOG ISUSA I DNEVNIK SV. FAUSTINE O 90. OBLJETNICI NASTANKA.
Sv. Faustina i samostan u Vilniusu
S čim ili, bolje reći, s kim štovatelji Božjega milosrđa danas povezuju Vilnius, glavni grad Litve? Sasvim sigurno s boravkom sv. Faustine u tome gradu i s događajima vezanim uz ostvarenje proročke vizije naviještanja poruke Milosrđa. Baš u tom gradu nastala je prva slika Milosrdnog Isusa koja je na javno štovanje bila izložena u Ostroj Brami („Oštra Vrata“). U gradskoj četvrti na Antokolu, u samostanu Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa, Isus je sv. Faustini objavio Krunicu u čast Božjega milosrđa i zatražio da se osnuje „takva Družba“ koja će naviještati i moliti milosrđe Božje za čitav svijet. I baš je tu, točno prije 90 godina, s. Faustina započela pisati svoj poznati Dnevnik.
Obljetnica nastanka samostana
Ove godine pada i obljetnica osnutka samostana Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa u Vilniusu u kojem su se odigrali važni trenuci povezani sa životom i poslanjem sv. s. Faustine.
Samostan je osnovala i izgradila kneginja Maria Michałowa Razziwiłłowa, poznata po svojoj karitativnoj djelatnosti u Varšavi gdje se i trajno nastanila nakon smrti svoga muža, a koji je zajedno s njom bio suosnivač samostana. Bila je u dobrim odnosima sa s. Anielom Popławskom, kasnije prvom poglavaricom samostana u Vilniusu na Antokolu; otud i potiče ova fondacija Družbi u Vilniusu.
Vrlo su zanimljive okolnosti izbora mjesta za taj samostan. Naime, Dobrotvorka je poslala u Vilnius svoju pomoćnicu Annu Kuleszu koja je trebala izabrati prikladnu građevinu i kupiti tu nekretninu. Vodeći brigu o tome da izbor bude dobar, prije nego je izabrala između dvije lokacije, započela je devetnicu u čast Krista Gospodina, moleći za jasan znak koji bi potvrđivao izbor pravog mjesta. U snu je vidjela kako se moli pred čudotvornim Isusovim kipom u crkvi svetih Apostola Petra i Pavla na Antokolu. U jednom trenutku je vidjela kako Isus izlazi iz crkve i vodi je Senatorskom ulicom, te se zaustavlja i pokazuje prstom na kuću-palaču ruskog generala Bykowskog. Upitavši svog župnika ima li ovaj san smisla i je li to očekivani znak za koji je molila Gospodina, i ne čekajući dalje, 16. veljače 1908. godine za Družbu sestara Naše Gospe od Milosrđa kupuje posjed i sve što je na njemu bilo izgrađeno.
Posjed je bio smješten u jednom od najelitnijih i najstarijih dijelova grada koji je bio poznat po krasnim rezidencijama: primjera radi tu su stanovale obitelji Sapieha i Słuszkow, a bio je poznat i po prekrasnoj baroknoj župnoj crkvi svetih Apostola Petra i Pavla koja je bila izgrađena u zahvalu za završetak rata s Moskvom i za oslobođenje Vilniusa od okupatora, a donator je bio magnat Michał Kazimir Pac, veliki vojvoda Litve.
Sestre su se nastanile u kupljenoj kući u ulici Szpitalnoj, kasnije Senatorskoj, a danas Grybo 29 – u svibnju 1908. godine i počele kuću adaptirati za svoju apostolsku djelatnost – odgoj djevojaka i žena koje su trebale moralnu obnovu. Uzdržavale su se od rada vlastite praonice za veš, od šivanja i heklanja pokrivača i drugih tkanina i od plodova što su uzgajale u svom vrtu. Uvjeti nisu bili baš sjajni, zato su sestre otvorile pekaru, kupile još par hektara zemljišta u Miłejszyszkima i proširile praonicu. Njihov glavni apostolat je bila briga o odgoju „palih“ žena i djevojaka, kako se tada o zalutalima znalo govoriti. Njihov je broj stalno rastao; u jednom trenutku taj broj je dosegao njih 110 – bilo je to kratko pred početak Drugog svjetskog rata.
Početkom Drugog svjetskog rata njihova kuća u Vilniusu služila je za smještaj izbjeglica. Pekle su kruh za izbjeglice i prale im prljavi veš. Nakon ulaska Rusa u Vilnius, i nakon preuzimanja vlasti od strane Litvanaca u rujnu 1940. godine, njihova je kuća nacionalizirana, ali svih 16 sestara ostalih u kući obavljale su i dalje svoje zadatke. Nekoliko mjeseci kasnije, kako se broj sestara smanjivao u kuću je, umjesto djevojaka, smješteno 50 dječaka.
Godine 1942. sestre su bile nevino osuđene i smještene u zatvor u mjestu Łukaszkia gdje su provele nekoliko mjeseci. Kako se nisu mogle vratiti u samostan, stanovale su po privatnim kućama, ali su i dalje radile po bolnicama ili skrbeći o bolesnicima izvan grada Vilniusa kao njegovateljice (Wołokumpia).
Godine 1945. većina sestara je napustila grad Vilnius. Zadnje su otišle krajem 1946. godine kada su sve predale u ruke tadašnjih vlasti: 4 hektara zemlje u Vilniusu (na kojoj je radila i sv. Faustina) i 6 hektara zemljišta u Miłejszyszkama. Čudesno je to da je netaknuta ostala i jedna zgrada, i to najsiromašnija, bez posebnog temelja u kojoj su bile smještene spavaonice za sestre i u kojima su se odvijali događaji povezani s „Apostolicom“ Božjega milosrđa, sv. Faustinom.
Sv. Faustina u Vilniusu
Sestra Faustina je prvi put stigla u Vilnius u mjesecu veljači 1929. godine, kako bi zamijenila sestru u kuhinji. Bila je tu vrlo kratko, manje od 4 mjeseca. Za nas je važno razdoblje njezina drugog boravka na Antokolu kada je ovamo stigla nakon polaganja doživotnih zavjeta, krajem svibnja 1933. godine, a ostala je sve do kraja ožujka 1936. godine.
Nakon velikih zgrada u Krakovu – kako je to u Dnevniku zapisala sama sv. Faustina – zgrade u Vilniusu činile su joj se poput malenih kućica. Stanovala je u zajedničkoj sobi, koju su sestre zvale „daća“, a radila je u vrtu, premda u početku nije imala pojma o tom poslu.
No, veći joj je izazov bio ispunjenje misije koju joj je povjerio Isus. Čekala je obećanog svećenika, a to je bio o. Mihael Sopoćko, redoviti ispovjednik na Antokolu. U početku je o. Mihael bio iznenađen onim što mu je rekla s. Faustina; nije joj vjerovao i, konačno, stavio ju je na kušnju koja je nju puno koštala. Pitao je savjet i od majke poglavarice Irene Krzyżanowske u svezi Faustinina života, tražio je da ju se pošalje k liječnicima provjeriti psihičko i fizičko zdravlje. Tek nakon pozitivnog mišljenja doktorice Helene Maciejewske koje je dala o s. Faustini, o. Sopoćko je krenuo u realizaciju slikanja slike Milosrdnog Isusa – više iz znatiželje, negoli zbog čega drugog.
Slika je nastala 1934. godine pod budnim okom s. Faustine u radionici Eugeniusza Kazimirowskog.
Na javno štovanje slika je bila izložena u Ostroj Brami u Vilniusu, gdje su se održavale svečanosti povodom završetka Jubileja Otkupljenja (26. – 28. travnja 1935.). Slika joj se nije sviđala i zbog toga je plakala, ali sam Isus ju je tješio govoreći: Veličina ove slike nije ni u ljepoti boje ni kista, već u mojoj milosti (Dn 313), što se potvrdilo u vrijeme svečanosti kada je s. Faustina primijetila …da je slika oživjela i zrake su prodirale u srce okupljenih ljudi, no ne u jednakoj mjeri. Jedni su primali više, drugi manje. Vidjevši milost Božju, velika se radost prelila mojom dušom. (Dn 417)
U tzv. daći zbila se objava Krunice Božjega milosrđa (13. i 14. rujna 1935.) koju danas vjernici mole po čitavom svijetu, premda je izdiktirana na poljskom jeziku.
U istom je samostanu čula i Isusovu poruku da se treba potruditi oko osnutka nove Družbe i zajednice koja će naviještati i moliti milosrđe za sav svijet. Ova je zajednica danas višemilijunski Pokret apostola Božjega milosrđa, koji nastavlja poslanje sv. Faustine te prenosi poruku o Božjem milosrđu svjedočenjem, riječima, djelima i molitvom i tako se pridružuje spasenju mnoštva grješnika, duhovnom preporodu te priprema svijeta za konačni Isusov dolazak. Ovdje je s. Faustina započela pisati svoj slavni Dnevnik. U njemu je zapisala sve o poruci Milosrđa, zabilježila je sve susrete sa stanovnicima Neba i svoj put sjedinjenja s Bogom. Nijemi je svjedok svih ovih zbivanja bila spomenuta „daća“ u kojoj se sada nalazi muzej – spomen kuća koja govori o boravku Apostolice Božjega Milosrđa u ovom gradu.
s. Elżbieta Siepak, ISMM
Orędzie miłosierdzia, 3/2023, br. 127; str. 4-5
Preveo s poljskog p. Andrzej Wośko, SCJ
koordinator Koordinacije ŠBM
Lektura: Marija Vuković