Isusovo rođenje

Isus Krist je najvažnija Osoba u povijesti čovječanstva. Njegovo rođenje dovelo je do podjele povijesti na staru eru – vrijeme prije Krista i novu eru – vrijeme nakon Krista.

Kroz dvadeset stoljeća koja su prethodila Isusovu rođenju u Betlehemu, proroci Starog Zavjeta naviještali su Njegov dolazak. Brojnim Židovima koji su uspoređivali proroštva Starog Zavjeta sa životom, učenjem, smrću i Uskrsnućem Isusa Krista bilo je jasno da je upravo On očekivani Mesija i Bog.

Prema tim proroštvima Mesija se trebao roditi od Djevice (usp. Iz 7, 14), u Betlehemu (usp. Mih 5, 1-2), kao „Bog silni“ (Iz 9, 5), koji će ozdravljati slijepe, gluhe i hrome (usp. Iz 35, 5-6); kao onaj kojeg će izdati prijatelj (usp. Ps 55, 13-15); koji će biti mučen i osuđen na smrt (usp. Mdr 2, 19-20); pogrđen i odbačen od ljudi; koji će ponijeti naše boli; biti proboden za naše grijehe i satrven za opačine naše (Iz 53, 3-5), među zlikovce ubrojen (Iz 53, 12) i koji će od mrtvih uskrsnuti. (usp. Ps 16, 10; 30, 4)

Temelj slobode i demokracije

Sin Božji, postavši pravi Čovjek, dao je ljudima najuzvišeniji sustav vrjednota – temelj istinske demokracije. Robert Schuman, jedan od utemeljitelja Europske unije, napisao je: „Demokracija će ili biti kršćanska ili je uopće neće biti.“ U Schumanovoj knjizi pod naslovom Za Europu čitamo: „Demokracija svoje postojanje zahvaljuje kršćanstvu. Nastala je onda kada je čovjek bio pozvan u svom vremenitom životu ostvarivati temeljna načela dostojanstva svake ljudske osobe, u okvirima individualne slobode, poštovanja prava svakoga i prakse bratstva među svima. […] Demokracija je s kršćanstvom povezana doktrinarno i kronološki. […] Kršćanstvo uči o jednakosti svih ljudi, djece istoga Boga, koje je otkupio Krist, bez obzira na rasu, boju kože, stalež i profesiju. Ono je donijelo i priznanje dostojanstvu rada i obvezu njegova priznavanja od strane svih. Dalo je prvenstvo duhovnim vrjednotama.“

Katolička Crkva uči da se Bog, postavši pravi Čovjek, „na određeni način sjedinio sa svakim čovjekom“ (Gaudium et spes, 22), i stoga je svaki čovjek od trenutka začeća obdaren najvišim dostojanstvom, ima besmrtnu dušu i „u čovjeku odsijeva zraka same Božje stvarnosti“ (Evangelium vitae, 34). Sam Stvoritelj je svakom čovjeku od trenutka začeća pa do prirodne smrti dao neotuđivo pravo na život i slobodu savjesti. Zato je „hotimičan pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja.“ (EV, 58)

Svim zagovornicima legalizacije pobačaja treba osvijestiti činjenicu da, sa znanstvenog stajališta, ljudski život počinje u trenutku začeća. Američki znanstvenik sa Sveučilišta u Chicagu, Steve Jacobs, proveo je anketu među 5557 biologa na 1058 sveučilišta u čitavom svijetu. Između njih, 96 % ispitanih smatra da ljudski život počinje začećem shodno znanstvenim činjenicama.

U skladu s kršćanskim sustavom vrijednosti, svi ljudi bez iznimke imaju isto dostojanstvo i ista prava na život i slobodu savjesti. Uz to, zlo treba nadvladavati dobrom, mržnju – ljubavlju, laž – istinom.

Autentična demokracija postaje ostvariva jedino ako se oslanja na takav sustav vrijednosti. Bogatstvo europske kulture i demokracije izrasta iz kršćanskih vrjednota, dakle iz istine koju je objavio Isus Krist. To je istina o čovjeku, o braku kao trajnom jedinstvu između muškarca i žene, o obitelji, društvu, svijetu i Bogu koji je postao pravi Čovjek da bi nas otkupio. Utjelovljeni Bog, Gospodin naš Isus Krist, koji uči i spašava po Katoličkoj Crkvi najveće je blago čovječanstva. Svi ljudi koji vrše Njegov nauk u svom životu, sol su zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5, 13-14). U interesu svih ljudi dobre volje, pripadnika svih religija, kao i agnostika i ateista, društveni poredak treba biti zasnovan na kršćanskom sustavu vrijednosti jer samo on jamči istinsku demokraciju, poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka i njegovih temeljnih prava, među njima prava na život i slobodu savjesti.

Sveti Ivan Pavao II. napisao je da gdjegod se odbacuje kršćanski sustav vrijednosti „’pravo’ prestaje biti  takvim, jer više nije čvrsto utemeljeno na nepovredivom dostojanstvu osobe, nego se podvrgava volji jačega. Na taj način demokracija, na sramotu svojih pravila, korača putem suštinskog totalitarizma.“ (EV, 20)

Isusovo je rođenje bilo naviješteno i očekivano

Od početaka povijesti Izabranog naroda dolazak Mesije na svijet bio je naviještan i očekivan. U skladu s tim povjesničari ističu da su Židovi i očekivali dolazak Mesije u vrijeme kada se rodio Isus. Židovski povjesničar Josip Flavije (37.-100.) napisao je da su Izraelci u vrijeme Isusova rođenja bili uvjereni da se uskoro ima roditi Mesija, Vladar svijeta. Približno vrijeme Njegova dolaska izračunali su oslanjajući se na proroštvo Knjige Proroka Danijela (7, 13-14; 9, 24). To je proroštvo upućivalo na Mesijin dolazak u godinama u kojima se rodio Isus. U njemu čitamo da se Mesija ima roditi nakon što mine „sedamdeset tjedana“ (koje treba shvatiti kao „sedamdeset puta sedam“ godina, prim. prev.), tj. 490 godina nakon objave dekreta kralja Artakserksa (458.-457. g. pr. n. e.). Tako je približno i određeno vrijeme Mesijina dolaska. I doista započelo je tada mesijansko doba za sve koji su povjerovali da je Krist naviješteni Mesija i Bog. Nazivajući sebe Sinom Čovječjim, Isus Krist je isticao da se Danijelovo proroštvo ispunilo u Njegovoj Osobi.

Treba znati da je najveća hula za Židove bila tvrdnja da je Isus koji je Čovjek – Bog. To je bio glavni razlog zbog kojega je Krist osuđen na smrt na križu (usp. Mt 26, 63-66). I sljedbenici Islama Isusa ne priznaju Bogom. O tome govori i natpis na kupoli Omarove džamije u Jeruzalemu: „Isus je samo Marijin sin, čovjek kao i svi drugi ljudi.“

Nijedan Židov nije mogao dopustiti sebi pomisao da je Bog-Jahve postao pravi Čovjek na konkretnom mjestu u konkretnom povijesnom trenutku.

Tek nakon Isusova Uskrsnuća rađa se vjera da je Isus pravi Bog. Vjera u Uskrsnuće i Isusovo Boštvo raširila se nevjerojatnom brzinom po čitavom Rimskom Carstvu zahvaljujući prvim kršćanima koji su bili Židovi.

Za svakog čestitog intelektualca i znanstvenika jasno je da je kršćanstvo jedno od najvećih čuda u povijesti i djelo samoga Boga. Nastanak kršćanstva i njegov razvoj i trajanje, usprkos stalnim krvavim progonima, izmiče svim povijesnim zakonitostima i istinsko je čudo. Tu je činjenicu moguće objasniti jedino nadnaravnim djelovanjem Boga koji je postao pravi Čovjek da bi nas spasio i koji, kao uskrsli Gospodin, živi, uči i djeluje u Svojoj Crkvi.

Dolazi „k svojima“

Od samog početka Crkva koju je ustanovio Krist najprogonjenija je vjerska skupina u svijetu. Ne da se racionalno objasniti zašto ljudi mrze Krista i one koji u Njega vjeruju. Nejasno je zašto odbacuju kršćanski sustav vrijednosti utemeljen na ljubavi, praštanju, slobodi savjesti i poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe. Svakodnevno, svakih pet minuta, ubijen je jedan kršćanin samo zato što vjeruje u Krista. Gospodin Isus nagovijestio je tu iracionalnu mržnju i progonstvo Svojih priznavalaca: Svi će vas zamrziti zbog imena moga. (Mk 13, 13)

Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. […] Ako su mene progonili, i vas će progoniti. (Iv 15, 18. 20)

Otajstvo Božjega rođenja dotiče svakog čovjeka osobno. Isus Krist – Utjelovljeni Bog – k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. (Iv 1, 11) Ima takvih, nažalost, i danas koji Ga odbacuju i mrze. Putem spasenja idu samo oni koji u Djetetu Isusu vide svoga jedinog Gospodina i Spasitelja, koji žive po načelima Evanđelja, koji se mole, koji se kaju za grijehe u sakramentu pokore i primaju Isusa u Euharistiji. Tako se u životu tih ljudi „svakodnevno ispunja otajstvo Božjega rođenja, čudo Božje Riječi koja Tijelom postaje.“ (sv. Benedikta od Križa – Edith Stein)

vlč. Mieczysław Piotrowski TChr
Miłujcie się, 5/2019, 4-6

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković