Iz Sjećanja na sv. Faustinu: 5. listopada…

Sestra Faustina Kowalska rođena je za Nebo 5. listopada 1938. godine. Život je u ljubavi prema Bogu posvetila slušajući Isusove želje, nastojeći učiniti sve da se one ispune: u svijetu probuditi i obnoviti štovanje prema neizmjernom Božjem milosrđu, štujući sliku i sat Božjega milosrđa, moleći krunicu i slaveći svetkovinu Božjega milosrđa te šireći štovanje ovog neizrecivog Božjeg otajstva. O njezinu svetačkom životu progovaraju i svjedočanstva sestara koje su živjele u njezino doba i imale doticaj s njom. Sva su sabrana u knjizi Sjećanja na sv. Faustinu Kowalsku iz Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa. Knjiga je prevedena i objavljena na hrvatskom jeziku 2015. u izdanju Biblioteke Stella Maris. Prigodom spomendana sv. Faustine, uz dopušetenje Nakladnika, prenosimo sjećanje s. M. Eufemije Traczyńske na s Faustinu, osobito na posljednje sate njezina života.

foto: Jelena Vuković, knjiga Sjećanja na sv. Faustinu Kowalsku Biblioteke Stella Maris i relikvija sv. Faustine, Trnovčica 2015.
Svjedočanstvo s. M. Eufemije Traczyńske

Sestra Faustina bila je srednjeg rasta, mršava, imala je svijetloplave[1] oči i bila pomalo pjegava po licu. Lice joj je bilo obično, ali vrlo blago, nasmijano i mirno. Bila je uvijek vrlo uravnotežena, vedra, nasmijana i srdačna. Težila je svetosti i željela da cijeli svijet bude svet. Doimala se običnom, ali iz nje je zračio duh i uvijek je bila radosna.

Sjećam se kako smo se upoznale kada sam došla u Krakov. Bilo je to na Uskrs. Iz pekare sam u kuhinju donijela neko pecivo, a ondje je sestra Faustina pekla uskrsno janje (figura od tijesta, bilj. prev.), makar joj to nije bila dužnost. Rekoh joj: „O, kako ste lijepo janje napravili!“ – „Sestro, mora biti sličan Jaganjcu koji je u kapelici“, odgovorila je. Tada sam je prvi put upoznala i nekako mi se svidjela jer je bila tako Božja. Radila je tada u vrtu, a ja sam radila u pekari sa sestrom Ameliom[2], prijateljicom sestre Faustine.

Jednoga dana, dok smo radile u pekari i gulile jabuke, ušla je sestra Faustina. Nas smo dvije sjedile jedna do druge na klupi, a ona nam je prišla odostraga, zagrlila nas i stavila svoju glavu između naših. Sestra Amelia, koja je imala vrlo osjetljivu savjest, upitala je: „Sestro, kako će sve to biti? Čovjek se toliko trudi, a opet kroz tjedan toliko sagriješi. Kako se pomiriti s tim?“ – „Uvijek će s tim tako biti – kaže sestra Faustina. – To je kao dvorište. Hodamo li po njemu čitav tjedan svega će se nakupiti i isprljat će se. A kada dođe subota, čisti se, mete i bude opet čisto. Tako i mi, kad pođemo na ispovijed, ispovjedimo se i čistimo dušu, i nemamo se zašto brinuti. Gospodin Isus zna što i kako.“

Sestra Faustina pričala je puno toga. Govorila je kako bi rado željela da je nekako drugačije na ovome svijetu jer – toliko je siromaha i gladnih koji dolaze na portu i tako odrpanih da čovjeka srce boli jer im ne može pomoći. Ponekad bi govorila o tome, drugi put o nečem drugomu. Nisam sudjelovala u tim razgovorima, već sam samo slušala.

Katkada je sestra Faustina znala upasti u pekaru pa smo utroje išle u vrt pomoliti se. Išle smo do spilje Majke Božje i do sv. Josipa. Sestra Faustina preporučivala je u molitve sve potrebe Družbe, a najviše je molila za grešnike, za Domovinu kao i čin zadovoljštine za sve grijehe učinjene u svijetu. Ranije je čovjek uvijek bio u pokretu i molio.

Sestra Faustina često je molila ležeći križem na koru. Puno sam je puta ondje zatekla. Imala sam ćeliju u spavaonici „ispod jedinice“ pa kad bih išla do pekare ili se vraćala iz nje, odlazila bih na kor i ondje znala zateći sestru Faustinu. Ponekad bi stala malo dalje od ulaza, a nekada bliže, i ležeći križem na zemlji molila. Kada bi se život u samostanu malo utišao, često je nakon pobožnosti znala otići na balkon i satima ondje moliti. Ona, sestra Amelia i sestra Scholastyka[3] znale su uz balkonsku ogradu klečati satima. Sestra Faustina govorila je da su Gospodinu Isusu jako drage „svete ure“ zadovoljštine četvrtkom i kada bi sestre znale koliko su korisne, neke to ne bi tako podcjenjivale. Molila je i širom raširenih ruku, kako su nekada sve molile. Bio je takav duh pokore. I staričica koja ne bi mogla posvema raširiti ruke, makar i tako pomalo zgrčenih, trudila se moliti držeći ih širom otvore.

Sretale smo se i na rekreaciji. Razgovori sa sestrom Faustinom bili su vrlo mirni, uvijek je tražila koga bi smirila, utješila, poručila nešto Božje. Uvijek je dolazila s nekog posla; nikada nisam primijetila da bi bila besposlena. Nekada su na rekreacijama gotovo sve sestre krpale čarape jer su čarape bile pamučne pa bi se često poderale, a i nisu za to imale neko drugo raspoloživo vrijeme. Sestra Faustina, kako sam vidjela, znala je plesti; u svakom slučaju uvijek je bila zaposlena.

foto: Sanktuarium Bożego Miłosierdzia w Krakowie-Łagiewnikach

Dok je sestra Faustina bila na Prądniku, išla sam k njoj sa sestrom Ameliom. Iz samostana smo polazile nakon ručka pa smo ondje stizale na večernju. S njom smo išle na pobožnost. Vodila nas je i u sobicu u kojoj je ležala. Na ormariću je imala sličicu Božjega milosrđa i Sveto Pismo.

Kada bi išla sestri Faustini, sestra Amelia me uvijek vodila sa sobom da joj pravim društvo – bilo u bolnicu ili u vrt u Krakovu – jer je htjela da se i ja okoristim time. U samostan sam došla sa sela, bila sam pobožna djevojka, ali bojažljiva. Općenito sam po naravi bila više zatvorena nego povjerljiva. Sestra Amelia je htjela da se malo ohrabrim, činila je to jer je bila jako dobra. Imala sam svog „anđela“, sestru Krzysztofu[4] koja je ovako znala reći: „Od ove će nešto biti“ – i pritom pokazala na drugu sestru koja je ušla kad i ja – ali od Paulinke (odnosno, od mene) neće biti ništa.“ Tada je sestra Amelia rekla: „Molim Vas, dajte je meni. Molim majku Magistru da mi dopusti brinuti se za nju.“ I zato se tako za mene brinula cijelo vrijeme. Bila je jako dobra sestra, jednostavno nemam riječi. Puno sam imala koristi od nje jer je bila srdačna, požrtvovna, čak je i bolesna išla na posao i nije se tužila. Htjela je umrijeti samo da ne bude na teret Družbi. I umrla je, nakon sestre Faustine. Nije navršila ni 29 godina. Ja joj se i sada molim i puno mi pomaže.

Sestra Faustina i sestra Amelia ispovijedale su se kod o. Józefa Andrasza. Jednoga je dana o. Andrasz došao ispovjediti sestru Faustinu. Sestra Amelia se također htjela ispovjediti. Molila je majku Poglavaricu da u to vrijeme ostavi nekoga uz sestru Faustinu. Majka Poglavarica je rekla da nema koga. Nato će ona da bi ona zamolila sestru Eufemiju, ako se majka Poglavarica složi. Poglavarica će tada da je ona ipak malo premlada, ali ako se ne boji, neka ide. Nakon toga mi je došla sestra Amelia i zamolila me: „Biste li sestro, pošli do sestre Faustine jer bih htjela otići do o. Andrasza na ispovijed, a nema me tko zamijeniti? Majka Poglavarica je već dopustila.“ – „Dobro, mogu otići.“ I otišla sam ju zamijeniti. 

Bilo je negdje oko pola šest uvečer. Ubrzo je zazvonio Anđeo Gospodnji. Sestra Faustina se zagledala u križ koji je visio nad vratima ambulante. Ja gledam, a ona umire; činila mi se tako blijeda, kao da ne diše i kao da oči više ne gledaju… ništa… bez traga života. Srce mi je počelo snažno kucati. Bojala sam se ostaviti je, a opet – nikoga nema. Što učiniti? Pomislila sam u sebi: ako tko dođe, doći će – prepustila sam to Božjoj providnosti, a sama sam upalila svijeću za umiruće, kleknula i počela moliti. Sestra Faustina se duže vrijeme nije ni pomakla, samo ponekad… ponekad bi se čuo kao malen udah i ništa više… sva tako blijeda. Dršćem, nikoga nema. Već sam izmolila molitve i za umiruće i krunicu Božjega milosrđa i litanije Majci Božjoj jer sam ih znala na pamet; sve što sam znala… A ona ništa. Ne daje znakove života.

Tek nakon duljeg vremena – kao da se malo pomakla. Čim se pomakla, ugasila sam svijeću, da ne primijeti. Bilo bi me stid da mi kaže: „A Vi ste mi već svijeću upalili.“ Ugasila sam svijeću, a njoj nisam govorila o svojoj molitvi. Ona također ništa nije govorila, samo se kasnije malo osmjehnula i uzdahnula. Još sam malo posjedila uz nju. Htjela sam je popraviti u krevetu, ali su joj ruke bile tako suhe da nisam znala kako je primiti. Bojala sam se da je ne polomim dok je popravljam.

Konačno je došla sestra Amelia. Ni sestri Ameliji nisam govorila da sam palila mrtvačku svijeću za sestru Faustinu i da sam uz nju tako molila. No, drugi ili treći dan, sestra Faustina reče sestri Ameliji: „Znate li, sestro, da mi je sestra Eufemija već svijeću bila upalila.“ Sestra Amelia je tada došla do mene i rekla mi: „Sestro, čini se da ste svijeću za sestru Faustinu palili?“ Rekla sam da jesam. „Što sam mogla drugo kad je umirala? Sestro, ispovijedali ste se tri-četvrt sata i samu ste me ostavili. Zar je sestra Faustina trebala umrijeti bez svijeće da je umirala?“

Možda je imala neke objave, ekstaze, ne znam, ali ja nisam vidjela nikakav znak života i meni se činilo da umire jer se samo povremeno čuo neki maleni uzdah. I bila je tako blijeda.

Mislim da su sestre imale određenu svijest o svetosti sestre Faustine. Ja sam puno toga znala zahvaljujući sestri Ameliji. Od novicijata sam znala krunicu Božjega milosrđa jer je majka magistra Kaliksta[5] odredila da nećemo više moliti onu staru krunicu nego novu, ali nije rekla otkuda je. Sestra Amelia, s kojom sam se sprijateljila i s kojom sam zajedno radila u pekari, rekla mi je jednog dana: „Sestro Eufemijo, ja neću dočekati, ali Vi hoćete: na stranu svi drugi, ali će sestra Faustina sigurno biti sveta.“ U to sam vjerovala jer je na to ukazivao njen život. I zato sam tako rado htjela biti uz nju dok umire.

Dana 5. listopada, u vrijeme večere zazvonilo je zvono. Bilo je poznato da sestra Faustina umire. Sve smo ostavile i sve, koliko nas je bilo, pošle smo do nje. U ambulanti je već bio Velečasni[6] i nekoliko sestara. Zajedno smo se pomolili. Molili smo vrlo dugo: molitvu za umiruće, litanije i druge molitve. Molili smo tako dugo da je i večernja pobožnost započela nešto kasnije. U jednom je trenutku sestra Faustina dala neki znak i majka Poglavarica[7] se nagnula nad nju. Ona joj je rekla da sad još neće umrijeti i da će im, kad dođe taj čas, reći. Sestre su se razišle. Pošle su jednostavno u kapelicu, jer je bilo kasno, a ni večeru nisu bile dovršile.

Nakon pobožnosti nije bilo nikakva znaka pa je svaka pošla za svojim obvezama. Ja sam pošla za svojim poslom – u pekaru. Kada sam se vraćala u ćeliju, ušla sam u kapelicu i pomolila se dušama u čistilištu da me probude kada sestra Faustina bude umirala jer sam jako željela biti uz nju u trenutcima njene smrti. Jednostavno sam se bojala moliti majku Poglavaricu jer je nama mladim zavjetovanicama bilo zabranjeno ulaziti onamo da se ne bismo zarazile tuberkulozom. Sestri Ameliji je bilo dopušteno jer je i sama imala tuberkulozu.

Pošla sam spavati u uobičajeno vrijeme i odmah zaspala. A onda, netko me budi: „Ako želite biti uz sestru Faustinu dok umire, odmah ustanite.“ Shvatila sam da je riječ o pogrešci. Sestra koja je došla probuditi sestru Ameliu, zamijenila je ćelije i došla do mene. Odmah sam probudila sestru Ameliu, obukla kutu, stavila kapu i požurila u ambulantu. Nakon mene došla je i sestra Amelia. Bilo je oko 11 sati u noći. Kad smo došle onamo, sestra Faustina kao da je lagano otvorila oči i malko se nasmijala. Potom je naklonila glavu i već… Sestra Amelia govori da vjerojatno više nije živa, da je umrla. Pogledala sam sestru Ameliu, ali ništa nisam govorila. Molile smo dalje. Svijeća je stalno gorjela. Za koji trenutak došla je majka poglavarica Irena[8], a sestra koja je dežurala uz sestru Faustinu još je sigurno nekoga probudila. Zajedno s majkom Poglavaricom prilično smo dugo molile. Zatim je majka Poglavarica rekla: „Sestre, raziđite se, idite spavati, jer treba rano ustati.“ I pošle smo.

Drugi dan je sestra Amelia bila prisutna kod oblačenja sestre Faustine. Na zvono, sve su se sestre okupile i prenijele smo sestru Faustinu u kriptu. Nosila sam lijes, ali ne sjećam se tko još sa mnom.

U kripti se okupilo mnogo ljudi: sestre, štićenice, pa i radnici u radnim odijelima. Bio je takav jedan gospodin, Janek, za kojeg su govorili da ne vjeruje. Mi smo molile, a on je stajao i stajao uz lijes sestre Faustine i suze su mu tekle niz obraze. Rekao je: „Ah, kako je ona na mene snažno djelovala.“ Nisam ga poslije srela, ali sam saznala da se obratio.

foto: misericors.org

Lijes je bio čitavo vrijeme otkriven. Djevojke su govorile da imaju drugačiji osjećaj nego inače kada se nalaze uz pokojnika. Bila je i jedna djevojka, Jadzia, naša starija štićenica. Bila je slijepa. Rekla je ovako: „Ništa nisam vidjela, jer sam slijepa, ali sam se tako lijepo osjećala.“

Treći dan je bila sahrana. Sestre su nosile lijes do kapelice. Služena je sveta misa; koliko je bilo svećenika – ne sjećam se jer je već prošlo toliko godina. Nakon svete mise sestre su na ramenima nosile lijes sa sestrom Faustinom na groblje. Bilo nas je šest sestara, a na putu smo se zamijenile s drugih šest. Ne sjećam se tko je još uz mene nosio lijes na groblje. Na groblju su svećenici pjevali molitve. Čini mi se da ih je bilo nekoliko jer se sjećam da je pjevanje bilo tako glasno. Sestru Faustinu položili smo u grob; svatko se još malo pomolio i otišli smo s groblja. Svatko je bio uronjen u svoje misli i sa svojim osjećajima.

Nakon smrti sestre Faustine, majka poglavarica Irena, dala mi je njenu pelerinu. Išla sam u pekaru i kako je bilo hladno, htjela sam se nečim ogrnuti, a nisam imala pelerinu, pa sam bila majci Ireni jako zahvalna. Nisam znala da je to pelerina sestre Faustine sve do trenutka kada sam oboljela od tuberkuloze; tada sam saznala. Tu mi je pelerinu provalnik ukrao iz ormara kada sam bila u Kiekrzu.

Jednoga dana, nakon što je sestra Faustina već bila umrla, rekla mi je sestra Amelia: „Sestro, imam jednu vijest.“ – „Koju?“, upitah. – „Ja ću umrijeti godinu dana nakon smrti sestre Faustine. Rekla mi je to sestra Faustina jer sam je tražila da moli Gospodina Isusa. I molila je da me uzme k sebi jer ne mogu raditi, a ne želim biti na teret Družbi. I sestra Faustina mi je rekla: ‘Dobro, ako dobijem neki odgovor, reći ću vam.’ I dobila je odgovor. Rekla mi je: ‘Spremajte se, sestro, jer ćete godinu dana nakon mene umrijeti.’“

Sahrana sestre Faustine bila je u listopadu, a sestra Amelia se prehladila u studenome dok je čuvala djevojke uz krumpire, za što ju je zamolila sestra Kajetana[9], jer je na trenutak htjela skočiti do blagovaonice. Ipak, dugo je nije bilo, a sestra Amelia nije bila dobro obučena i tada je ozebla. Potom je pošla na klanjanje i na klecalu se onesvijestila. Odnijeli su je do spavaonice; dobila je jako krvarenje i na posao se više nije vratila. Tuberkuloza je brzo uništavala njen organizam. I obistinilo se ono što joj je rekla sestra Faustina. Godinu dana kasnije, 4. listopada[10], sestra Amelia je umrla.

Do danas nisam htjela ništa govoriti jer sam mislila da ima važnijih od mene – neka oni govore. Nisam se javila kao svjedok u procesu sestre Faustine jer sam u sebi mislila da će se drugi oglasiti i što se ja tu imam javljati. Općenito, nikomu nisam rekla da sam bila uz sestru Faustinu u njenom smrtnom času. I tek sam ovdje na Grochówu, dok su mi jednom pričali o smrti sestre Faustine, rekla da sam bila uz nju. I tako se razglasilo.


S. M. Eufemia Traczyńska, arhivska fotografija

Sestra M. Eufemia-Paulina Traczyńska (1910. – 2006.), kći Stanisława i Aniele, rođ. Piwnik. U Družbu sestara Naše Gospe od Milosrđa stupila je 1933. godine. Novicijat je provela pod vodstvom majke Marije Józefe Brzozae i majke Kalikste Piekarczyk. Doživotne redovničke zavjete položila je 1943., u Varšavi. Boravila je u samostanima Družbe u Krakovu, Kiekrzu, Walendówu i Varšavi – Grochówu. Za vrijeme 2. svjetskog rata, 1944., odvedena u koncentracijski logor u Ravensbrück. Nakon rata vratila se u Družbu i služila u pekari, vrtu, na porti, u krojačnici i pletionici. Umrla je u Varšavi – Grochówu, u 96. godini života i 73. godini redovništva. Njeni zemni ostatci počivaju na Powązkima u Varšavi.

[1] U osobnoj iskaznici: oči sive; prema majci Borgiji sivozelene.

[2] Sestra Amelia Socha. Vidi bilješku 112.

[3] Sestra Scholastyka Durak. Biografska bilješka str.

[4] Sestra Krzysztofa Bartkowska. Biografska bilješka str.

[5] Majka Kaliksta Piekarczyk. Vidi bilješku 139.

[6] Velečasni Teodor Czaputa. Vidi bilješku 131.

[7] Majka Irena Krzyżanowska. Biografska bilješka na str.

[8] Majka Irena Krzyżanowska u svom sjećanju koje je zapisala pod prisegom kaže da je o smrti sestre Faustine doznala ujutro. Možda je sestra Ligoria, koja je dežurala uz sestru Faustinu te noći, pošla probuditi bolničarku sestru Alfredu Pokoru.

[9] Sestra Kajetana Bartkowiak. Biografska bilješka str.

[10] Sestra Amelia umrla je 4. studenoga 1939. godine.

izvor: Sjećanja na sv. Faustinu Kowalsku iz Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa, Biblioteka Stella Maris, Zagreb, 2015. (c) Sva prava pridržana. Nijedan se dio knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne suglasnosti nakladnika.