Ja sam Ljubav!

Svakome od nas Isus objavljuje otajstvo svoga Presvetog Srca. Poslužio se pri tome trima mističarkama: sv. Margaretom Marijom Alacoque (2. pol. 17. st.), Josefom Menendez (1. pol. 20. st.) i sv. Faustinom Kowalskom (samo nešto mlađa od Josefe).

Sv. Margareta Marija poznata je širiteljica štovanja Srca Isusova i obećanja koje je Isus, po njoj, dao svojim štovateljima. Najvažnije obećanje glasi da oni koji kroz devet prvih petaka prime sv. pričest neće umrijeti nepomireni s Bogom i bez sakramenata.
Sv. Faustina dobila je poslanje naviještati Božje milosrđe koje oprašta svima pa bili oni i najveći grješnici, samo ako se pokaju i s pouzdanjem obrate Isusu, svom beskrajno milosrdnom Otkupitelju.

Međutim, o Josefi Menendez (1890. – 1923.) zna se vrlo malo, gotovo ništa. Ta španjolska djevojka, švelja, željela je ući u redovničku zajednicu, ali su siromaštvo i majčina bolest dugo vremena to onemogućavali. Tek je u 30. godini života mogla poći za glasom svoga poziva, stupajući u Družbu Srca Isusova (Sacré Coeur) u Francuskoj. Ondje je provela četiri – posljednje – godine svoga života kao sestra koadjutorica, vršeći jednostavne svakodnevne poslove s poniznošću i ljubavlju. Doživljavala je kroz to vrijeme i mistične vizije i iskustva – gotovo svakodnevno vidjela je Isusa Krista koji joj je povjeravao želje svoga Srca. Zapisivala ih je – prema njegovoj želji – kako bi ljudi, a napose štovatelji njegova Srca, upoznali dubinu ljubavi Božje prema čovjeku.

Pisala je samo iz poslušnosti, jer se nije htjela ničim razlikovati od drugih; željela je biti skromna, jednostavna redovnica. Primala je darovane milosti s dubokom sviješću o svojoj nedostojnosti, mučena kušnjama da su to priviđenja i napadana od sotone. Tako je proživjela u redovničkoj zajednici jedva četiri godine. Nakon smrti i dalje je ostala „skrivena“ – nije uzdignuta na čast oltara.

Ostavila je iza sebe zapise koji očituju bogatstvo poruka koje joj je povjerio Učitelj i Gospodin. One su upućene kako njenoj Družbi i izabranim dušama, tako i svim ljudima – jer svi smo pozvani ući u blisko prijateljstvo sa Srcem Gospodina Isusa koje ljubi svakog čovjeka bez mjere.
Objavljujemo djelić poruka kako bi doprle do što većeg broja ljudi koji će ih prihvatiti i raspaliti svoja srca ljubavlju prema Isusu i pronositi ih dalje.

Teresa Tyszkiewicz

„Želim da cijeli svijet zna da sam ja Bog ljubavi, oproštenja i milosrđa.“
(23. studenoga 1923.)

„Ja sam Ljubav. Moje Srce više ne može izdržati plamen koji ga sažiže. Ljubim duše do te mjere da sam za njih dao život. Iz ljubavi prema njima postao sam poput zatočenika u tabernakulu. Već 20 stoljeća stanujem u njemu noću i danju, pod prilikom kruha, skriven u hostiji, iz ljubavi podnoseći zaborav, samoću, prijezir, bogohuljenje, poniženje i svetogrđe.

Iz ljubavi prema dušama ostavio sam sakrament pokore kako bih im mogao oprostiti i to ne samo jedan ili dva puta, već toliko često koliko budu trebali da zadobiju milost. Ondje čekam na njih. Želim da dolaze tom sakramentu kako bi očistili svoje krivice, ne vodom, nego mojom Krvlju.

Na različite sam se načine objavljivao u tijeku vremena. Moja ljubav prema ljudima: pokazao sam koliko mi je stalo do njihova spasenja. Dao sam im upoznati svoje Srce. Ta pobožnost, poput svjetla, raširila se svijetom. Danas ona postaje sredstvom koje služi onima koji rade na širenju moga Kraljevstva da bi taknuli namisli srdaca.

Sada želim nešto više. Ako molim duše za ljubav kao odgovor na moju ljubav koja me sažiže, onda nije riječ samo o uzvraćanju. Želim da one potpuno vjeruju u moje milosrđe, da se u svemu nadaju mojoj dobroti i nikada ne sumnjaju u moje oproštenje.
Ja sam Bog, i to Bog ljubavi. Ja sam Otac, ali Otac koji nježno ljubi, a ne surovo. Moje je Srce beskonačno sveto i beskonačno blago. A poznajući ljudsku bijedu i slabost, prigiba se ono bijednim grješnicima s beskrajnim milosrđem.

Ljubim duše, koje me, učinivši grijeh, ponizno dolaze moliti za oproštenje. Ljubim ih i kada oplakuju svoj ponovni pad. Pa da se on ponavlja i milijardu, i milijun milijardi puta, ljubim ih i opraštam uvijek i čistim onom istom Krvlju onaj posljednji kao i prvi pad.

Ne mučim se s dušama i moje Srce bez prekida čeka njihov dolazak da se u njemu skriju – a tim više što se one osjećaju još bjednije. Zar nije tako da se otac više brine o bolesnom djetetu nego o onome kojemu ništa ne nedostaje? Zar mu ne pokazuje više nježnosti i brige? Tako se i moje Srce s većom nježnošću i suosjećanjem obraća grješnicima nego pravednicima.

Evo što želim objasniti dušama: učit ću grješnike da je milosrđe moga Srca neiscrpno, ozeble i ravnodušne duše da je moje Srce plamen koji ih želi raspaliti jer ih ljubi, pobožne i dobre duše da je moje Srce put po kojem se hodi prema savršenosti i dolazi do blagoslovljenog kraja. Na koncu, od duša meni posvećenih, svećenika, redovnika i redovnica, od odabranih i privilegiranih duša, želim još jednom da mi daruju svoju ljubav i da ne sumnjaju u moju ljubav, već da mi prije svega iskazuju svoje pouzdanje i ne sumnjaju u moje milosrđa. O, kako je lako sve dobiti od moga Srca.“

Poziv na ljubav, WAM, Krakov, 2007.
Miłujcie się, 1/2013, 23-24

(prijevod s poljskog: Jelena Vuković)