Osobne slabosti karaktera (osobnosti), brojne mane, kao i neuredne homo-ili heteroseksualne navike mogu se pobijediti.
Nažalost, ne događa se to baš toliko često, a glavni razlog tome je vrlo jednostavan: vrlo se malo ljudi predaje čitavim srce, odnosno s potpunom voljom, dugotrajnoj, unutarnjoj borbi koja je potrebna kako bi se postigao cilj. Djelomice zato što nema poticaja da to učine ili nisu naučeni kako to učiniti jer nisu našli dobrog instruktora ili pomoćnika, a teško je samomu. Djelomice zato što oni u stvarnosti to ne žele jer od njih zahtijeva radikalnu unutarnju promjenu, manje ili više njeguju svoje navike. Mane (seksualne ili druge), u većini su slučajeva ugodne, usprkos njihovim teškim i mučnim posljedicama. S obzirom na homoseksualnu sklonost svaki mora biti spreman na potpuno odricanje od svih ugoda koje su s njom povezane. Potrebno je odlučno se odreći svega što donosi istospolno seksualno zadovoljstvo. Ne smije se dopustiti stupanje u homoseksualne veze ili homoseksualno obojene ugode; gledanje pornografije na internetu, televiziji ili u tisku, masturbaciju, bilokakve istospolne fantazije i maštanja. Nadalje potrebno je izbjegavati različite druge emocionalne ugode koje hrane nezreo egocentrizam, iz kojeg se rađaju istospolne težnje, među njima narcisoidne ugode, poput djetinjeg „samoljublja“, svraćanje pozornosti na sebe, prekomjerno „samopotvrđivanje“ (self-affirmation), samosažaljenje ili njegovanje osjećaja krivnje.
Počnimo od osjetilnih ugoda. Muškarcima i ženama koji osjećaju privlačnost prema istom spolu, koji su se uvijek trudili živjeti u čistoći, nije teško u potpunosti se odreći potrage za seksualnom ugodom. Ipak za većinu drugih to je prilično teško i znači veliku borbu isprepletenu pobjedama i porazima. Posebno se to odnosi na osobe s dugotrajnim navikama masturbacije. Mnogi takvi mogu misliti da ih odricanje od svekolike osjetilne i usmjerene homoseksulane satisfakcije lišava gotovo jedine utjehe koju imaju u životu jer se osjećaju samima, depresivni su i nemirni, ili čak ne vide neku perspektivu u svom privatnom životu. Oni su navezani na traženje utjehe kroz bijeg u iluzorni svijet svojih zlosretnih fantazija o osjetilnim doživljajima na jednak način kao što drugi koji trpe od depresije traže surogata sreće u alkoholu ili u drogi (zgodno je spomenuti da u homoseksualnim i lejzbijskim krugovima nisu rijetka uživanja različitih opijata). Odricanje od homoseksualne aktivnosti i fantazije je poput liječnja od alkoholizma: svaki mora proći fristrirajuću etapu apstinencije i prihvatiti bez jadanja nelagodu zbog odricanja od onoga što se žarko želi i za čim se žudi. To može biti kao pad u prazninu ili u skok u tamu. Obično se javljaju raznovrsni zavodnički argumenti protiv takvog „surovog“ postupka prema samomu sebi – i zato osoba koja želi nastaviti tim pravcem mora kroz mnoge mjesece izdržati i redovito obnavljati čvrstu odluku svoje volje. Ako se tko odvažno bori, ustajući odmah nakon pada, nagradu za takav napor neće trebati dugo čekati: osjećaj veće slobode i sreće, mirnije misli i miriju savjest čak i onda ako se nikada ranije nije bilo svjesno da je savjest s tim povezana i da osjetilna popustljivost u toj osobi odvaguje i povećava nedostatak satisfakcije, nervozu i depresivnost.
Sebeljublje, egocentrizam i egoizam pokreću homosekusalni dio osobnosti homoseksualca koja je također nezreo (djetešca, dječaka). Privlačnost isotm spolu nije u svojo temelji ljubav, no mladenačka žudnja za biti ljubljenim, preklinjanje za mrvu osjećaja od strane idealiziranog prijatelja za kojeg u većini slučajeva smatra da ima ono nešto što „ja bijedan“ u svojim emocijama nemam ili što trebam; ili općenitko muževnosti ili ženstvenosti. Homoseksualni partner može igrati ulogu nježne i brižne osobe, što u konačnici proizlazi iz ljubavi prema sebi i ima za cilj kupovinu osjećaja. Tako dakle homoseksualna pitanja cijeli se čas vrte oko vlastitog ja u slučaju oba partnera istovremeno. Prepoznavanje egocentrizma u sklonosti prema istom spolu, u istospolnim fantazijama ili u odnosu prema partneru od iznimno je velike pomoći u borbi kako bi ga se svladalo. Usto omogućuje to shvatiti zašto je ta vrsta odnosa osuđena na neuspjeh, na „nevjeru“: jer čovjek teži nečemu što može postojati jedino u njegovoj fantaziji. Čini mu se da je isključivi objekt nedjeljive pozornosti i ljubavi zamišljenog prijatelja. Druga je osoba atraktivna utoliko i tako dugo koliko on/ona odgovara toj fantaziji, a ne s obzirom na to tko je ona zapravo.
Samospoznaja s moralnog stajališta
Priznanje samoljubnih i egoističnih motiva koji dominiraju kod ljudi koji pokazuju homoseksualne sklonosti, predstavlja materiju moralne samospoznaje. Čim prije tko prizna svoje infantilno „ja“ u svom razmišljanju, u težnjama i motivima za moralnu slabost, tim će bolje biti osposobljen za borbu s njim. Ta navezanost na vlastitu nezrelu ljubav – naime ona emocionalno zadržava osobu na razini tinejdžera – mora biti zamijenjena emocionalnom zrelošću. U svojoj biti proces emocionalnog sazrijevanja predstavlja oslobađanje od svog egocentrizma, otkrivanje i prihvaćanje individualnih zadanosti i odgovornosti u konkretnom, svakodnevnom životu, što se odnosi i neposredno na odnose prema drugima. Budući da je emocionalna zrelost ovisna od navike ljubiti druge, svekolika razborita terapija ili samoliječnje homoseksualnosti, jednako kao i drugih oblika neurotskih i seksualnih osjećajnosti, mora biti usmjerena na razvoj sposobnosti ljubiti i služiti. Drugim riječima, pozitivna promjena rezultat je proporcionalnog odnosa sposobnosti svladavanja svojih ljudskih i moralnih ograničenja i mana te vježbe u ljudskim i moralnim krepostima. Mane je potrebno svladavati, budući da nečistoća, neiskrenost, bojažljivost i slabost karaktera, bunovnost, samosažaljenje i osjećaj krivice ili žrtve, ogorčenost, arogancija i umišljenost, popustljivost prema sebi i različite vrste ugađanja sebi, itd. – hrane djetinji ili dječački ego. Suprotno tome, pak, kreposti: čestitost, hrabrost, odvažnost, čistoća, dobrohotnost, zahvalnost i radost, poniznost, ljubav prema bližnjemu itd., oslobađaju čovjeka od njegovih nezrelih opsesija i čine da se njegova osobnost razvija i raste. Stoga, djetinja usredotočenost na sebe stoji u suprotnosti sa zrelom usredotočenošću na druge i na obaveze; osobnost nezadovoljnog djeteta koje se tuži – u suprotnosti je sa zrelim odraslim čovjekom koji se raduje životu i koji može pretrpjeti poteškoće i životne nesreće bez samosažaljenja i bez da se smatra žrtvom; to „nutarnje dijete / tinejdžer“, koje se smatra dostojnim sažaljenja i zakinuto u muževnosti / ženstvenosti, u suprotnosti je sa zrelošću žene ili muškarca koji radosno prihvaćaju svoju žensku ili mušku prirodu.
Razvoj prirodne muževnosti / ženstvenosti
Bez sumnje postizanje emocionalne zrelosti znači postizanje sigurnosti u svoj urođeni spolni identitet. Osjećaj zakinutosti u odnosu na svoju muževnost ili ženstvenost uzrokuje da, primjerice, mnogi muškarci s homoseksualnim problemima izbjegavaju muško držanje, mušku ulogu, interes, način postupanja i aktivnosti te ih odbacuje iz straha od poraza, iz srama ili zbog nedostatka odvažnosti. Zato postoje dva puta na kojima je potrebno uprijeti svoje snage kako bi se razvio nečiji nezreli spolni identitet.
Prvo je potrebno uložiti truda kako bi se savladao unutarnji podcjenjivački stav prema samome sebi: „Nisam muževan/ženstvena kao drugi/druga“. To je upravo identitet osobe koja se samosažaljeva a što vuče korijene još iz mladenačkog doba. Čovjek uči raspoznavati i svladavati izraze takvog nutarnjeg stava u svojim akcijama i reakcijama, u mislima i osjećanjima. Djelotvorna obrana u toj borbi je autoironija s obzirom na vlastito samosažanjeme i vježbanje u odvažnosti što se suprotstavlja potrebi pobjeći iz uloge i situacije koju uzrokuje pogrešan stid, strah od poraza ili ismijavanja. Nemalu težinu ima shvaćanje što je zdrava i zrela muževnost/ženstvenost, razmišljanje o njihovim prirodnim ulogama u odnosima među spolovima i u normalnim odnosima i prijateljstvima između osoba istoga spola te o osnovnim elementima uloge zrelog oca ili zrele majke.
Drugo, potreban je napor svladavanja unutarnjeg otpora biti muževnijim/ženstvenijim umjesto podlijeganja kukavičkoj navici izjegavati takvo držanje uz izliku: „mene to ne zanima…“ Taj napor može biti povezan, manje ili više, s promjenama u načinu odijevanju, u kreiranju frizure, u svakodnevnoj komunikaciji u društvu, u načinu pristupa ljudima, ali i sa samim gestama, manirama ili s bojom glasa. Osim toga potrebno je angažirati se u aktivnostima koje su se izbjegavale ili odbacivale jer ih se smatralo vlastitima spolu kojeg se nije bilo spremno prihvatiti te u odbacivanju ponašanja koji osnažuju ulogu nedostatka muževnosti/ženstvenosti. Taj proces započinje samopromatranjem i samoanalizom koja se tiče nečije muževnosti/ženstvenosti – ako je to moguće uz pomoć prijatelja, instruktora, terapeuta ili savjetnika. Tada na svjetlo izlaze i drugi problemi. Cilj je prihvaćanje, bez jadikovki i bez rezervi, prirodne uloge muškarca i žene; prihvaćanje života u toj ulozi te zahvalnost za nju. Što se muškarac više bude osjećao muškarcem na prirodan način, bez prisile, tim će se bolje moći probuditi njegov urođeni, seksualni instinkt. Bit će u mogućnosti bolje otkriti ljepotu suprotnog spola i njezinu draž. Isto to primjenjivo je na ženu koja je na putu prema cjelovitoj „identifikaciji“ sa sobom, kao djevojka ili žena. Dakle, do promjene stava (od infantilnog do zrelog) prema suprotnom spolu i s obzirom na njegovu privlačnost, mora doći spontano, kao rezultat rastuće muževne/ženstvene sigurnosti u sebe. „Treniranje“ heteroseksualnih fantazija i osjećaja je umjetno i neproduktivno. Ono ostavlja netaknutom čitavu struturu nezrele identifikacije, kao i problem tobožnje slabije muževnosti/ženstvenosti, te se koncentrira na pogrešnoj točki gledanja (punkt uwagi). Potrebno je dakle biti manje nezreo i manje egoist, jer su to uvjeti za razvoj zrelog seksualnog instinkta.
Preuzeti odgovornost za svoje ponašanje
Za mnoge blagonaklone ljude s homoseksualnim sklonostima od istinske pomoći je shvaćanje kako dolazi do pojave njihove orjentacije, te prepoznavanje kompleksa manje vrijednosti. Ipak, da bi psihološka spoznaja bila plodonosna, mora ona voditi do spoznaje temeljnog – odnosno do postupnog priznanja da se prestaje, više ili manje, biti egocentrično – ako ne i egoistično – dijete ili tinejdžer. Mora to čovjeka odvratiti od nesvjesnog njegovanja tragične koncentracije na samog sebe, odnosno od uloge žrtve. Bez obzira na to koliko su nečiji emocionalni život i njegova osobnost ostali obilježeni kroz ponašanje, odnos s roditeljima, braćom i sestrama te vršnjacima, kroz frustracije i traume iz djetinjstva, duboka promjena njegove orjentacije ovisi o shvaćanju da su njegove trenutne emocionalne navezanosti rezultat intenzivirane egocentrizacije. Ona je reakcija na manje ili više traumatične okolnosti i doživljaje iz djetinjstva ili iz vremena odrastanja. Ne da bi intenzivni egocentrizam sam po sebi bio nešto nenormalno: djeca i mladi obično odgovaraju na bolna iskustva nepoštovanja, nevoljenosti ili odbačenosti snažno izraženim sebeljubljem, egocentrizmom i dramatiziranjem. Radi se o tome da se odrastao čovjek, koji shvaća da je neprestano vođen takvim osjećajima i težnjama, odlučuje boriti s njima i uzima potpunu odgovornost za svoje trenutno ponašanje. Muškarac s homoseksualnim osjećajima može postati intelekualno usmjeren kada shvati da su određene crte njegova karaktera nastale zahvaljujući prekomjernoj i iznad svake mjere brižnoj i dominantnoj (u nekim slučajevima) majci koja ga favozirira i obožava; da je nedovoljno razvijen odnos s ocem učinio da se u skupini dječaka osjećao nesiguran, neprihvaćen i kao da im ne pripada, da su ga tjelesne slabosti, ismijavanje i tiraniziranje od strane vršnjaka izolirale od drugih dječaka u vrijeme sazrijevanja. Mora on stoga biti svjestan da uzrok njegovih emocionalnih poteškoća i homoseksualnih težnji leži u zaostajanju njegovih aktivnosti u egocentrizmu osobnosti tinejdžera. Žena s lezbijskim maštarijama koja neizmjerno želi spoznati samu sebe, može se osjetiti usmjerenom i podržanom kada shvati da njezini osjećaji od strane određenog tipa mladih žena proizlaze iz njezina osjećaja da je gora, iz efekta očevog ponašanja ili ponašanja njezine starije braće prema njoj kao prema dječaku, dok joj je za to vrijeme majka bila prilično daleko itd. Mora ona dakle shvatiti da to njezino ustrajanje u autonomičnoj tinejdžerskoj emocionalnosti, na bilo koji način s vremenom može biti pogubno, zaustaviti emocionalno sazrijevanje i zrelu radost. Prihvaćanje odgovornosti za nečiji život otvara vrata napuštanju navike žaljenja zbog mladosti ili obitelji, navike kriviti djetinjstvo ili roditelje za pogreške i poraze, a ako je k tome prisutan trajan osjećaj gnjeva, ogorčenosti i bunta, oproštenju roditeljima ili drugim osobama. Osim toga pripravlja put promjene djetinjih odnosa s roditeljima i drugim ljudima s preokupacije sobom na preokupaciju drugima.
Slabosti osobnosti povezane s homosksualnošću
Nerijetko su homoseksualci osobnosti koji su prema sebi previše meke, slabe i u raznim aspektima pasivne. Premda ta dimenzija osobnosti datira iz ranog djetinjstva i zato je vrlo otporna, može je se prilično oslabiti ako se s njom redovito i strpljivo bori, vježbajući se u kreposti postojanosti,š to znači kroz ustrajnost i samodisciplinu u radu i u svakodnevnim obvezama, kroz postavljanje većih zahtjeva, izbjegavanje jadikovanja, samosažaljenja i prekomjerne bezvolje u konfrontaciji s razočarenjima i poteškoćama, kroz preuzimanje inicijative, kroz oslanjanje na vlastite snage i poduzimanje vlastitih odluka, kroz odvažnu borbu kada to zahtijevaju okolnosti, kroz odbacivanje ugađanja samome sebi. To učenje biti čvršćim prema sebi i biti odgovornim prema sebi i svojim obvezama značajno slabi temeljni muški kompleks niže vrijednosti, snaži osobnu zrelost i poštovanje prema samome sebi kao muškarcu. Druga važna kategorija mana koje često ide skupa uz mušku homoseksualnost su varijante oholosti, kao što su težnja za slavom s obzirom na fizički izgled s težnjom biti u centru pozornosti; razmišljanje o sebi kao o nekom ljepšem i u konačnosti samoljublje; izigravanje uloge nekoga fantastičnog, zanimljivog, privlačnog, klauna, itd. Mane su međusobno povezane, no i kreposti. Gore navedene mane manifestiraju se kao rezultat prekomjerne usmjernosti na same sebe i djetinjastosti – stoga vježbanje u kreposti poniznosti i ljubavi prema bližnjemu (poželjna zaintereiranost drugima, daje se u čistom značenju) je poželjan remedij. Vratimo se na igranje uloga: ono je izraz prijevare – netko se lažno prikazuje. Važno je primijetiti da je laž i zavodljivost značajka osobnosti i veza mnogih muškaraca koji su prihvatili gejovski stil života.
Među lezbijkama nije rijetko prenaglašena uživljenost u ulogu čvrste, slobodne i dominante osobe (koja povremeno mora pokazati svoju nadmoć prema muškarcima odlučnošću i uspješnošću). Uz to ona se osjeća zapostavljenom, poniženom u svojoj ženstvenosti; može je odbacivati, prezirati, ali u svemu tome je vrlo snažano izražen element gnjeva, RESENTIMENTA i bunta. Kreposti, osobito poniznosti, iskrenosti i poslušnosti mogu pomoći ženi u tom njezinom teškom unutarnjem problemu.
Na posljetku, blagonakloni ljudi koji pokušavaju svladati svoj narušen spolni identitet i seksualnost, trebaju osobit poticaj, razumijevanje i potporu. Osamljenost i sklonost depresiji povremeno dovode do toga da bježe u dječačke fantazije ili veze koje jedino mogu produbiti njihov problem. Stoga skupine konstruktivne potpore, kakve su nastale u posljednjim desetljećima (poput katoličke organizacije Courage) za njih su od velike pomoći.
Kako preduhitriti?
Zlatno pravilo za roditelje koji žele značajno smanjiti rizik pojave homoseksualizma u njihove djece je tretiranje i obraćanje prema svakom sinu kao prema „pravom dječaku“ i svakoj kćeri kao „istinskoj djevojčici“ bez obzira što neko dijete ima neku fizičku ili psihičku karakteristiku koja ostavlja dojam manje „dječaka“ ili „djevojčice“. Ključno je da se svako dijete osjeća prihvaćeno i vrednovano u identitetu svog spola. Roditelji, više nego bilo tko drugi, obvezni su snažiti kod djece sigurnost u same sebe s obzirom na spol. Dječak s određenim fizičkim poteškoćama ili bolestima koje ograničavaju njegovu aktivnost u „muškim“ sportovima i sl., može usprkos tome odrasti sa zdravom sigurnošću u sebe s obzirom na dječaštvo/muževnost, ako roditelji ne pretjeruju u brizi i vrednuju ga kao „pravog dječaka“ i potiču njegove dječačke sposobnosti. Djevočjica koja je pomalo bucmasta, „muškobanjasta“ ili manje „dopadljiva“ nego druge, može razviti zdravu sigurnost u sebe kao u djevojku i ženu ako s njom roditelji postupaju kao prema „pravoj djevojčici/djevojci“. Problem mnogih roditelja je taj što ponekad imaju poteškoće tretirati dijete kao „istinkog dječaka / istinsku djevojčicu“ primjerice kada je jedno od njih htjelo dijete drugog spola. Ne ulazeći dublje u tu temu, moramo upamtiti da oba roditelja trebaju odgajati dijete u skladu s njegovom prirodnom spolnom ulogom. Prema djevojčicama i prema dječacima treba se postupati na različite načine: neke aktivnosti i uloge su više za dječake, druge za djevojčice. Ovdje se ne preporučuje pretjerivanje, već razlikovanje koje je prirodno i u skladu s „biti“. To nadolazi spontano kada se otac povezuje sa sinom kao otac, a majka s kćeri kao majka, razmjenjujući s njima mišljenja o njihovim interesima i aktivnosti. Sin mora osjećati da pripada ocu i njegovu muškom svijetu, a kćer majci i njezinu ženstvenom svijetu. Roditelji funkcioniraju kao najbolji model uloga i osobe za razvoj djetetove prirodne spolne identifikacije, kada se sami osjećaju sigurno u svom muškom ili ženskom indentitetu i sukladno tome njeguju svoje bračne odnose.
Drugi važan i praktičan način prevencije povezan je s adaptacijom djeteta u grupi vršnjaka tog istog spola, osobito počevši od vremena sazrijevanja. Tinejdžeri koji postaju društveni „outsideri“ i koji nemaju puno prijatelja istog spola – ili ih uopće nemaju – koji se ne povezuju prijateljski u sportske i druge atkivnosti, mogu dobiti pomoć od učitelja i voditelja mladih koji potiču na veću integraciju u društvo mladića i djevojaka. Općenito, podupirite muževnu i ženstvenu sigurnost u sebe. Pomozite im kroz individualnu zainteresiranost i pokušajte ukloniti njihov otpor protiv stvaranja prijateljstava s vršnjacima istog spola i nadvadati strah od ponašanja koja su tipična za njihov spol. Potičite ih da se ne prepuštaju osjećajima manje vrijednosti i dramatiziranja nad samima sobom čemu su tinejdžeri skloni. Pomozite im izbjeći ili nadvladati masturbaciju i „samotne“ fantazije. Usmjerite ih prema stvaranju osobnog odnosa s Bogom kako bi pronašli mir i snagu u svojim kušnjama koje ih vuku u ponor. Usmjerite ih k tomu da traže Božju voju u svom konkretnom svakodnevnom životu.
Dr. Gerard J. M. Van den Aardweg (Nizozemska)
Miłujcie się, 2/2012, 36-42
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković