Ako čitamo Sveto Pismo, prije ili kasnije u njemu pronalazimo kategoričnu zabranu tetoviranja. O čemu se radi? Pa svi to rade, nije to neka „velika stvar“. Zašto nam je Bog to zabranio?
Stvar je jednoznačna i u osnovi nema potrebe o tome raspravljati. Zakonodavac koji objavljuje svoju volju na Sinaju ukazuje na niz poganskih običaja, kategorički ih zabranjujući svome narodu. Ne treba puno da se shvati kako su u Levitskom zakoniku 19, 26-31 u istom „košu“ s tetoviranjem zabranjeni i čaranje (magija), bludničenje (pokvarenost) te okultizam (zazivanje duhova). Zabranu Bog dodatno osnažuje ponavljajući: „Ja sam Gospodin!“, čime označava svoju svetost i netoleranciju prema prakticiranju bilo čega što je povezano s demonskim poganskim vjerovanjima. Tim demonskim praksama Bog suprotstavlja zapovijed: „Držite moje subote, štujte moje Svetište. Ja sam Gospodin.“ (Lev 19, 30)
Nema druge mogućnosti tumačenja zabrane tetoviranja. U Bibliji više ne pronalazimo Hebrejski izraz ka’aka, pa ipak židovska egzegeza jasno govori: „Riječ je o neizbrisivim znakovima načinjenim na tijelu pomoću igle, a koji zauvijek ostaju vidljivi.“ (Raszi, Komentar Wajikra 19, 28) Grčki prijevod Staroga Zavjeta (Septuaginta), napisan nekoliko stotina godina prije Krista, koristi izraz stikta, koji potječe od izraza stizo (nabadati). Nema dakle sumnje da Bog zabranjuje upravo tetovažu. Uvjeren sam da ni piercing (probadanje jezika, pupka, obrva itd.) nije Bogu mio.
Nije slučajno da je Bog uz zabranu tetoviranja dao napomenu o svom Svetištu. Sveti Pavao nas poučava, nas koji smo posvećeni po Krvi Kristovoj: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti jer je svet hram Božji, a taj ste vi.“ (1 Kor, 3, 16-17) Jasno je da ispisivanje (bilokakvih) znakova iglom ili piercing predstavlja razaranje našega tijela koje je hram Božji. Prema tome, riječ je o kršenju prve Božje zapovijedi – Bog, koji je apsolutno svet, želi se nastaniti u nama i ne želi da uništavamo svoje tijelo koje postaje njegovim Svetištem.
Svećenik Peter R. Scott obrazlaže: „Zapovijed ne razarati svoje tijelo spominje se uz zabranu gatanja, vračanja, tumačenja snova, uz zabranu obeščašćivanja ‘svoje kćeri dajući je za javnu bludnicu’ (usp. Lev 19, 29). Riječ je, dakle, o pobuni protiv nadnaravnoga jer tetoviranje pokazuje čovjeka kao nekoga tko ustraje u činjenju onoga što želi, onoga što mu se sviđa bez iskazivanja dostojne časti svome Stvoritelju. (…) Ono simbolizira odbacivanje svetosti ljudskoga tijela.“ (The Angelus. Journal of Roman Catholic Tradition, sv. XXXIII, br. 2, veljača 2009.) Katekizam Katoličke Crkve jasno govori: „Dobra i čista savjest je poučena istinskom vjerom. Jer ljubav proizlazi iz ‘čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere’.“ (1 Tim 1, 5) Je li moguće govoriti o čistom srcu i dobroj savjesti ako nagrđujemo svoje tijelo koje je Bog stvorio iz velike ljubavi prema nama i otkupio Krvlju Kristovom?
Gospodin Isus, istinski Bog, u otajstvu Utjelovljenja posvetio je ljudsko tijelo, postajući u punini čovjekom. Apsolutno je nedopustivo na bilo koji način i bilo kada tetovirati bilo kakav znak na svom tijelu ili staviti piercing. Ne treba ni pomisliti da je bilo koji od apostola nagrdio svoje tijelo na taj način. U Novome Zavjetu o tetoviranju ili piercingu uopće nema spomena jer je apsolutno jasno da učenici nisu prakticirali takvu pogansku praksu. U tom kontekstu vrlo snažno odzvanjaju Pavlove riječi: „Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista.“ (1 Kor 11, 1)
Koga nasljedujemo kada urezujemo neizbrisivu tetovažu na svome tijelu ili piercing na obrvi, jeziku ili pupku? Zar to ne rade popularne „zvijezde“, koje žive raskalašeno i koje stavljaju putenost iznad ljubavi? To je pitanje moralnosti, čistoće srca i vjere. Jesu li uistinu „uzori“ oni koje gledamo u novinama, na televiziji, a ispisani su različitim tetovažama? Jesu li oni dostojni našeg nasljedovanja? Svjedoči li njihova tetovaža o njihovoj moralnosti ili vjeri? Sumnjam. Zato, zajedno sa sv. Ivanom pozivam: „Ljubljeni, nemoj nasljedovati zlo, nego dobro. Tko dobro čini, od Boga je; tko čini zlo, nije vidio Boga.“ (3 Iv 10, 11)
Na kraju donosim dva primjera iz života. Imao sam prijatelja koji je u nekom trenutku dao iscrtati tetovažu na svome tijelu. Radovao se zbog toga nekoliko godina, no kasnije ju je htio ukloniti pa je spržio kožu na rukama. Radije je imao ožiljke nego tetovažu koje se sramio. Drugi sam primjer čuo od prijatelja, svećenika egzorcista. Mladić iz kojeg je tjerao demona, imao je tetovažu (sasvim ‘običan’ uzorak bez sotonističkog značenja). U vrijeme egzorcizma ta ga je tetovaža pekla poput ognja i mladić bi sve dao da je nije imao. Treba dakle, i sto puta dobro razmisliti je li nam potrebno čitav život imati na sebi nešto, na svojoj koži, i hoće li to narušiti naš odnos s Bogom.
„Zato, ljubljeni, dok ovo čekate, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru!“ (2 Pt 3, 14) Također, bez ljage i mane koju svjesno i dobrovoljno stavljamo na svoje tijelo – bez mogućnosti da to ikada više odstranimo sa svoga tijela.
Mirosław Rucki
Miłujcię się, 5/2013, 46-47