Naše najveće blago! – božićno razmišljanje…

Isus Krist rodio se u Betlehemu da nas oslobodi strašnog ropstva sotone, grijeha i smrti. Zato čovjek može pronaći trajnu i potpunu sreću tek kad povjeruje u Krista i stvori s Njim posebnu vezu ispunjenu ljubavlju.

Nakon svog uskrsnuća Isus Krist je trajno prisutan u zajednici Katoličke Crkve. U sakramentima pokore i Euharistije ništi sve naše grijehe i dariva nas beskrajnom ljubavlju i vječnim životom. Stvarna Isusova prisutnost u sakramentima, a posebno u Euharistiji, najveće je blago za svakog čovjeka i čitavo čovječanstvo!

Tko odbacuje Crkvu, odbacuje Krista

Crkva to je Isus Krist i mi svi, grešnici, koji trebamo Njegovo milosrđe. Gospodin Isus poziva nas u zajedništvo sa sobom, jer nas želi osloboditi ropstva sotone, naučiti nas ljubiti čistom ljubavlju, spasiti i dovesti u nebo. Katolička Crkva je tu za sve grešnike, koji žele povjeriti čitav svoj život Božjemu milosrđu.

Isus uspoređuje zajednicu Crkve s vinogradom: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15, 5). Na drugom mjestu zajednica Crkve nazvana je Mističnim Tijelom Kristovim (usp. Kol 1, 18; 1 Kor 12, 27): „Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?“ (1 Kor 6, 15). Ako po vjeri i krštenju primam Krista za jedinog svog Gospodina i Otkupitelja, automatski postajem udom Njegova Tijela – zajednice Crkve.

Autentična vjera i ljubav prema Kristu je istovremeno i ljubav prema Njegovu Mističnom Tijelu, odnosno prema Katoličkoj Crkvi. Svaki koji odbacuje Katoličku Crkvu, odbacuje Krista. Sveti Pavao ispravno ukazuje na apsurd odluke odbaciti Crkvu: „Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela!“ (Ef 5, 29-30)

Dar sakramenta svećeništva

U zajednici Crkve posebnu ulogu ima sakrament svećeničkog reda, jer nam Isus po svećeničkom služenju oprašta grijehe, a u Euharistiji nam daje vječni život. Sveti dar sakramenta svećeništva Gospodin Isus stavlja u slaba i grešna ljudska srca, ali u sakramentalnom služenju svećenika djeluje On sam. Sâm Krist oprašta nam grijehe kad se ispovijedamo. To sâm Krist uprisutnjuje svoju muku, smrt i uskrsnuće dok svećenik služi sv. Misu. Znamo da se sveti dar Kristova svećeništva čuva u „glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7), a njegova moć dolazi od samog Krista i ne ovisi o čovjekovoj svetosti.

Svećeništvo je jedan od najvećih darova kojim Isus dariva čovječanstvo. Sveti Župnik arški, Ivan Vianney, u jednoj od svojih propovijedi ovako je svojim župljanima objasnio veličinu sakramenta svećeništva: „Kad ne bi bilo sakramenta svećeništva, ne bismo imali Gospodina među nama. Tko Ga stavlja u svetohranište? Svećenik. Tko je primio vaše duše u zajednicu Crkve kad ste se rodili? Svećenik. […] A kada duša padne u smrtni grijeh, tko je uskrisuje na život? Tko joj vraća mir? Samo svećenik. Nećete naći nijedno dobro koje dolazi od Boga a da iza njega ne stoji svećenik. Pokušajte se ispovjediti pred Majkom Božjom ili pred nekim od anđela. Hoće li vas odriješiti? Neće. Mogu li vam dati Tijelo i Krv Gospodnju? Ne. Presveta Djevica Marija nema vlast preobličiti Svoga Sina u Hostiju. Pa kad bi pred vama stajalo dvjesta anđela, oni nemaju vlast otpustiti vam grijehe. Jedino svećenik ima ovlast reći vam: ‘Idi u miru, oprošteno ti je“. Svećeništvo je doista nešto jako veliko. Svećenik će postati svjestan sebe tek u nebu. Kad bismo razumjeli na zemlji što je svećeništvo, umrli bismo ne od ushićenja nego od ljubavi. (…) Svećenik ipak nije svećenik za sebe. Sam sebi ne može udijeliti odrješenje. Ne može si podijeliti niti jedan sakrament. Svećenik ne živi za sebe, živi za vas. Nakon Boga, svećenik je najvažniji! Ostavite župu bez svećenika dvadeset godina i u njoj će se početi štovati tele. (…) Kada netko želi uništiti vjeru, prvo napada svećenika, jer ondje gdje nema svećenika, nema ni sv. Mise, nema štovanja Boga.“

Isus je ovako govorio sv. Faustini: Pod tvoju posebnu skrb stavljam dva mome srcu dragocjena bisera, a to su duše svećenika i redovničke duše. Za njih ćeš posebno moliti, njihova će snaga biti u vašem potpunom umiranju sebi. Molitvu, post, pokoru, rad i patnju sjedinjavat ćeš s molitvom, postom, pokorom, radom i mojom mukom i oni će tada imati moćni zagovor pred mojim Ocem.(Dn 531)

Neka nam riječi iz Dnevnika sv. Faustine budu poticaj i poziv na ustrajnu molitvu za svećenike, da budu vjerni svom zvanju, da se bore i svladavaju sve kušnje te budu sveti.

Vlč. M. Piotrowski TChr
Miłujcie sie, 5/2018, 19-20

Prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković