Rudolf Höss, zapovjednik njemačkog logora smrti u Auschwitzu (Oświęcim), s 21 godinu službeno je istupio iz Katoličke Crkve. Tako je započeo put njegova rasčovječenja koji ga je doveo i do zločina protiv čovječnosti.
Rudolf Höss rodio se 25. studenoga 1901. u Baden-Badenu. Godine 1906., njegovi roditelji Paulina i Franz Xaver, gorljivi katolici, preselili su u Mannheim u kojem je Rudolf završio osnovnu školu i gimnaziju. Prisjećao se nakon više godina: „Između mojih roditelja vladao je odnos pun dobrote, ljubavi i međusobnog poštovanja.“ Rudolfov otac, Franz Xaver, odgajao je sina jedinca prema strogim vojničkim načelima. Nakon rođenja najmlađe kćeri, Franz Xaver položio je zavjet čistoće i Bogu prikazao svoga sina, odredivši ga za svećenika. Bez pitanja i sinovljeva pristanka, sam je odlučio o njegovu životnom pozivu. Nije shvaćao da je odnos ljubavi čovjeka i Boga moguć samo u potpunoj slobodi i da svaka prisila u vjerskim pitanjima predstavlja kršenje osnovnog prava ljudske osobe – prava na slobodu savjesti. Franz je često u svoj dom pozivao misionare i vodio sina Rudolfa na hodočašća u razna svetišta u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj. Rudolf je bio vrijedan ministrant i savjesno izvršavao svoje obveze, ali je bio vrlo zatvoren u sebe i nije se znao otvoriti prema drugima. „Nisam dopuštao da mi se bilo što nameće i uvijek je moralo biti po mome. Ako mi je tko učinio što nažao, nisam mirovao sve dok nisam postigao odgovarajuću zadovoljštinu. I u tome sam bio nemilosrdan.“ (Autobiografia)
S 13 godina, Rudolf Höss proživljava ozbiljnu krizu vjere. Za vrijeme mjesečne ispovijedi, priznao je ispovjedniku da je u školi sa stepenica nehotice gurnuo jednoga kolegu koji je pao i pritom slomio nogu. Rudolf je bio u šoku kad ga je, sljedeći dan, otac pozvao da mu objasni taj incident. Neutemeljeno je zaključio da je otac o tome mogao saznati samo od ispovjednika koji je time prekršio ispovjednu tajnu. Nakon puno godina u Autobiografiji je napisao: „Bilo je to za mene strašno. (…) Moje povjerenje u svetost svećeničkog staleža bilo je poljuljano.“ I tada se dogodio radikalan preokret u Rudolfovu životu. Izgubio je povjerenje u sakrament Božjeg milosrđa. Prestao je moliti i ići na ispovijed. Počelo je postupno Rudolfovo odmetništvo od Katoličke Crkve, gubitak vjere i degradacija njegove čovječnosti.
U Nacional-socijalističkoj stranci
Godine 1914., iznenada mu umire otac. Primio je to prilično hladno i ravnodušno. Po svaku cijenu je htio postati profesionalni vojnik. Godine 1916., za vrijeme I. svjetskog rata, Rudolf napušta obiteljski dom i priključuje se vojsci. Kako bi ga primili daje lažne podatke o godini svoga rođenju – gradi se godinu stariji. Vijest o majčinoj smrti, 1917., bila je za njega bolna. U proljeće 1918., kao mladić s nepunih 18 godina već zapovijeda konjičkim odredom. Po završetku rata, vratio se kući, odlučno se suprotstavljajući rodbini koja ga je primoravala da ispuni očevu želju – on jednostavno nije želio biti svećenik. Odrekao se svog dijela nasljedstva i pun gorčine, bez pozdrava, napustio obitelj i priključio se vojsci.
Tu je pronašao društvo koje mu je odgovaralo. Povezao se s nacional-socijalistima i potpuno se odmetnuo od Katoličke Crkve. Godine 1921. i 1922., sudjelovao je na tajnim sastancima raznih nacional-socijalističkih vojnih i paravojnih organizacija, na kojima su se s velikim zanimanjem bavili magijom i okultizmom. Događala se tada „civilizacijska preobrazba njemačke elite“: prihvaćanje neopoganstva i odbacivanje kršćanstva. Höss se tada prvi puta susreće s Heinrichom Himmlerom, kasnije SS Reichsführerr-om i Martinom Bormannom, kasnije Hitlerovim tajnikom. U studenome 1922., Höss je prvi puta i pun oduševljenja slušao Hitlerov govor te se upisao u Nacional-socijalističku stranku. Nekoliko mjeseci ranije službeno je istupio iz Katoličke Crkve.
Godine 1923., u noći s 31. svibnja na 1. lipnja, Hössovi partijski drugovi ubili su učitelja Waltera Kadova za kojega su sumnjali da je komunist. Höss je bio svjedok tog zločina. Mjesec dana kasnije svi su uhićeni. Kako bi zaštitio Bormanna, odgovornog za ubojstvo, Höss je krivicu preuzeo na sebe. Osuđen je na 10 godina zatvora. U zatvorskoj ćeliji puno je čitao, osobito knjige o ideologiji nacional-socijalizma i o rasizmu. Tu je pročitao i Hitlerov Mein Kampf.
U srpnju 1928., Höss je prije vremena pušten iz zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije stupio je u Udruženje Artaman koje je propagiralo ideologiju darvinizma i „rasnu higijenu“. Artamanovci su tvrdili da je nordijska rasa tvorac europske kulture i zato se treba truditi oko očuvanja čistoće arijevske rase. Ljudi koji nisu bili arijevskog podrijetla ubrajani su u kategoriju poluljudi. Artamanovci su propagirali i živjeli zdrav način života na selu, prakticirali poganske germanske kultove i bili neprijatelji kršćanstva.
Ideološki slijednik Artamanovaca bila je zločinačka nacistička policija – SS (Schutzstaffel) – u koju je Höss stupio 1933. godine. U Udruženju Artaman, Höss je upoznao Hedwigu Hensel, koju je oženio 17. kolovoza 1929. godine.
Nova Hössova religija
Dana 30. siječnja 1933., Hitler postaje kancelar III. Reicha, a 5. ožujka iste godine, nacional-socijalisti osvojili su na izborima za Reichstag 52 glasa. Već 24. ožujka 1933., dolazi do promjena ustavnih zakona po kojima Vlada dobiva potpunu ustavotvornu vlast što otvara put stvaranju totalitarne države. Raspuštene su sve političke stranke s izuzetkom Hitlerova NSDAP-a. Već je 1923. postojala formacija koja je štitila NSDAP-e, a koja je 1925. dobila naziv Schutzstaffel (SS). Vladao je u njoj svojevrstan režim „reda“, ali s okultističkim karakterom. Schutzstaffel je vodio institut pod nazivom Ahnenerbe – za proučavanje baštine predaka te imao izvršnu jedinicu SS-a, odnosno „Crni Red“. Ahnenerbe se, među ostalim, bavio istraživanjima o „Redu ruže i križa“ (Rozenkrojceri), svetim brojevima, psihičkim posljedicama joge i zena, djelotvornosti magijskih i alkemijskih praksi te istraživanja područja Agartthe (ulaz u središte zemlje, bilj. prev.).“ (J. Vernete, New Age – u progu ery Wodnika, Varšava 1998. / New Age – na pragu ere Vodenjaka)
Činjenica je da su se pripadnici Hitlerove elite velikim žarom bavili magijom i okultnim. Mnogi su nacisti bili vrsni znalci tajnih vještina, zapravo sotonisti. Velečasni prof. A.Zwoliński piše da „većina autora, iako ne niječu utjecaj okultizma na Hitlera i njegovo najbliže okruženje, ipak tu činjenicu često podcjenjuje. Teško je danas procijeniti stupanj ovisnosti između ubojstva milijuna ljudi, odnosno gotovo potpunog uništenja Europe, i okultizma. Sigurno je međutim jedno – da je svjetski poredak na određeno vrijeme vodila nezadrživa demonska sila.“ (Tajemne niemoce, Varšava 2001. / Tajanstvene nemoći)
U knjizi Françoisa Ribadeau-Dumasa Tajemne zapiski magów Hitlera (Tajni zapisi Hitlerovih maga) čitamo kako je velik utjecaj na Hitlera imao general Karl Haushofer koji je bio vrač i propagirao nadmoć arijevske rase. On je osnovao ezoterijsko društvo Thule koje se bavilo tibetanskom magijom i vračanjem. Haushofer je uvjerio Hitlera u važnost magijskih obreda u mutaciji arijevske rase koja je imala dovesti do rođenja nadčovjeka te ga tajanstvenim magijskim obredima vodio na put sotonizma. Führer III. Reich-a donosio je najvažnije odluke savjetujući se sa svojim tajanstvenim tibetanskim kartama magijskog tarota. Hitler, Rudolf Höss i drugi čelni ljudi III. Reicha bili su gorljivi aktivisti Thule. Hitler je čitav svoj život prakticirao jogu „nepoznatih učitelja“. „Tako su se stvarali temelji nacističkog programa i takve su sile osnaživale Hitlera za vrijeme borbe za vlast.“
Höss – nakon što je prekinuo sve veze s Kristom i Katoličkom Crkvom – čitavim je srcem, fanatično vjerovao u ideju narodnog socijalizma i u Adolfa Hitlera „čije su zapovijedi i odredbe bile – pisao je – za mene evanđelje.“ (Autobiografia) Najvažniji postulat SS-a bila je apsolutna vjernost Führeru. Nevjernost, pa makar samo u primisli, smatrala se najvećim zločinom. SS-ovac je morao biti u stanju pogubiti i članove svoje najbliže obitelji ako bi učinili što protivno državi ili Hitlerovoj ideologiji. Obvezivala ih je slijepa i bezuvjetna poslušnost, potpuna podređenost vlastite volje svjetonazoru nacional-socijalizma. Jedan od tvoraca III. Reicha, Hermann Göring, govorio je: „Nemam savjesti. Moja savjest zove se Adolf Hitler.“ Ne kršćanska objava, već „glas naše germanske krvi, moralne snage u našem njemačkom narodu, život i zakon prirode u nama i oko nas, daju nam sigurnost da postoji bog.“ No to je bio plemenski „njemački Bog“ (Der Deutsche Gott), koji nije bio bog drugih ljudi. U takvu je ideologiju vjerovao i Rudolf Höss i njoj je služio čitavim svojim bićem.
Zločinačka ideologija
Prema Hitlerovoj zamisli, nacional-socijalizam bio je nešto više od religije, on je trebao dovesti do stvaranja novoga čovjeka. Bila je to rasistička koncepcija civilizacije naroda i pročišćenja njemačke rase od slabih i bolesnih elemenata. Iz tog razloga donesen je i zakon o „uklanjanju potomstva opterećenog nasljednim bolestima.“ S ciljem čišćenja njemačkog naroda od „bezvrijednog života“, počela su ubojstva osoba s invaliditetom, umno bolesnih, obespravljenih. Pripremao se teren za holokaust Židova, ubojstva Poljaka i drugih nearijevskih naroda. Najvažniji je bio „narod“, a pojedinci nisu igrali nikakvu ulogu. U Hössovu životu mjesto Isusa Krista zauzela je ideologija rasizma utemeljena na „krvi i zemlji“ koja reducira čovještvo na puku biologiju. Hössu je najveća svetost bila biološka zajednica njemačkog naroda, „zdrav“ način života shvaćen kao jedinstvo sa zemljom i „čista krv“.
Hitler je mrzio kršćanstvo, a posebice Katoličku Crkvu. Tvrdio je da je najveći udarac koji je čovječanstvo ikada dobilo, bilo kršćanstvo. Ono je „izum umno bolesnih, kuga slična sifilisu“. Jedna od nacističkih propagandnih krilatica bila je: „Crkva mora pasti, da bi Njemačka mogla živjeti.“ Jurišni odredi, tzv. SA (Sturmabteilung), pjevali su pjesmu s refrenom: „Drugovi iz Jurišnog odreda, vješajte Židove, poredajte svećenike pred zid.“ (J. R. Nowak, Walka z Kościołem, Szczecinek 1999.) Konačni cilj nacista, uz istrebljenje čitavih naroda, bilo je uništenje Katoličke Crkve. Ideolozi SS-a govorili su: „Ono što je kršćansko, nije germansko! Germanski su muževnost ponos, hrabrost i vjernost – a ne blagost, skrušenost, grižnja savjesti i drugi svjetovi s molitvom i psalmima.“ Katoličko svećenstvo i Židovi bili su prvi na redu za potpuno istrebljenje.
Höss je dobio zadatak organizirati koncentracijske logore na okupiranim područjima Poljske. Odluka o istrjebljenju poljske inteligencije donesena je još prije početka II. svjetskog rata. Poljaci su slani u koncentracijske logore kao bezvrijedni, narod određen za uništenje. Za vrijeme suđenja, Höss je priznao: „U Himmlerovu štabu, u Berlinu, napravljen je plan da se u Auschwitzu II biološki istrijebe slavenski narodi, prvo poljski, zatim češki.“ Čitajući Hitlerova, Goebbelsova, Rosenbergova pisma, Rudolf Höss potpuno je uvjeren da su Židovi i Slaveni najveći neprijatelji njemačkoga naroda i zbog toga ih treba potpuno istrijebiti.
Dana 30. travnja 1940., Rudolf Höss dolazi u Oświęcim (Auschwitz). Imenovan je zapovjednikom koncentracijskog logora i SS garnizona u Auschwitzu koji je brojao 2000 SS-ovaca. Njemački logor smrti, Auschwitz, postao je najveća tvornica smrti u povijesti čovječanstva – tvorevina nacističke ideologije. U Auschwitzu su najprije počeli ubijati poljsku inteligenciju, kasnije Židove i ljude drugih narodnosti. Uvjeti života i rada i ponašanje prema zatvorenicima bili su tako strašni, obroci hrane tako bijedni, da je prosječno vrijeme preživljavanja u logoru bilo oko 7 mjeseci. Kada je Hitler donio konačnu odluku o potpunom uništenju židovskog naroda, Höss je postao njegov glavni opunomoćenik u realizaciji toga plana. Pisao je: „Željezna dosljednost kojom izvršavamo Führerove zapovjedi, čini da moraju nestati svi ljudski obziri.“ Höss se izvršavanju Führerove zapovijedi posvetio fanatičnom gorljivošću. Naređeno mu je da Židove odmah po dolasku transporta mora poubijati u plinskim komorama. Auschwitz je postao „uzor“ kako se izvršavaju masovna ubojstva.
Höss je bez skrupula izdavao zapovijedi za masovna ubojstva nevinih ljudi, a s druge je strane bio uzoran otac obitelji i dobar muž. Napisao je: „Imao sam dvije zvijezde predvodnice koje su me usmjeravale u životu: svoju domovinu, a kasnije i svoju obitelj.“ Dva sina i tri kćeri znali su da se u logorskim plinskim komorama ubijaju mase ljudi i da im se tijela spaljuju u krematorijima. Njegova djeca odrastala su u atmosferi neljudske ideologije ismijavajući vjeru u Boga. Već je njegov petogodišnji sin hulio protiv Boga i vjernika, a njegova se majka radovala zbog toga.
Na putu obraćenja
Nakon pada III. Reicha i niza samoubojstava – Hitler, Himmler i Goebbels – Rudolf Höss i njegova žena izgubili su smisao života. Htjeli su se otrovati, ali zbog svoje djece to nisu učinili. Höss je znao da ga čeka smrtna kazna. Skrivao se kao radnik na poljoprivrednom imanju u blizini Flensburga. Dana 11. ožujka 1946., uhapsila ga je engleska policija i vrlo se brutalno odnosila prema njemu. Nakon nekoliko dana predan je Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu.
Höss je sastavio izjavu u kojoj priznaje svoju odgovornost za ubojstvo oko 3 milijuna Židova i oko 2,5 milijuna Poljaka i pripadnika drugih narodnosti. Američki psihijatar Martin Gilbert ovako je okarakterizirao Hössa: „U tom apatičnom, niskom muškarcu nije bilo ništa što bi dalo naslutiti da se radi o najvećem ubojici koji je ikada živio na svijetu.“ (Psychology)
Höss je predan poljskim vlastima 25. svibnja 1946. godine. Za vrijeme boravka u poljskom zatočeništvu počinje Hössova duhovna preobrazba. U pismu svojoj ženi piše ovako: „Tek sam ovdje, u poljskom zatvoru, spoznao što je čovještvo. Meni, koji sam kao zapovjednik Auschwitza, poljskom narodu nanio toliko bola i uzrokovao toliko nesreće – pruženo je ljudsko razumijevanje što me je duboko postidjelo. Ne samo od strane viših dužnosnika, već i od strane najjednostavnijih stražara. Mnogi od njih bili su zatočenici Auschwitza ili drugih koncentracijskih logora. Tek sada, u posljednje dane svoga života, svjedok sam ljudskog postupanja kakvome se nikada ne bih nadao. Usprkos svemu što se dogodilo, još u meni vide čovjeka.“ (Autobiografia) Na početku glavne rasprave u Varšavi, 3. ožujka 1947., predsjednik sudskog vijeća rekao je: „Svjesni svoje velike odgovornosti prema mrtvima i živima, ne gubimo iz vida za što su se borili oni koji su ljubili slobodu naroda. Poštivanje dostojanstva svakoga čovjeka bio je taj veliki cilj. Neka se ono pokaže i prema suđeniku jer pred sudom stoji prije svega čovjek.“ Tako uči Krist koji nalaže da u svakome čovjeku, pa i u najvećem grješniku i zločincu, vidimo najveću vrijednost i dostojanstvo djeteta Božjeg.
Ljubiti neprijatelja nije teorija koja se može odijeliti od stvarnosti. Krist je ljubio one koji su ga osudili na smrt i molio je za njih. Po Duhu Svetomu on nas osposobljuje za ljubav prema neprijatelju i posvješćuje da se zlo pobjeđuje samo dobrom, laž istinom, a mržnja ljubavlju. Duboko kršćanski način na koji su postupali s Hössom u poljskom zatočeništvu, doveo je do toga da je on ponovno otkrio vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe i da se kasnije s pouzdanjem predao u ruke neizmjernog Božjega milosrđa. Höss je priznao svoju krivicu i suodgovornost za zločine počinjene u Auschwitzu. „Moja je krivnja što sam usprkos svemu, u logoru radio pun profesionalnog žara i što prema zatvorenicima nisam postupio ljudski, nego profesionalno. (…) Od prvoga dana moga boravka u zatvoru i od prvoga dana istrage uvijek sam govorio da sam kao zapovjednik u potpunosti odgovoran za Auschwitz. (…)Sve što se ondje događalo činio sam po naredbi svojih nadređenih i nisam sebi dopustio niti jedan čin samovolje. Ovo govorim bez namjere da izbjegnem ili umanjim vlastitu odgovornost.“ Hössova Autobiografija pokazuje opasnost potpunog odumiranja čovjekove ljudskosti koju sa sobom nosi odlazak od Krista i zamjena njegova učenja ljudskom ideologijom koja dovodi u pitanje Dekalog i vrijednost ljudskoga života koja se zasniva na činjenici da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i da ima iznimnu vrijednost koja proizlazi iz njegova dostojanstva djeteta Božjega.
Smrtna presuda izrečena mu je 2. travnja 1947. godine. Primio je to mirno, zahvalio obrani i odrekao se mogućnosti zatražiti pomilovanje. Prevezen je u zatvor u Wadowicama i ondje čekao izvršenje presude.
Obraćenje
Jan Mazurkiewicz, javni tužitelj, ovako prepričava razgovor s Hössom koji su vodili 4. travnja 1947., u zatvoru u Wadowicama: „Za vrijeme tog razgovora Höss je rekao kako je svjestan da je učinio težak zločin protiv čovječanstva, a osobito protiv poljskoga naroda, no da je sada, zapravo, prekasno. Pa ipak, tek sada, u poljskom zatvoru pronašao je u sebi čovjeka kojeg je kao posljedicu služenja partiji, izgubio.“ U zatvoru je Höss otkrio vrijednost i blago svoga čovještva što ga je dovelo do pronalaska izgubljene vjere u Boga. U pismu supruzi napisao je: „Javile su se u meni velike sumnje je li se i moj odlazak od Boga temeljio na krivim osnovama. Bio je to težak gubitak. Ipak, pronašao sam svoju vjeru u Boga.“ (Autobiografia)
Istoga dana, 4. travnja 1947., u zatvoru u Wadowicama, Höss je zamolio da mu dovedu katoličkog svećenika. Šest dana nakon toga, 10. travnja, iz Krakova je stigao isusovac o. Władisław Lohn, profesor dogmatike na Sveučilištu Gregorianum u Rimu, koji je tečno govorio njemački. S Hössom je razgovarao više sati. Nakon tog razgovora, Höss je izrekao ispovijest katoličke vjere i službeno se vratio u okrilje Katoličke Crkve. Raskajan i pun žaljenja zbog počinjenih zločina priznao je sve svoje grijehe u sakramentu ispovijedi. Kada je, idući dan, primio Krista u sv. pričesti plakao je klečeći na sredini svoje zatvorske ćelije. Dana 11. travnja, u oproštajnom pismu supruzi piše: „Moj promašen život nametnuo ti je, najdraža, svetu obvezu odgoja naše djece u duhu istinskog čovještva koje izvire iz dubine srca.“ (Autobiografia)
Rudolf Höss stajao je u istini, pouzdajući se u Božje milosrđe i priznao svoju odgovornost za sve što se dogodilo u Auschwitzu. Tri dana prije pogubljenja, 12. travnja 1947., napisao je: „Savjest me primorava napisati i sljedeću izjavu: U zatvorskoj osamljenosti došao sam do gorke svijesti kako sam sebi dopustio učiniti težak zločin protiv čovječanstva. Kao zapovjednik logora smrti u Auschwitzu realizirao sam dio strahovitih, ubojitih planova Trećega Reicha protiv čovječanstva. Na taj sam način uzrokovao ljudskosti i čovječanstvu najveće nepravde. Osobito sam poljskom narodu nanio nesnosno trpljenje. Za svoja nedjela plaćam svojim životom. O, kada bi mi Bog oprostio moja nedjela. Molim poljski narod za oproštenje. Tek sam ovdje, u poljskom zatvoru, spoznao što je čovještvo. Usprkos svemu što se dogodilo, ophodili su se prema meni humano, čemu se nisam mogao nadati ni u snu, a što me duboko postidjelo. O, kada bi barem objava svjedočanstava ovih strahovitih zločina protiv ljudskosti i čovječanstva u čitavoj budućnosti spriječila pojavu klice koja bi mogla dovesti do ovakvih strašnih događanja.“
Dan prije izvršenja presude, Rudolf Höss još se jednom ispovjedio kod o. Lohna. Pomiren s Bogom, mirno je čekao svoju smrt. Presuda je izvršena 16. travnja 1947., na području logora Auschwitz. Rudolf Höss obješen je između starog krematorija i svoje vile. Svjedoci potvrđuju da je umro dostojanstveno.
Spas u Božjemu milosrđu
Proklizavanje na put koji je Hössa doveo do zločina protiv čovječnosti i protiv čovječanstva dogodio se u trenutku kada je odbacio Krista i Katoličku Crkvu. Tek u poljskom uzništvu Höss je iznova otkrio i spoznao što je čovještvo. Dovelo ga je to do otkrića istine o Božjemu milosrđu. To je potresna istina o Bogu koji nas je – nas grješnike – uzljubio do te mjere da je postao pravi čovjek i na sebe preuzeo sve naše grijehe i trpljenja. U svojoj muci i smrti na križu doživio je sve posljedice ljudskih grijeha i istinsku ljudsku smrt. Isus nam je po svom uskrsnuću oprostio sve grijehe i konačno pobijedio sotonu i smrt, a sada u svojoj Crkvi poziva sve grješnike da u sakramentu pokore prime od njega dar oproštenja svih grijeha. Gospodin Isus kaže: „Raduju me duše koje zazovu moje milosrđe. Takvim dušama dijelim milosti veće od traženih. Ne mogu kazniti, makar netko bio i najveći grješnik ako zatraži moje smilovanje, nego ga opravdavam u neizmjernom i neiscrpnom milosrđu svome. Napiši: prije nego dođem kao pravedni sudac, otvorit ću širom vrata svoga milosrđa. Tko ne bude želio ići kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata moje pravednosti.“ (Dn 1146)
Rudolf Höss nije odbacio Božje milosrđe. U posljednjim danima svoga života pristupio je ispovijedi i primio dar oproštenja svih grijeha. Bog mu je oprostio, jer je u groznim torturama i ubojstvima zarobljenika u Auschwitzu trpio i umirao sam Krist, ali se njegova muka uprisutnjivala i u srcima i savjestima krvnika Auschwitza koji su uništavali i ubijali svoje čovještvo.
„Potrebnije je oplakivati onoga tko sebi dopušta činiti zlo, nego onoga tko ga podnosi, jer zlo na bezbožnika privlači kaznu, dok strpljivost pravednika vodi u slavu“ – pisao je Leon Veliki. Rudolf Höss primio je u sakramentu pomirenja dar oproštenja svih svojih grijeha, ali to nije s njega skinulo odgovornost za trpljenja ljudi. U stvarnosti čistilišta Höss mora trpjeti zajedno s pokoljenjima ljudi koji ispaštaju posljedice svojih grijeha, sve dok ne budu posve iskupljeni. Tek tada moći će postići potpunu radost otkupljenih u nebu.
Vlč. Mieczysław Piotrowski
Citati iz Autobiografije Rudolfa Hössa i dokumentacije s njegova suđenja
prema: Manfred Deselaers, Bóg a Zło (Bog i zlo), Varšava 1999.
Miłujcie się, 4/2014, 4-10
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)