Nitko od ljudi za vrijeme zemaljskog života ne može biti pošteđen trpljenja i smrti. Štoviše, trpljenje koje smo iskusili – ili ćemo iskusiti – ne dotiče samo naše tijelo, već, prije svega našu duhovnost.
Teško pitanje
U dubini srca čovjeka koji trpi uvijek se javlja pitanje o uzroku i smislu trpljenja. Posebno je to goruće pitanje kad se susretnemo s trpljenjem nevine djece, s milijunima žrtava koncentracijskih logora i ratova. Ako uistinu Bog postoji, zašto se čini kao da je neosjetljiv na trpljenje nevinih? Zašto dopušta u nebo vapijuću nepravdu i zlo?
»Poznato je da se u sklopu toga pitanja javljaju ne samo brojna nezadovoljstva i sukobi u odnosima čovjeka s Bogom, nego se i događa da iz toga izbije i samo nijekanje Boga. Zaista, ako postojanje svijeta na neki način otvara ljudskom duhu pogled na Božje postojanje, na Božju mudrost, moć i uzvišenost – čini se da zlo i patnja zamračuju tu sliku, ponekad vrlo korijenito, osobito u svakodnevnoj dramatičnosti tolikih patnja bez krivnje i tolikih krivica koje ostaju bez odgovarajuće kazne. Zato ta okolnost – možda mnogo više nego ikoja druga – ističe koliko je važno pitanje o smislu trpljenja i s tolikom pozornošću treba pristupiti kako samom pitanju tako i svakom mogućem odgovoru.« (Salvifici doloris, 9)
Čovjek ima i obvezu, a ne samo pravo, pitati se o smislu trpljenja, štoviše – sam nam Bog stavlja trpljenje pred oči u biblijskoj priči o Jobu kojeg je zadesila velika patnja. Trpljenje je zlo, a uzrok i izvor mu je jedino grijeh. Postavljajmo li pitanje o smislu trpljenja trebamo se pitati o izvoru zla i njegovom podrijetlu.
Konačni uzrok svakog trpljenja
Bog nas potiče na razmišljanje o smislu trpljenja, ali nam, isto tako, daje odgovore na naša pitanja. Iz Svetog Pisma saznajemo da se najveća tragedija u povijesti čovječanstva dogodila na samom početku svijeta. Adam i Eva podlegli su kušnji Zloga. Povjerovali su sotoni da će ih neposluh Bogu ispuniti srećom. Nisu vjerovali Bogu da je najveća ljudska tragedija grijeh koji ništi čovječnost. Čovjek se, dakle, robujući silama zla i smrti duha izvrgava teškom trpljenju. Kada govorimo o Istočnom grijehu trebamo upamtiti da su Adam i Eva – a time i sav ljudski rod – Bogu rekli »ne« i tako raskinuli s Njim vez života i ljubavi izlažući se trpljenju i smrti. Treba biti svjestan da je cijeli ljudski rod jedna zajednica nalik živom organizmu, u kojoj su svi međusobno povezani pod obvezom uzajamno se pomagati u dobru i zlu. Grijeh koji je zarobio čitav ljudski rod za posljedicu ima najsnažnija i najbesmislenija trpljenja. Ne možemo ipak zaboraviti, ističe Ivan Pavao II., da »zlo koje je danas prisutno u svijetu nije posljedica samo Istočnoga grijeh, već i plod skrivenih i mučnih djelovanja sotone koji moralnog čovjeka izbacuje iz ravnoteže. Sotona djeluje u skrovitosti kao lukavi zavodnik, nadzire naše djelovanje i nastoji nam učiniti primamljivima različite devijacije, koje se, iako štetne, često podudaraju s našim željama.« (Ivan Pavao II, 24. svibnja 1987.)
Zašto bez vlastite krivnje nasljeđujemo Istočni grijeh i njegove posljedice?
Iz Otkrivenja znamo da čovjek od trenutka začeća postaje radost ljudskog roda i baštinik u svijetu prisutnog zla, a još više, postaje baštinik Istočnog grijeha i svih posljedica koje on nosi. Istočni grijeh i svi drugi grijesi čine u »živom organizmu« svekolikog ljudskog roda objektivno postojeću stvarnost zla koje utječe na sve i nanosi trpljenje svima, pa i nevinoj djeci. Da, uzrok i izvor svakog ljudskog trpljenja je objektivno postojanje zla u ljudskom rodu. Trpljenje se rađa u grijehu, i kao posljedica uništenja objektivnog dobra u samom čovjeku, kako u odnosu na drugog čovjeka, tako i u odnosu spram Boga. U toj situaciji trpljenje nije kazna koju Bog određuje za grijeh, već neizbježna posljedica objektivno prisutne stvarnosti zla – »grijeha svijeta« (Iv 1, 29). Osim »nezasluženog« trpljenja postoje i ona koja su posljedica vlastitih krivnji (kao što su na primjer posljedice uživanja alkohola, droga, cigareta itd.).
Bog nam po primjeru Joba svjedoči što nam je činiti s velikim otajstvom trpljenja koje nije uvijek obična posljedica vlastitih grijeha. Ako je trpljenje, ipak, posljedica ljudske krivnje, je li je tada moguće tumačiti kao kaznu koju je Bog namijenio grešniku (Gal 6, 8)? Iz prispodobe o rasipnom sinu spoznajemo da Bog, vodeći se očinskom ljubavlju, ne kažnjava rasipnog sina – već dopušta da ubire plodove svog pogrešnog izbora. Čini to s ciljem da ga opameti i vrati na pravi put. Tako je i najveća kazna za grijeh ujedno sama posljedica grijeha. Ivan Pavao II. ističe: »Trpljenje treba služiti obraćenju, to znači: ponovnoj uspostavi dobra u čovjeku koji može u pozivu na pokoru prepoznati Božje milosrđe. Pokora ima za cilj da se nadvisi zlo koje se pod različitim oblicima krije u čovjeku, te utvrditi dobro, kako u njemu samome, tako u njegovim odnosima s drugima i nadasve s Bogom.« (Salvifici doloris, 12)
Smisao trpljenja
Posljednji uvjet oslobođenja čovjeka iz ropstva zla je žaljenje zbog grijeha i vlastito potpuno predanje Stvoritelju. Po Istočnom grijehu »slika i prilika Boga« u čovjeku (razum, slobodna volja i sposobnost ljubiti) postaje toliko iskrivljena da čovjek nije u stanju vlastitim silama dopustiti Bogu da ga oslobodi ropstva grijeha i smrti. To je glavni razlog zašto je Bog postao čovjekom, pripadnik ljudskog roda. Pravi istinski Bog (u Bogu nema prošlosti i budućnosti već uvijek i navijek »sada«), Isus Krist, mogao je u povijesti svakog čovjeka uzeti na sebe sve zlo i trpljenje koje je iz njega proizašlo: »A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.« (Iz 53, 4-6)
(Grijeh i trpljenje koje po njemu nastaje sami su po sebi besmisleni i takvi bi ostali da nema istine da je sam Bog na se preuzeo grijehe i trpljenja svih ljudi. Sam Bog u svom istinskom čovještvu iskusuje kako je grijeh strašno trpljenje.) On, potpuno nevin, postaje »za nas grijehom« (2 Kor 5, 21). Umirući na križu, Bog Čovjek, dobrovoljno iskusuje najveće zlo i trpljenje uzrokovano po grijehu svih ljudi. Izraženo je to u riječima: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15, 34) Bog svjedoči u svom istinskom ljudskom iskustvu trpljenja uzrokovanog najvećim zlom, što se događa po potpunom odalečenju čovjeka od Boga. Na taj način Bog svojom ljubavlju prodire gdjegod je prodrla zla moć grijeha. Sjedinjuje se s čovjekom u trenutku njegova pada kako bi ga pridigao, oprostio mu i darovao mu slobodu, a trpljenje učinio putem izbavljenja i sazrijevanja u ljubavi.
Isus iskustvom nezamisliva trpljenja u trenutku smrti najpotpunije otvara svoje čovještvo na ljubav Oca, u potpunoj mu se poslušnosti povjerava i predaje. Na taj način pobjeđuje sav grijeh koji je uvijek u svojoj biti neposluh stvorenja prema Stvoritelju. Isus to čini u ime svih nas.
Ivan Pavao II. ističe: »Zajedno s tim strašnim teretom, odmjerujući sveukupnost zla u okretanju leđa Bogu, što je sadržano u grijehu, Krist posredstvom božanske dubine sinovskog jedinstva s Ocem, na ljudski neizreciv način doživljava tu patnju koja je rastanak, odbijanje Oca, prekid s Bogom. No, upravo po takvoj patnji on izvršava otkupljenje te može izdišući reći: ‘Svršeno je.’ (Iv 19, 30)« (Salvifici doloris, 18) Papa dodaje: »Može se reći da je to patnja ‘zamjenička’, no ona je nadasve ‘otkupiteljska’. (…) Njegova patnja briše grijehe upravo zbog toga što ih on kao jedinorođeni Sin može uzeti na se, obuhvatiti ih onom ljubavlju prema Ocu koja nadvisuje zloću svakoga grijeha; u izvjesnom smislu poništava to zlo u duhovnom prostoru odnosa između Boga i čovječanstva ispunjajući taj prostor dobrom.« (Salvifici doloris, 17).
Po svojoj muci, smrti i uskrsnuću Krist je učinio da svako ljudsko trpljenje, sjedinjeno s Njegovim trpljenjem, postaje putom izbavljenja i postizanja ljubavi – štoviše neizreciva je vrijednost Njegove zaštite. Isus nam uvijek iznova potvrđuje da je, ma koliko nas puta snašlo trpljenje, Bog prvi koji će ponijeti naš teret. Sam je Spasitelj prisutan i trpi u svakom od nas, u milijunima ljudskih bića koji podnose bijedu i poniženja, neljudsko izrabljivanje, glad, nasilja, ratove, terorizam… Tu potresnu stvarnost ljubavi ‘sutrpećeg’ Boga prema čovjeku radi njegova izbavljenja jedino možemo shvatiti ako je promatramo očima vjere.
Upravljajući s vjerom pogled prema Kristovom križu otkrivamo da svako trpljenje, a osobito ono koje doživljavamo kao besmisleno, bezrazložno i nevino postaje putom izbavljenja, pri čemu čovjek koji trpi sjedinjuje svoje trpljenje s Kristovim, bezgranično se pouzdajući i uranjajući u Njegovo milosrđe. Tada čovjek otkriva u svojem trpljenju veliki dar i milosti, shvaća da je sudionik u spasenju svijeta, a da je trenutna patnja jedini put koji vodi do vječne radosti u nebu: »ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.« (Rim 8, 17-18) – » (…) Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.« (1 Pt 4, 13). – »Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave. Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.« (2 Kor 4, 17-18).
Sveta Edita Stein, mučenica koncentracijskog logora Auschwitz, o smislu trpljenja govori: »Ljudska narav koju je Krist prihvatio omogućila mu je trpjeti i umrijeti. Božanska narav koju posjeduje odvijeka pridodala je tom trpljenju i smrti nemjerljivu vrijednost – otkupiteljsku moć. Isusova muka i smrt neprestano se ponavljaju u njegovom mističnom Tijelu i njegovim udovima. Svaki čovjek mora trpjeti i umrijeti. Ukoliko je čovjek živim udom Njegovog mističnog Tijela, onda njegovo trpljenje i smrt poprimaju otkupiteljsku moć zahvaljujući Božanstvu Onog koji jest glava. Upravo je to i razlogom zbog kojeg su mnogi sveti priželjkivali trpljenje.«
p. Mieczysław Piotrowski TChr
Ljubite jedni druge VIII(2009), 29-31, prema: Miłujcie się
prijevod s poljskog: Jelena Vuković