Priviđenje ili istina?

ZA MJESEC VELJAČU 2024. – U GODINI ZAHVALE ZA SLIKU MILOSRDNOG ISUSA I DNEVNIK SV. FAUSTINE O 90. OBLJETNICI NASTANKA.

„Jesi li Ti moj Bog ili kakvo priviđenje? Isuse, jesi li Ti obmana?“
Isus mi je odgovorio: Moja ljubav nikoga ne obmanjuje! (Dn 29)

Sa štovanjem Božjega milosrđa koje je u stalnom porastu, a čiji je inicijator prema Božjoj volji s. Faustina Kowalska, sreo sam se prije trideset godina kada ju je, 18. travnja 1993. godine, papa Ivan Pavao II. svečano proglasio blaženom. Njezin me Dnevnik očarao, zainteresirao, jednostavno me privukao. Ipak, zbog nekih osobnih poteškoća, tražio sam „dokaze“ i odgovor na pitanje: Kako to da je jedno biće koje je živjelo u prvom dijelu 20. stoljeća, jedna skromna, jednostavna redovnica iz Družbe Naše Gospe od Milosrđa doživjela istinski susret s realnom Osobom – Isusom Kristom koji se rodio u Betlehemu, naučavao, činio čudesa, umro na križu i, kako već preko dva tisućljeća neprestano naviješta kršćanstvo – treći dan uskrsnuo!? Trebala mi je sigurnost, oslonac na nešto što je nepobitno u kaosu koji je vladao 90-tih godina kako u Poljskoj tako i po cijelomu svijetu uslijed društvenih promjena i krize duhovnosti suvremenog čovjeka.

Tražio sam opipljive dokaze Isusova postojanja i djelovanja u životu s. Faustine, a time i dokaze da je On uistinu uskrsnuo i da se to može stvarno dokazati i podastrijeti kao povijesni događaj. U konačnici, tražio sam dokaze o postojanju Boga. Mislim da je takvu duboku egzistencijalnu krizu u ono vrijeme doživljavalo puno ljudi u Poljskoj.  

A onda je papa Ivan Pavao II. proglasio s. Faustinu svetom 2000. godine. Od tada milijuni ljudi, a posebno katolici, znaju tko je bila Redovnica čija je glavna misija-zadaća bila podsjetiti na već prilično zanemarenu istinu o Bogu bogatom milosrđem.

Ukazanje u Płocku kojim je započelo njezino poslanje zbilo se 22. veljače 1931. godine u redovničkoj ćeliji, u večernjim satima. Bila je prva korizmena nedjelja. Može se smjelo reći da se objava u Płocku – koja je za glavni cilj imala objavu slike Isusa Milosrdnoga, danas čudotvorne i po cijelomu svijetu poznate – nije zbila neki dan u tjednu, već u nedjelju kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Njegova pobjeda nad grijehom, smrću i sotonom. I baš se takav, slavan, objavio s. Faustini.

Od dana spomenute objave, ovo djelo slikanja slike i širenja pobožnosti u čast Božjega milosrđa u svim oblicima koje je s. Faustini predao sam Isus, susretalo se s mnogim poteškoćama i nailazilo je na velike otpore. Kao i kod svakog proroka. Srelo se najprije sa suzdržanošću i provjerom od strane Crkve. O Faustininu životu i poslanju svoj glas su dizali mnogi teolozi i razne druge osobe. Jedni su bili oduševljeni njezinim mističnim iskustvom Boga, drugi su sve negirali.

Jerzy Starnavski negirao je njezina mistična iskustva, tvrdeći da halucinira, da ima priviđenja, bujnu maštu, čak da je psihički bolesna. Na sreću, Faustina je bila podvrgnuta neurološko-psihijatrijskim ispitivanjima koja nisu ostavila mjesto ni najmanjoj sumnji.

Neću ovdje citirati u cijelosti dijelove iz Dnevnika koji se odnose na ukazanje u Płocku i koje je zapisano pod brojevima 47-48, jer vjerujem da svi već savršeno poznaju taj tekst. Želim ovdje skrenuti pažnju na nekoliko drugih važnih stvari. 

Opisujući ovu viziju, sv. Faustina se koristi jednostavnim riječima, lako razumljivima, njoj samoj potpuno jasnima i  jednoznačnima; nije to ni takozvani barokni stil, a ni siromašan izričaj i jezik, kako su neki znali reći.

Kao poznavalac jezika i literature, kojima se bavim već godinama, moram ustvrditi da je opis ukazanja besprijekoran i izvrstan u svim svojom pojedinostima: pismen, jasan i semantički vrlo bogat.

Prođimo cijeli opis ukazanja. U tomu sam opisu našao sve ono što sam tražio.

Opis donosi bitne činjenice: vrijeme – uvečer (premda nije zapisano u koliko sati, a to i nije od neke osobite važnosti), mjesto – redovnička ćelija. Svetica ne piše u kojem se položaju nalazilo njezino tijelo (je li klečala, stajala ili sjedila), jer to i nije bitno za taj trenutak. Ali bila je sva sabrana – upućena na Gospodina kojega nije naslutila, nazirala, već u-gledala. Ovdje se trebamo prisjetiti riječi iz Evanđelja: i vidje i povjerova. I Isusovih riječi upućenih „nevjernom“ Tomi: Budući da si me vidio, povjerovao si. To je vrlo važan detalj.

Nadalje, Redovnica piše da je promatrala Isusa. Promatrati znači intenzivno zapažati samo s jedinim ciljem: da sve dobro upamti kako bi se kasnije mogla pozvati na svoj vid/promatranje i opisati slikarima vanjski Gospodinov izgled.

Sve se to zbivalo u tišini. Nije odmah razumjela riječi koje je glasno izgovorio Isus: Naslikaj sliku prema crtežu koji vidiš. Svetica saznaje i da slika mora imati natpis. U ikonografskoj tradiciji sva dotadašnja vjerska djela bila su bez natpisa. Ovdje imamo nešto sasvim drugo-novo – slika sama nije dovoljna, potrebna je riječ, odnosno usklik: Isuse, uzdam se u Tebe!

Isus drži desnu ruku uzdignutu na blagoslov, a lijevom dodiruje haljinu na prsima. Haljina je malo otvorena pa otuda, iz nevidljivog Srca, izlaze dvije zrake: jedna crvene boje, a druga – ovo je bitan detalj – nije bijela, već blijeda. (usp. Dn 47)

Bijela je Isusova haljina. Blijeda zraka označava vodu koja je potekla nakon probadanja srca kopljem. Zrake su poput „boje“ vode (voda nije bijela, već je providna, bezbojna, „blijeda“). Stoga nisu istinite interpretacije koje govore o crvenoj i bijeloj boji zraka; iako iznesene u dobroj vjeri, ipak su krive. Tako i ne predstavljaju boje poljske zastave, premda postoji izvjesna sličnost i Isus na jednom mjestu govori: Poljsku sam posebno zavolio. (Dn 1732)

Isus ne traži od Faustine intrinzičnost, jer jasno govori da natpis ne treba glasiti: „Krist, Kralj milosrđa“, već slika treba biti realna, naslikana kistom, a ne metaforički u duši Redovnice, kako su spočetka mislili njezini ispovjednici.

Osobito važan argument – barem za onoga koji ovo piše – jest i taj da je Faustina, koja nije čitala teoloških tekstova, vrlo dobro opisala stanje svoga duha za vrijeme cijeloga ukazanja koje je trajalo nekoliko minuta: „U tišini sam promatrala Gospodina. Moja je duša bila prožeta strahom, ali i velikom radošću.“ (Dn 47)

Takav opis odgovara onome što su kasnije uočili i razradili neki poznavatelji ove religiozne problematike poput M. Elidijia i napose R. Otto, koji u svojem fundamentalnom djelu The Idea of the Holy opisuje iskustva duša u stanju pod nazivom teofanija (ukazanje Boga/Božanstva): s jedne strane tremendum (ne strah, ne uplašenost, već pozitivno strahopoštovanje i pozitivan osjećaj u biblijskom smislu te riječi – poštovanje i slavljenje Božje veličine), s druge pak strane  fascinosum (što znači fascinacija, ali ne shvaćana kao nekakav osjećaj radosti koji se ne može protumačiti psihološkim ili kliničkim putem). Faustina zasigurno nije znala što će današnji stručnjaci misliti o ovoj tematici ni do kakvih će zaključaka doći – a došli su zapravo do istih. 

Sve su ovo vrlo važni argumenti protiv teorije Starnavskoga da je vizija u Płocku bila samo plod mašte.

Argumenata se može navesti još: opis osobe koje doživljava obmanu (obmanjivanje) bio bi sasvim drugačiji, pun nepotrebnih detalja, previše opširan, rječnik općenit, nejasan, nacifran poput „cvjetnog“, baroknog stila, a cjelina bi u sebi nosila dojam ukočenosti, teatralnosti, da ne kažemo smiješnosti.

Iz drugih pak izvora znamo da Faustina nije mogla pojmiti da su baš njoj bili darovani ovi doživljaji – mislila je da su izvanredna iskustva rezervirana samo za velike svece. To može posvjedočiti sljedeće: vizija za nju nije bila nešto neobično i nije ju iznenadila, nije bila munjevita, bila je vrlo „ljudska, obična“, a istovremeno neopisivo živa i važna. Susrela je Onoga koji je nju izabrao, jer Gospodin izabire lude svijeta da posrami mudre (1 Kor 1, 27).

Ova tema naravno da nije zatvorena, jer uviđam da psihijatri koji negiraju istinitost objava u Płocku (kao i ostale objave sv. Faustini), kao ni oni koji dijele njihovo mišljenje – zapravo nisu u pravu. A poteškoće povezane s ovom objavom i sa štovanjem Božjega milosrđa, koje su se pojavile od početka i još se javljaju, bile su najavljene na mnogim mjestima ovog izvanrednog spisa katoličke Mističarke koji je napisan prije manje od jednog stoljeća: 2024. godine pripada 90. obljetnica nastanka DnevnikaMilosrđe Božje u mojoj duši.

                                             Rafael Sulikowski

Orędzie miłosierdzia, 3/2023, br. 127, str. 8-9

Preveo s poljskog p. Andrzej Wośko, SCJ
koordinator Koordinacije ŠBM

Lektura: Marija Vuković

ZA ISPRINT