Danas kao nikada prije u povijesti čovječanstva, za vjeru u Isusa život daje oko 170 tisuća kršćana, a stotine milijuna doživljavaju mučna progonstva! Kristovi vjernici najprogonjenija su vjerska zajednica na svijetu.
Svjedoci smo ispunjenja Kristova proroštva: Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. (Mt 24, 9) Ako doista vjerujemo da je Isus Krist ustao od mrtvih pobijedivši smrt, da otpuštajući sve grijehe daje svakom čovjeku priliku da baštini život vječni, trebamo se iskreno zamisliti nad strašnom sudbinom progonitelja Crkve koji svjesno i dobrovoljno poradi mržnje odbacuju Krista koji želi sve otkupiti. Gospodin Isus kaže: Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Mk 16, 16) Ljubeći dakle grijeh, živeći u zaslijepljenosti lažnih religija, svojim grijesima domeću i taj da bez ikakvog razloga mrze Krista i ubijaju druge samo zato što su kršćani.
Globalna mržnja
Zahvaljujući globalizaciji i neprestanom dotoku informacija iz cijeloga svijeta vidimo kako se u velikoj mjeri ispunjavaju Isusove riječi zapisane u Evanđelju: A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti (Lk 21, 16), ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. (Mt 10, 22b) Često upravo članovi najbliže obitelji predaju kršćane na smrt, čak su i njihovi krvnici. Tako se dogodilo u slučaju Fatime Al-Mutairi, mlade djevojke iz Saudijske Arabije, koja je povjerovala u Krista. Vlastiti otac ju je ubio.
Globalna mržnja prorečena u riječima Evanđelja postaje činjenica. Zarobljeni ili ubijeni kršćani ostavljaju često iza sebe čitave obitelji, žene, muževe, djecu bez elementarnih sredstava za život. U muslimanskim zemljama djelotvorno oružje progona najčešće je lažna optužba za hulu protiv Muhameda. Pod tom optužbom moguće je biti osuđen na smrt s uvijek novom odgodom izvršenja, kao što je to u slučaju Asiije Bibi (Pakistan), pastora Yousefa Nadarkhanijem i brojnih drugih, među kojima su i Maryam Rostampour i Marziyeh Amirizadeh (Iran) koje su o svom trpljenju za Krista posvjedočile u knjizi Więzniowie Iranu / Zatočenice u Iranu / (Agape, 2013.).
No niti nakon puštanja na slobodu, kršćani koji su prošli pakao zatočeništva zbog vjere, nisu sigurni u svojoj domovini. Tako su Maryam i Marziyeh morale napustiti svoju zemlju. Manje sreće imala su dvojica braće koja su prije nekoliko godina u Pakistanu privedena pred sud braneći svoja kršćanska načela. Braću su ubili „nepoznati počinitelji“ na izlasku iz sudnice, nakon završne rasprave. Ubojice nisu procesuirane ni kažnjene do danas.
Komunističke zemlje
Od 50 zemalja u kojima vlada progon kršćana čak ih je 48 muslimanskih; ali na prvo neslavno mjesto smjestila se Sjeverna Koreja sa svojim komunističkim režimom i juche ideologijom (tzv. ideologija samoodrživosti) koja je usmrtila 2 milijuna Koreanaca 90. godina. U toj su zemlji – u kojoj je božansko štovanje vođe u sprezi s komunizmom – kršćani najveći neprijatelji te bivaju osuđeni na koncentracijske logore. Nad njima se provode nezamislive torture, a vjerničke se obitelji istrjebljuju sve do trećeg koljena. Usprkos tome broj kršćana ondje se procjenjuje na 30 do 400 tisuća (na 20 milijuna stanovnika), a poruku Evanđelja čak ni u toj zemlji ništa nije u stanju ugušiti.
U komunističkim zemljama trenutno živi najviše progonjenih kršćana na svijetu. Ipak gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost (Rim 5, 20), čemu je dokaz nevjerojatan porast broja kršćana u Kini u kojoj oko 150 tisuća osoba godišnje primi sakrament krštenja. S obzirom na trenutnu anti-kršćansku politiku i propagandu u Kini, nema sigurnih podataka o broju Kristovih priznavalaca. U posljednjem desetljeću broj kršćana u Kini procjenjuju se na između 2,3 do 200 milijuna kršćana. Godine 2008., kineske su službene vlasti dale procjenu – 21 milijun, ali prema bivšem komunističkom činovniku, Zhao Xiaou, broj vjernika u tajnosti prelazi čak 130 milijuna. U toj su se zemlji – koja zauzima 37. mjesto po progonstvima s obzirom na indeks mjerenja organizacije Open Doors – posljednjih godina počeli osjećati značajni pomaci nabolje u odnosu prema kršćanima. Pa ipak, 2011., dogodilo se ponovno nasilno progonstvo kršćana, a broj zarobljenih zbog vjere u Krista, porastao je u odnosu na godinu ranije za 132 %.
Postkomunističke zemlje
Veliki problemi se javljaju i u nizu postkomunističkih zemalja od kojih dio njih i dalje na različite načine zagorčava život vjerskim zajednicama. Uzbekistan, Turkmenistan i Tadžikistan bivše su komunističke zemlje u kojima je ponovno zaživio islam. Zahtjevi za registracijom Crkava, nasilno prekidanje obreda i pobožnosti, šikaniranje vjernika, česte su pojave u tim zemljama.
Primjerice, 20. prosinca 2010., mjesni je imam bio na čelu policijskog napada na baptističku crkvu u Daşoguzu, u Turkmenistanu, gdje se na nedjeljnu molitvu okupilo 22 vjernika. Policija je sve sudionike susreta fotografirala, potom su im oduzeli Bibliju i druge vjerske materijale te ih privela na saslušavanje koje je trajalo satima. Cilj je bio prisiliti ih da potpišu izjavu da više neće sudjelovati u kršćanskim susretima.
Muslimanske zemlje
Najsuroviji progoni kršćana događaju se ipak na muslimanskim prostorima. U Saudijskoj Arabiji svaka novopridošla osoba obavještava se da se nalazi u zemlji u kojoj vlada šerijatski zakon i gdje nije dopušteno nositi niti isticati vjerske simbole osim muslimanskih. Nije dopušteno čak ni unijeti bilo kakvu nemuslimansku vjersku literaturu iako je, 2006., ta zemlja pod pritiskom SAD-a dopustila da svaki kršćanin smije za vlastitu uporabu i molitvu posjedovati Bibliju. To se pravo ipak često krši.
U Iraku i Siriji vlada pravi pomor kršćana. Mnogi od njih bili su prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon niza napada na crkve, prijetnji i potajnih ubojstava. U veljači 2014. godine, BBC je izvijestio da se u gradu Raqqa, gradu s drevnom kršćanskom tradicijom koja seže još u 1. st., primjenjuje kuranski način postupanjima s nevjernicima: svaki kršćanin mora platiti cijenu u vrijednosti 14 g čistoga zlata samo da bi ostvario pravo na život; križevi na tornjevima crkva moraju biti skriveni; ne smiju se javno isticati; obnova kršćanskih crkva strogo je zabranjena (da i ne govorimo o izgradnji novih); javna molitva kršćana kažnjava se smrću. Vođe kršćanskih zajednica poziva se na razgovor kod novih vlasti i stavlja pred izbor: ili će prihvatiti nova pravila ili prijeći na islam ili moraju računati na masakre i progone. Mnogi su kršćani morali pobjeći, ostavljajući sve za sobom.
U Siriji traje stalan rat, već nekoliko godina, koji je u potpunosti iskorijenio kršćansku zajednicu grada Homsa. Dana 7. travnja 2014., nepoznati počinitelji ubili su o. Fransa van der Lugta koji je djelovao u Siriji preko 47 godina. Međunarodne islamističke trupe koje haraju Sirijom, ubijaju i zatvaraju redovnike i redovnice, svećenike, biskupe. Zemlja koju je još donedavno karakterizirala uzorna tolerancija prema kršćanima, sada je na trećem mjestu po indeksu zemalja koje najmučnije proganjanju Kristove vjernike.
Kako se suprotstaviti progonstvima?
Vijesti o smrti naše braće i sestara u Kristu koje iz raznih kutova svijeta dopiru, nameću logično pitanje kod svakog vjernika – kako se suprotstaviti općeprisutnoj i sve raširenijoj mržnji prema kršćanima na cijelom svijetu? Progonstva su svjedočanstvo i potvrda toga da se Crkva vjerno drži nauka Gospodina Isusa koji je rekao: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. (Iv 15, 20) Pa ipak, na nama je odgovornost podupirati našu subraću u njihovoj nesreći, a prije svega briga o evangelizaciji progonitelja.
Trebamo neprestano moliti za progonjene kršćane da ustraju do kraja i budu svjedoci Uskrsloga koji je pobijedio mržnju i samu smrt. Moramo moliti da njihova vjera – kako je to bilo u povijesti u mnogo slučajeva – bude izvor obraćenja njihovih progonitelja. Potrebna je molitva za mir, sigurnost i vjersku slobodu kršćana u zemljama progonstava. Vrijedno je moliti na konkretne nakane, za konkretne ljude u konkretnim situacijama o kojima pišemo. Pripremamo i arapsku verziju Ljubite jedni druge da bi i do muslimana doprla radosna vijest o otkupljenju. Molimo srdačno za molitvu na tu nakanu.
Potrebni su tu i drugi načini djelovanja. Primjer posljednjih godina pokazuje da većina političara „spava“ kada se radi o progonima kršćana. Tek nakon pritiska brojnih organizacija i zajednica koje podižu glas i traže slobodu za progonjene kršćane, političari počinju shvaćati veličinu problema i reagirati.
Ponekad utjecaj samo jednog čovjeka na položaju može izmijeniti situaciju kršćana u čitavoj zemlji. Slično se, ne tako davno, dogodilo u Kataru, službeno vehabijskoj zemlji, u kojoj vlada islam na jednak način kao i u Saudijskoj Arabiji. Dana 13. kolovoza 1988., prvi put je dopušteno održavanje kršćanskog obreda. Dogodilo se to zahvaljujući ambasadoru SAD-a osmanskog podrijetla Josephu Ghougassianovu. Rođen u Egiptu, iz osobnog je iskustva dobro poznavao situaciju kršćana u arapskim zemljama. Boraveći i radeći u Kataru, vidio je vrlo tešku situaciju kršćana u toj zemlji te uspio doći do Katarskog šerijatskog suda. Ondje je, nakon višemjesečnih rasprava koje se tiču vjerskih i političkih pitanja, doveo do promjene stava te institucije prema shvaćanju „svetosti zemlje“ prema kojoj je čitav Arapski poluotok „sveta zemlja islama“ na kojoj se ne može vršiti nijedno drugo bogoštovlje osim muslimanskoga. Tadašnji šeik Katarskog šerijatskog suda složio se, s određenim ograničenjima, s postojanjem kršćanskog štovanja u Kataru. Prvi put, od 10. stoljeća, kada je prekinuta vjekovna prisutnost asirskih kršćana na tom području, kršćani se ponovno mogu slobodno okupljati na molitvi u crkvi. Treba istaknuti da je cijeli pothvat gospodin Ghougassian ostvario na vlastitu inicijativu. Prepoznao je to tadašnji papa Ivan Pavao II. koji ga je i odlikovao Ordenom sv. Grgura Velikog.
U 3. poglavlju svog Apostolskog pisma Tertio millenio adveniente, sv. Ivan Pavao II. je napisao: „U naše su se stoljeće vratili mučenici. Često su to neznani mučenici poput ‘neznanih vojnika’ za veliku Božju stvar. Ako je to moguće, njihovo svjedočanstvo ne smije biti zaboravljeno u Crkvi.“ Molimo stoga da ova svjedočanstva mučenika ne budu zaboravljena već da vrijeme najtežih progona kršćana u povijesti Crkve bude skraćeno, prema evanđeoskim riječima: I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni. (Mt 24, 22)
Bartłomiej Grysa
(u članku korišteni podatci iz knjige P. Marshalla Prześladowani. Premoc wobec chrześcian, Poznań 2014. / Progonjeni. Nasilje nad kršćanima)
Miłujcie się, 3/2014, 30-33
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)