Skamenjena Zoja – zataškano čudo sv. Nikole!

U ruskoj Wikipediji ova priča naziva se „pravoslavnom legendom, narodnom pričom, crkvenom predajom“. No, za koliko legendi znamo točnu poštansku adresu mjesta radnje, konkretne činjenice i stvarne životopise glavnih junaka? Riječ je o najpoznatijem čudu koje se dogodilo u SSSR-u u vrijeme vojujućeg ateizma.

Novogodišnja noć

Grad Kujbyšev (sada Samara) u Samarskoj oblasti uz Volgu u Rusiji. Silvestrovo 1955. godine. U Čkalovskoj ulici na kućnom broju 7 (danas Čkalova 84) okupila se skupina mladih na doček nove godine. Među njima bila je i Zoja Karnauhova, radnica i komsomolka (članica Saveza komunističke omladine, prim. prev.). Kad je počeo ples, Zoja nije imala partnera – njezin dečko, Nikola, nije došao na proslavu. Vidjevši u tamnom kutu sobe ikonu sv. Nikole Čudotvorca, djevojka je bezbrižno rekla: „I on je Nikola, s njim ću plesati!“ Kad je posegnula za slikom, jedna joj je prijateljica, htijući je odgovoriti, jedva stigla doviknuti: „Zoja, ne huli!“ Ali se Zoja samo nasmijala i rekla: „Ako ima Boga, onda neka me kazni!“

Ono što se poslije dogodilo, u svom izvještaju za područni odjel KGB-a opisao je stariji poručnik Kolesov. Tekst u izvornom obliku prenosi Andrey Karaulov, autor knjige Ruski pakao: „Drugarica Zoja Karnauhova u isti tren ostala je nepomična. Na sredini sobe, drugarica Z. Karnauhova ostala je paralizirana zajedno s ikonom koju je privinula na grudi. Drugarica Z. Karnauhova nije pala nego je ostala stajati s ikonom Nikole Čudotvorca u rukama. Kako drugarica Z. Karnauhova nije pokazivala znakove života nego je stajala otvorenih očiju, drug Poplavski, član Komsomola, r. 1939., poslao je po okružnog šefa milicije, ali njega nije bilo. Zatim je nazvao drugaricu Syrenkovu, odgovornu za područni odjel milicije, koja je u Čkalovsku ul. 7 poslala milicijsku patrolu i liječničku ekipu iz gradske bolnice br. 2. Svjedok Tabarinov, r. 1939., istrčao je na ulicu i počeo sijati paniku među mjesnim stanovništvom.“

Vijest o tome što se dogodilo, raširila se po gradu brzinom munje. Rano ujutro, 1. siječnja 1956. pred kućom u Čkalovskoj ulici okupilo se uznemireno mnoštvo. Osim preplašenih susjeda, došli su i vlasnici susjednih lokala, a usprkos velikoj hladnoći, pristizalo je sve više ljudi. Okupilo se toliko mnoštvo da tramvaji u susjednoj ulici više nisu mogli prolaziti. Stiglo je i milicijsko pojačanje. Kuću je okružena milicijskim kordonom i nikoga nisu puštali unutra. Govorili su da se ništa nije dogodilo i da nikoga nema u kući. Ali su ljudi počeli postavljati pitanja: Ako  nema nikoga, čemu onda policija? Zašto su zatvoreni prozori? Zašto su zvali liječnike?  

U međuvremenu su liječnici uzaludno pokušavali prizvati Zoju k svijesti. Svi pokušaji da joj se da injekcija bili su bezuspješni: igle su pucale i nisu uspijevale proći pod kožu ni milimetar. Usto, nitko nije mogao pomaknuti djevojku s mjesta niti joj uzeti ikonu iz ruku. Zoja je bila kao skamenjena. No, bila je živa: disala je, imala je otvorene oči i srce joj je kucalo. Na zapešću se mogao osjetiti lagan, ujednačen puls. Pokušali su ispod nje izvući drvenu podlogu. Bezuspješno, jer bi sjekira odmah otupila, a iz utora bi počela kapati krv.  

Možemo samo zamisliti što su proživljavali milicajci koji su bili raspoređeni da cijelo vrijeme čuvaju objekt. Stanovnica Kujbyševa, Anna Fiedotova, sjeća se kako je požurila za jednim čuvarom kad mu je završila smjena. Trčala je za njim nekoliko ulica. Kad su ostali nasamo u nekoj napuštenoj ulici, upitala ga je: „Ako tamo nitko ne stanuje, zašto onda nikoga ne puštaju?“ „Ne smijem ništa reći“ – odgovorio je milicajac. „Neću Vas odati!“ – obećala je. „A jeste li vjernica?“ „Jesam“. Tada je čuvar skinuo s glave svoju milicijsku kapu i spustio pred Annom Fiedotovom glavu: kosa mu je bila skroz sijeda. „Ovo se dogodilo preko noći – odgovorio je tiho muškarac – a imam tek 28 godina.“

Preko četiri mjeseca…

Zoja je tako stajala 128 dana – bez sna i počinka, bez jela i pića, bez tople odjeće u negrijanu stanu. Pričalo se da je ponekad usred noći iz kuće dopirao glas koji je ledio srce: „Obratite se! Svi tonemo u grijesima!“ Jedan je čuvar navodno kroz prozor kuće vidio starca koji je iz Zojine ruke uzeo ikonu (vrata su i dalje bila zatvorena). Zojina odjeća bila je prekrivena prašinom, a kosa razbarušena. Skrivali su je od znatiželjnih pogleda i prekrili je plahtom kao živi kip.

Sve što se u kući i oko nje događalo bilo je pod paskom tajnih službi. Svjedoci su ušutkivani, iako su njihove izjave brižljivo dokumentirane. Novinar Andrej Karaulov tvrdi da su dokumenti o Zoji skupljeni u nekoliko teških aktovka pod oznakom stroge tajnosti. Ondje se čuvaju i stenogrami partijskih sastanaka. U jednom od njih, od 19. siječnja, piše: „Vjerske zajednice su vrlo aktivne, a mi nedovoljno. Primjer toga je incident u Čkalovskoj ulici. Sve su izmislili prije održavanja lokalne partijske konferencije. Vjerska urota – ništa drugo!“ U svim kolektivima Kujbyševa, u čitavoj okolici počela su masovna predavanja na temu naučnog ateizma. Radi „demaskiranja“ čuda poznati komsomolci imali su zadatak lagati da su osobno bili u toj kući i da tamo nije bilo nikakva čuda.

Episkopu je naloženo da s ambona oglasi da u Čkalovskoj nije bilo nikakva čuda. „Dobro“, odgovorio je episkop, „oglasit ću. Ali moram prvo sam otići onamo i uvjeriti se. Ne mogu se pozivati na tuđe riječi.“ Dva dana kasnije dobio je zabranu izlaska iz grada.

U novinama Volganska komuna, u feljtonu Divlji incident od 24. siječnja, pisalo je: „Incident u Čkalovskoj je divlji i sramotan. Njime se želi naštetiti članovima Gradskog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza.“

U stvarnosti je čitavo to partijsko komešanje imalo potpuno suprotan efekt od željenog.

Sveti Nikola Čudotvorac

Gledajući koliko se komunisti trude sve to zataškati, mnogi su bili svjesni da „gdje ima dima, ima i vatre“: ako su vlasti tako uporno pokušavale sve prikriti, onda iza svega mora stajati neki stvaran događaj. Novi detalji prenosili su se potajice, ali najvažnije je da su ljudi masovno počeli ići u crkvu. U gradu i okolici nije ostalo puno otvorenih crkava – većinu ih je zatvorila Komunistička partija – ali od tada bile su pune ljudi. Prema nekim procjenama broj onih koji su primili sakrament Krštenja u tom razdoblju mjerio se u tisućama. Uzmanjkalo je čak devocionalija – malih križića koji su se stavljali novokrštenicima oko vrata.

Novi zamah dobilo je i štovanje sv. Nikole. Najčašćeniji sveti zaštitnik mornara i putnika u Rusiji nazivan je Čudotvorcem jer su njegova čudesa povezana s pomoći siromašnim ljudima i onima koji su trpjeli. Pred njegovom se ikonom sada palilo na stotine svijeća. Mnogi su mu se obraćali u raznim potrebama. Spominjao se i jedan noviji slučaj: kad je sv. Nikola pomogao jednom komunistu pronaći partijsku knjižicu (u to vrijeme njezin gubitak značio je smrtnu presudu). Taj neobični „starac“ koji se pojavio u zatvorenoj kući, kako tvrde svjedoci, bio je jako sličan liku sv. Nikole.

Dovršetak priče

Došlo je proljeće 1956., vrijeme još jače borbe protiv vjere. Bližio se Uskrs. U izvješćima je pisalo da su mnogi ljudi u selima Kujbyševskog okruga vjerovali u čudo okamenjene djevojke. Usprkos tome što je feljton Divlji incident bio naširoko raspačan, stanovnici sela dolazili su sve češće u crkvu i pričešćivali se. U Velikom Tjednu nije se mogla čuti ni pjesma, ni zvuk harmonike, a u kolhozu Pobjeda nitko nije došao u seoski klub na prikazivanje filma.

Zoja je i dalje stajala. Netko iz partijskog vodstva napokon se domislio i rekao da bi u kuću trebalo pustiti svećenika. Dan uoči Uskrsa onamo je otišao glasoviti starac o. Serafin Tiapočkin (prema drugoj verziji bio je to Serafin Poloz), izmolio je molbenicu uz Zoju (pobožnost na nakanu živih), potom joj je prišao i pažljivo iz ruku uzeo ikonu. U tom se trenutku Zoja povratila iz svog stanja.  

Naravno, čuvari „kraljevstva laži“ (iliti komunistička vlast) nisu mogli dopustiti da se takav svjedok kao što je Zoja Karnauhova vrati u svijet. Odmah su je odvezli na specijalni odjel psihijatrijske klinike gdje je podvrgnuta „intenzivnoj terapiji“. Bio je to poznati način borbe s protivnicima sovjetskog režima kojima je često dijagnosticirana „asimptomatska shizofrenija“. Dvije godine kasnije pustili su je kući i obitelji. Nakon „terapije“, Zoja je ostala invalid. Nije prepoznavala svoje bližnje i vrlo brzo je umrla. U arhivima današnje Samare nedostaju zapisi o njezinu rođenju i smrti. Čak se ne zna ni gdje joj je grob.

Tragična sudbina zadesila je i ostale sudionike te novogodišnje zabave. Viktora Tarabarinova osudili su na 10 godina zatvora, a kada se vratio kući, živio je u neprestanom strahu i nikome nije odao detalje o toj silvestarskoj noći 1955. godine. Pod prisilom je potpisao pristanak da će u tajnosti držati sve što je bilo povezano s tim događajem. Dio svjedoka je uhapšen. Neki su poslani u logore, a nekima se gubi svaki trag.

Usprkos takvoj represivnoj politici vlasti i danas su živi brojni drugi neizravni svjedoci tog događaja. Stariji naraštaj dobro se sjeća te zbrke i atmosfere straha, tajanstvenosti i uzbuđenja. U obiteljima čuvara i liječnika još se dobro pamti taj događaj. Kuća u Čkalovoj ulici stradala je u požaru. Iako je ulaz u zgradu zabarikadiran daskama, i sada ljudi ovamo donose cvijeće i mole se. U blizini su pravoslavni poglavari podigli kip sv. Nikole. Napisani su brojni članci i snimljeni filmovi o skamenjenoj Zoji, a tom temom bavili su se i najpopularniji televizijski programi.

Ikonu sv. Nikole koju je uzeo iz Zojinih ruku, o. Serafin je odnio sa sobom i od nje se nije rastajao sve do smrti. Ne zna se gdje se danas nalazi. Mnogi detalji tog slučaju ostali su nepoznanicom, a nitko, osim najviših organa vlasti, nema pristupa tajnim aktima koji se tiču „slučaja Zoja“. A ako je sve tako dobro bilo ‘zataškano’, to samo znači da se čudo doista dogodilo. Kako je primijetio A. Karaulov, sam KGB dao je dokaz da Bog postoji!

„Skamenjenje“ Zoje nije bilo samo kazna, nego i blagoslov za Rusiju. Bog je objavio čudo sv. Nikole u samom srcu komunizmom izmučene zemlje jer je volio Rusiju i htio je Svojoj ugroženoj Crkvi dati da prodiše i pružiti nadu Svojoj djeci koja su ginula pod čizmom ateizma.

Natalia Kandudina
Miłujcie się, 4/2020, 11-13

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković