Do mene nije dopiralo ono što sam čula: moj muž nije mogao govoriti, teško je disao, vozilom hitne pomoći prebačen je u bolnicu…
Dan je bio kao i svaki drugi. Moj muž je bio na poslu, a ja sam brinula o kući. Htjela sam skuhati ukusan ručak i poslije provesti ugodnu večer udvoje. Vjenčali smo se tek prije nekoliko mjeseci i sve je bilo sjajno. Za dva tjedna trebali smo slaviti naš prvi zajednički Uskrs. Bila sam u to vrijeme ponešto zabrinuta jer nisam imala posao, ali sam molila Boga na tu nakanu i zahvaljivala mu na svemu što imam – muža koji me voli, ugodan dom, drage svekra i svekrvu.
Kada sam zgotovila ručak, a moga muža još nije bilo doma, pomalo sam se zabrinula jer je imao običaj javiti ako kasni. Upravo sam se spremala nazvati kada me preduhitrio poziv. Prepoznala sam glas kolege moga muža koji mi je rekao da se on osjećao loše i da su ga odvezla kola hitne pomoći. Do mene nije dopiralo ono što sam čula: moj muž nije mogao govoriti, teško je disao, vozilom hitne pomoći prebačen je u bolnicu…
Tri minute kasnije žurila sam ulicom tražeći taksi. Došla sam u bolnicu gdje su me odmah uveli u sobu u kojoj je liječnica, uz pomoć dva bolničara, pregledavala moga muža. Bio je blijed, po licu mu se slijevao hladan znoj… Ugledavši me, pokušao se nasmiješiti. Prošaptao je: „Pogledaj, u meni imaš Uskrs.“… Svaki dodir nanosio mu je veliku bol, imao je ledene ruke i pomodrjele usne. Liječnica je rekla da sve upućuje na čir želuca, ali nije bila sigurna. Vodili su ga od jedne do druge pretrage, načinjen mu je ultrazvuk i rendgen cijeloga tijela. Za to vrijeme ja sam u rukama držala krunicu i pokušavala moliti. Svakih pola sata slušala sam novu dijagnozu: čir, upala gušterače, infekcija…
Kada su ga prevezli na intenzivnu i priključili na aparate, osjetila sam kako i meni ponestaje zraka. Prolazili su sati, a ja sam u ruci prebirala krunicu i molila Boga za pomoć.
Dali su mu morfij, što je donekle donijelo olakšanje; pokušao je razgovarati sa mnom, nasmijati se. Nešto prije ponoći liječnik je upitao: „Jeste li, gospođo, u stanju pozvati roditelje svoga muža?…. Stanje nije najbolje…“ To znači da umire!? A oni i dalje nisu znali zašto…
Uskoro su donijeli odluku o hitnoj operaciji računajući i s mogućnošću fatalnog ishoda. Okrenula sam broj njegovih roditelja. Pokušala sam govoriti mirno, ali nisam uspjela… „Tatice, morate odmah doći u bolnicu“ – uspjela sam izustiti zaplakanim glasom. Dok su ga vozili u operacijsku salu, svojim hladnim prstima stisnuo je moju ruku i prošaptao: „Oprosti, ljubim te… Moli…“
Bila sam sama u čekaonici za obitelji pacijenata s odjela intenzivne njege. Klekla sam i počela moliti Krunicu Božjeg milosrđa. Molila sam svim svojim srcem i s potpunim pouzdanjem u Boga. Jasno su mi u tom trenutku u sjećanje došle Isusove riječi sv. Faustini: da će svatko tko s pouzdanjem moli tu krunicu biti uslišan! Činilo mi se da vrijeme stoji… Na koncu se pojavio liječnika i rekao da je uzrok izljeva krvi bilo puknuće slezene. Moj muž je izgubio 4 litre krvi i život mu je i dalje bio u opasnosti.
Ubrzo su došli i njegovi očajni roditelji. Svekrva me već s vrata upitala: „Je li živ?“ Pale smo jedna drugoj u zagrljaj i počele zajedno moliti za muža i sina, za sve liječnike i bolničko osoblje koje se nalazilo u operacijskoj dvorani. Nakon dvosatne operacije do nas je došao glavni kirurg i rekao: „Pacijent je živ, ali mu je uklonjena slezena. Stanje mu je stabilno.“
Na Veliku subotu moj muž se vratio kući. Naš prvi Uskrs bio je najsretniji Uskrs u našem životu. Isus je rekao sv. Faustini: „Po molitvi te krunice rado dajem sve što me se bude tražilo.“ Vjerujem da je zahvaljujući zaufanoj molitvi Krunice Božjeg milosrđa moj muž ostao živ.
Ania
Miłujcie się, 1/2013, 28-29
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)