Blaženi Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.) djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci; potom je bio i na solunskom frontu. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa. Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i Srba i provedbe rasnih zakona, te je spasio brojne Židove i Srbe. U govoru ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Alojzije Stepinac i Božje milosrđe…

Svaka stvar na svijetu ima svoju osebujnost. Magnet ima svojstvo da privlači, ptica da leti, a Bog dragi ima najljepše svojstvo – milosrđe, kao što moli Crkva u sv. misi: Bože, kojemu je vlastito vazda se smilovati… Pravednost je svojstvo Božje, ali je ipak najljepše svojstvo Božje milosrđe. Kao što se čovjek služi ljevicom samo za nuždu, a inače sve obavlja desnicom, tako se i Bog za nuždu služi pravednošću, a sve inače obavlja po milosrđu. Gospodin Bog pokazuje svoje milosrđe nad čovjekom na trostruki način: prvo, što nas čuva od većih grijeha. Ako vidiš velikoga grešnika, nemoj se uzoholiti, kršćanine, nego pomisli, da bi ti mogao i dublje pasti, ako te ne bi čuvala milosrdna desnica Božja. Zato se ne valja čuditi sv. Franji, kada je dopustio svome bratu redovniku, da ga naziva najgorim imenima kao: razbojnik, lopov itd. Kada su sv. Franju upitali, kako dozvoljava tako pogrdne nazive, odgovorio je: sve bih ja to bio kad me ne bi milosrdni Bog čuvao!

Milosrđe Božje očituje se, drugo, u tome, što nas Bog strpljivo čeka da se njemu, svome Stvoritelju, vratimo. Stotinu godina čekao je Bog ljude, da čine pokoru prije općeg potopa, a nakon toga pustio je, da se vrši pravda njegova. Dugo vremena čekao je Bog na pokoru Sodome i Gomore, a tek onda pustio je, da ju spali oganj s neba. Pojedinca čovjeka čeka Bog često po 50, 60 godina, da se s puta zloće i pakosti vrati na put pravde i pokore.

Milosrđe Božje očituje se napokon nad nama ljudima na taj način, što ga pridiže i opravdava, kada napokon odlučimo, da se vratimo k Njemu. Kao što led ne može da se opire suncu, tako i grijeh ne može da opstoji u duši, koju Bog prima u svoj zagrljaj. Divno nam to pokazuje današnje sv. Evanđelje o Zakeju cariniku. Kada ga je Spasitelj pogledao, Zakej je bio odmah gotov, presretan primio ga u svoj dom. Spreman je da odmah povrati četverostruko, ako je kome nanio krivicu. Zaista: Sin čovječji došao je da spasi sve, što je izgubljeno!

Vi ste evo, braćo, svojim trudom i žuljevima podigli Bogu na slavu ovaj sveti hram. Ali zapravo je Bog dragi htio vama iskazati svoje milosrđe, kada se udostojao posebnim načinom, da stanuje među vama u prilici hljeba u ovom svetom hramu. Kada god budete dolazili u ovaj Božji hram, neka vas on uvijek podsjeća na dobrotu i milosrđe Božje, jer sve vas je dragi Bog uščuvao, da niste pali u još teže i veće grijehe.

Zato uz duboku zahvalnost Bogu nastojte da uvijek budete ponizna srca i da ne prezrete kada bližnjega, ako ga vidite da griješi, imajući na umu, da biste i vi mogli tako pasti, makar kako sveti bili, a i bližnji da se može dignuti do velike svetosti, makar kako duboko pao. Neka vas, braćo, ovaj hram podsjeća na milosrđe Božje, koje je strpljivo čekalo i na vas, ako ste pali, da se povratite k Njemu. Neka vas uvijek sjeća, velim, na veliko milosrđe Božje, koje je uvijek spremno, da vas pridigne na život djeteta Božjega, kao što je Zakeja carinika. Na koncu ove lijepe svečanosti pravo je, da svi jednoglasno zahvalimo Bogu od svega srca, da je podignut ovaj sveti hram, pa radi toga zapjevajmo svi skupno pjesmu zahvalnicu: Tebe Boga hvalimo!

Hrvatska straža, 11. prosinca 1935., br.285., str. 5. (izvor)

opširnije o Blaženiku