„Gospodine, Ti sve možeš“- tako se Isusu obraćala sv. Faustina. I uistinu je tako! Sama sam se u to uvjerila i sama sam primila veliku milost.
Bilo je to divno vrijeme kada sam saznala da sam trudna. I muž i ja smo si željeli djevojčicu jer smo dvojicu sinova već imali. Sve se činilo divno – početak trudnoće prolazio je bez poteškoća. Nažalost, radost je bila kratkog vijeka. U 18. tjednu trudnoće liječnik je utvrdio: „Djevojčica je, ali se ne razvija dobro… Skoro ćete se poroditi“… Značilo je to da bih svaki tren mogla roditi. Upitala sam liječnika postoji li kakva moućnost liječnja, možda u nekoj bolnici… Bila sam spremna otići bilo gdje samo da spasim život tako željenoj djevojčici. Liječnik je samo jednostavno i hladno odgovorio: „Nema.“
Bio je to za nas veliki šok. Imamo kćer, ali smo se osjećali, kao da je zapravo i nemamo. Zadržali su me u bolnici, strogo mirovanje u krevetu, strah, suze… Bila sam slomljena, a sa mnom i čitava moja obitelj. Suzama nije bilo kraja… Sve dok jednog oblačnog dana kroz prozor nije provirilo sunce… Prošli su me trnci i u srcu se pojavila misao: „Ma, zašto plačeš? Zar su ljudske riječi važnije od riječi Isusa Krista?“
Od toga se trenutka sve promijenilo. Povjerila sam svoj problem Božjem milosrđu. Molili smo žarko Isusa i Majku Božju za pomoć. Svakodnevno smo molili Krunicu Božjeg milosrđa, platili smo i sv. Mise na Jasnoj Gori i u Łagiewnikima na nakanu za našu kćerkicu. Vrijeme je lagano odmicalo, ali ipak nekako drugačije. Kada bi me uhvatila tjeskoba zbog onoga što bi se moglo dogoditi, uzimala sam u ruke krunicu moleći: „Isuse, pomozi mi.“ I Isus i Majka Božja su mi duhovno pomagali i snažili me.
Već pri kraju trudnoće, dok sam još bila u bolnici, strašno iscrpljena strahom za dijete, pošla sam do kapelice jer se bližilo 15 sati. Počela sam moliti Krunicu Božjeg milosrđa. U jednom sam se trenutku počela osjećati jako dobro i nisam znala gdje sam i što se sa mnom događa. Nisam se čak poželjela vratiti mužu i djeci koje tako silno ljubim. Iznenada sam se prenula. Trenutak sam se zamislila s krunicom u ruci… Shvatila sam da sam bila blizu Gospodinu. Gospodin Isus me je privinuo na svoje Srce i uronio u zrake svog neizmjernog milosrđa kako bi oduzeo moj strah i moju tjeskobu.
Nekoliko sati kasnije na svijet je došla Milenka Maria – naša divna, zdrava djevojčica. Za vrijeme poroda u duhu sam molila Krunicu i osjećala sam kako primam pomoć, ogromnu pomoć – ne liječničku, već Isusovu i Presvete Djevice Marije i svih svetih. Osjećala sam njihovu blizinu.
Nakon svega sam shvatila da Bogu ništa nije nemoguće – za čovjeka bi to bio kraj, ali za Boga ne. Za njega je to početak novog života, a za mene velika milost o kojoj danas pišem želeći sa svima podijeliti to svoje iskustvo i zamoliti: povjerite svoje probleme, same sebe, svoje obitelji Božjem milosrđu. Bezgranično se pouzdajte! Kucajte i otvorit će vam se! Ta Bogu ništa nije nemoguće!
Ljubite jedni druge XII(2013), 53; prema Miłujcie się 3/2012, 29
prijevod s poljskog: Jelena Vuković