Potpuna sreća
Od rane mladosti tražio sam sreću: u pornografiji, krađi, tučnjavi, alkoholu, drogi… Sve sam činio po svome. No, toga dana sve se urušilo kao kula od karata. Mislim da nikada nisam doživio takvu duševnu patnju.
Mučio sam se s ovisnošću: droga, cigarete, pornografija i razne druge stvari. Najbolji su mi prijatelji okrenuli leđa; no to nije bilo sve – otkrio sam kako zapravo nikada nisam ni imao pravoga prijatelja. Osjećao sam ogromnu pustoš i osamljenost. Na pamet su mi padale najgore misli: bio sam uvjeren da me svi žele ubiti, a mučile su me i misli o samoubojstvu – bilo je neizdrživo i mislio sam da ću poludjeti. Da mi je kojim slučajem kakav gumb bio nadohvat ruke kojim bih u samo jednom trenu svu zemlju mogao sasuti u prah, sigurno bih to bio učinio.
Bio sam potpuno ogoljen: postao sam svjestan da je moj život jedan veliki fijasko. Glavom su mi prolazile razne misli i pitanja. Zašto patim? Znao sam da sam sâm kriv za mnoge loše stvari koje su me u životu snašle. No bilo je i onih za koje nisam bio kriv, jednostavno me stigla „zla karma“. U to vrijeme nisam vjerovao u Boga koji je zahvaćao u moj život, i sve što se događalo pripisivao sam karmi.
Tražiti sreću…
Toga dana imao sam uza se droge i došlo mi je da zapalim travu i totalno se „ušlagiram“. No, uhvatio me nekakav čudan strah. Bilo je to prvi put da sam odustao! Nisam uzeo drogu iako sam je imao uza se. Nikada ranije nisam takvo što učinio, uvijek mi je bilo do svinjarija. Međutim, javila se druga napast – „utješiti se“ nečim drugim, nečim što „nema“ fatalnih posljedica. Uključio sam Internet hoteći se barem na trenutak „isključiti“ iz ovoga svijeta koji me je nadilazio i pobjeći u prividno zadovoljstvo. Od mladih sam dana bio ovisan o velikom smeću, pisano velikim S, kakvo je pornografija. Svaki svoj neuspjeh i životnu poteškoću utapao sam u moru pornografije. Ovaj put, začudo, nije mi bilo ništa bolje. Nisam osjetio olakšanje, nisam pronašao sreću i nisam se osjećao nimalo muževnije. Jednostavno – ništa! Potpuno razočaranje. Sve su moje dotadašnje „životne baterije“ toga dana zakazale. Ništa mi nije donijelo mir… Ostao sam bez svega.
U tom sam trenutku spoznao da se nalazim na rubu ponora i da me mori neshvatljiva glad. Osjetio sam kako u svojoj nutrini tražim nešto veliko i da me ništa oko mene ne može umiriti ni ispuniti… Mučio sam se jer je moje izgladnjelo srce tražilo utjehu i mir u ograničenim stvarima…
Sjedeći tako sav utučen, bez nade, došla mi je na um neočekivana pomisao koja, začudo, nije bila neizdrživa, nije izazivala ni strah ni užas: bila je posve drugačija od svih ranijih. U dubini duše osjetio sam poriv otići u crkvu i ondje potražiti spas. No, isti tren pojavilo se tisuće kontraargumenata. U svojoj sam nutrini sasuo čitav niz uvreda na račun Crkve. Svađao sam se sâm sa sobom. Pokušao sam zagušiti riječi koje su odjekivale mojom dušom, ali mi nije polazilo za rukom. Konačno, trebalo je donijeti odluku – ići ili ne, boriti se ili predati, pobijediti ili izgubiti, živjeti ili umrijeti…
Siguran sam da se ne bih odlučio na taj potez da nisam toliko zaglibio i da se nisam osjećao tako osamljeno i bespomoćno. Sada vidim da su takvi trenutci – kada sve gubimo i kada nam se čini da smo na samom dnu ponora iz kojega nema povratka – potrebni da bismo poželjeli nešto više od toga – nešto neprolazno. Čitav svoj život na ovoj zemlji samo sam tražio sreću koja nema kraja. Svijet mi je govorio sad da je ovdje, sad da je ondje… Bio bih nakratko ushićen i uvjeren da sam pronašao „sreću“, no, kada bih je „okušao“, osjećao sam se zaveden, prevaren. Ponor je postajao sve dublji i sve je teže bilo izaći iz njega. A toga dana, kada sam osjetio poriv poći u crkvu, nisam ni pomislio, a kamoli vjerovao, da bih na tome mjestu mogao pronaći ono što sam zapravo tražio – beskrajnu sreću…
U to sam vrijeme bio „izgorio“ kod nekih ljudi – tražili su me, prijetili mi čak i smrću. No muka u mojoj duši bila je toliko silna i neizdrživa da sam zanemario svaki strah i odvažio se napustiti svoje skrovište. Birao sam sporedne uličice da me ne bi tko susreo ili da me ne bi vidio. Prolazeći pored jedne grupe ljudi spustio sam glavu i usporio korak. Na koncu sam došao k cilju. Bio sam sav obliven znojem od straha. Nesigurno sam otvorio vrata i ušao u crkvu. Bila je to župna crkva Sv. Križa u kojoj sam primio prvu svetu pričest od koje mi je u sjećanju ostala jedino suma novca koju sam dobio od uzvanika. Poslije sam rijetko dolazio ovamo, možda prigodom kakvog vjenčanja ili sprovoda, ali uvijek „pod muss“.
Konačno je došao čas…
Bojažljivo sam se smjestio u klupu odostraga. Nisam želio biti upadljiv i nisam se mogao otresti osjećaja da ovdje ne pripadam. Bilo me je sram i osjećao sam se strašno licemjerno. Ogledavao sam se oko sebe, po čitavoj crkvi, i promatrao ljude. Bile su tu većinom starije žene sa čudnim vunenim kapama na glavi. Konačno je započela i misa. Kada je nekoliko svećenika zauzelo svoja mjesta uz oltar, iz sakristije se jedan svećenik uputio prema ispovjedaonici. Isti tren onamo je pošlo nekoliko ljudi. Ulazili su u ispovjedaonicu jedan za drugim i kroz rešetku nešto šaputali svećeniku koji se iza nje skrivao. Osjetio sam iznenadnu želju da i ja, poput tih ljudi, stanem u red i izbacim sve iz sebe.
Na putu prema crkvi nisam ni pomišljao na ispovijed, činilo mi se to apsurdnim. „Zašto bih se povjeravao tamo nekom strancu? Pitanje je može li mu čovjek uopće vjerovati. Tko zna, možda se odmah nakon moje ispovijedi zaputi u policiju i prokaže me?“ Takve i razne druge sumnje prolazile su mojom glavom. Ipak, negdje u dubini srca sam osjetio da samo time što sam ovdje neću postići ništa. Znao sam da moram učiniti korak dalje, da moram otići do tog „tipa u mantiji“ i otvoriti mu svoju dušu. S druge strane – nisam znao kako se ispovjediti. Od prve pričesti nisam bio na ispovijedi, a ako sam možda koji put i zalutao onda je to bilo onako usput. Nisam se mogao sjetiti što se kaže na početku ni na kraju. Ipak sam ustao i stao u red. Čekanje je bilo strašno. Bilo mi je strašno neugodno i bilo me jako sram. No, odlučio sam biti posve iskren u ispovjedi; ništa nisam htio zatajiti. Bilo je to beskrajno teško, jer sam čitav život puno toga skrivao u sebi i čitavo vrijeme lagao sam samom sebi; zapravo nitko o meni ništa nije znao, pa ni oni najbliži. Čitav sam život nosio razne maske. Znao sam da je konačno došao trenutak da ih skinem i iskreno kažem kakav sam. Nisam računao na to da ću se susresti s nečim izvanrednim, više sam mislio da će mi taj svećenik pomoći, ako ništa drugo, onda barem materijalno. U samu bît ispovijedi nisam vjerovao – u otpuštenje grijeha po Isusu Kristu.
Čitavo se nebo raduje poradi tvoje sreće…
Došao sam na red. Predstavio sam se i rekao svećeniku da se osjećam kao smeće i da moj život nema smisla. Zatim sam mu ispričao svoju životnu priču, priznao sve svoje ovisnosti, krađe, sve rane i poteškoće koje su me mučile. Jedno je sigurno: u tom sam trenutku bio totalno otvoren i iskren. Rekao sam kakav sam stvarno bio. Bilo mi je žao poradi svega i bio sam svjestan dokle me je sve to dovelo. Kada sam završio, s druge strane rešetke kao da je svećenik zamro – nastala je mučna tišina. Osjećao sam se strašno, čudilo me: zašto šuti?! Očekivao sam neku riječ, neku pomoć s njegove strane. Mislio sam da će mi preporučiti kakvo sklonište ili me uputiti u neki centar za ovisnike, možda mi dati novca da se za prvu ruku mogu snaći. Košmar misli, prekinulo je svećenikovo pitanje: „Kako se zoveš?“ Na tren sam se osjetio kao da sam u policiji. Pa ipak sam procijedio: „Piotrek.“ Ponovno tišina. Možda i dulja od one ranije. Činilo mi se da je svećenik bespomoćan i da ne zna što bi mi rekao. Kao da u sebi moli i preklinje za neko nadahnuće odozgora ne bi li pronašao barem neku riječ olakšanja. Na koncu je rekao: „Znaš što, Piotrek, čitavo se nebo raduje poradi tvoje sreće!“ Dodao je još da izmolim neku molitvu za pokoru. Pošizio sam! Što je njemu?! Kao prvo: kakvo nebo? Pa ja nisam vjerovao ni u kakvo nebo. Kao drugo: radi koje i kakve se to moje sreće nebo raduje? Pa ja sam potpuno sam, nesretan, ovisan, nevoljen, slomljen, sve sam protratio, ništa nema smisla… A on meni: „Čitavo se nebo raduje poradi tvoje sreće!?“ Osjetio sam se prevaren. Očekivao sam barem neku od onih „otrcanih“ fraza koje svakome govore: Bog te ljubi, bit će dobro… Osjetio sam želju ustati, izvrijeđati ga i otići s tog čudnog mjesta. Sada, dok ovo pišem, zahvaljujem Bogu što to nisam učinio. Zahvaljujem mu što sam ostao do kraja i dočekao najvažniji trenutak sakramenta pomirenja.
Čudo milosrđa
Mnogi se ljudi usredotočuju na ono što će im svećenici reći na njihove grijehe: hoće li ih utješiti ili prekoriti. Mnogima svećenikov stav predstavlja bît sakramenta. No, u stvarnosti nije tako. Kada bi svećenik izgovorio potpuno suhoparan tekst, pa da ništa i ne kaže, pa i kada bi sam bio i veći grješnik od nas samih – to nije bît ispovijedi, to nije ono što je važno. Najvažniji je onaj posljednji trenutak, kada mi izražavamo žaljenje i kada nam on daje odrješenje grijehe u ime Presvetoga Trojstva snagom svoga svećeničkog reda. Nisam uopće bio svjestan onoga što se tek imalo dogoditi, bio sam uvjeren da se sve već dogodilo, da se i posljednja slamka spasa pokazala bezuspješnom, da mi ni „imaginarni“ Bog katolika nije pomogao, da me nije čudesno ozdravio… Tako bi se i dogodilo da nisam sačekao kraj.
Nakon što mi je rekao da se cijelo nebo raduje poradi moje sreće, svećenik me zamolio da se pokajem za grijehe. Isprva sam bio iritiran tom njegovom zamolbom, ali negdje u dubini duše čitavom sam svojom voljom doista žalio zbog svega onoga što sam prije kratkog vremena priznao. Svećenik je zatim izmolio još neku kratku molitvu i dogodilo se nešto posve neočekivano. Kroz rešetke ispovjedaonice na svećenikovu licu primijetio sam veliku sabranost. Riječi je izgovarao s takvom savršenošću i svetošću kao da nisu bile njegove, kao da je bio oruđe u Nečijim rukama, u rukama Nekoga tko je moćniji od čitavoga svijeta. Kao da je sebe posudio da bi se po njemu izvršilo jedno neizmjerno otajstvo. Činilo mi se da je vrijeme stalo, da je nešto snažno, uz to i beskrajno dobro, na mene usmjerilo svu svoju pozornost. U jednom sam trenutku osjetio da sam Nekomu najvažniji na čitavom svijetu i da su ove riječi upravljene samo meni. Svećenik je izgovorio vrlo jasno riječi odrješenja: „Ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Zatim sam čuo kako tri puta kuca u znak da sljedeća osoba može pristupiti ovom otajstvenom izvoru, i kao znak meni da je gotovo – da mogu otići kao nov, slobodan, opravdan čovjek… Obliven suzama, plakao sam, a da zapravo nisam znao zašto plačem. Osjećao sam kao da je netko s mene sprao svu prljavštinu i bijedu moje duše najčišćom vodom. Išao sam kroz crkvu, osjećajući se posve gol, gotovo fizički, ali ne osjećajući nimalo srama. Moje suze bile su ništa u usporedbi s onim što sam osjećao u duši. Bio je to osjećaj neizmjerne slobode. Kao da sam izašao iz zatvora ili kao da me netko iz neke mračne duboke jame izveo na zelenu livadu okupanu suncem. Osjećao sam kao da je netko moje ugnojeno, zahrđalo, izranjeno, grješno srce zamijenio novim – srcem zdravog i nevinog, tek rođenog, djeteta.
Za vrijeme ispovijedi, Bogu sam predao svoje grijehe koji su u trenutku odrješenja potonuli u oceanu njegova beskonačnog milosrđa. Odlično to predočuju riječi Gospodina Isusa iz Dnevnika sv. Faustine: „Piši, govori o mome milosrđu. Reci dušama gdje trebaju tražiti utjehu: na sudu milosrđa, jer tu se događaju najveća čuda i neprestano se ponavljaju. A za dobiti to čudo ne treba ići na daleko hodočašće niti vršiti neke izvanjske obrede – dovoljno je s vjerom pristupiti k nogama moga zastupnika i reći mu svoju bijedu i čudo Božjega milosrđa dogodit će se u svoj svojoj punini. (Dn 1448) Upravo sam to doživio i u tom sam trenutku bio potpunu utješen jer sam priznao čitavu svoju bijedu Isusovu zastupniku – svećeniku, koji je sjedio na sudu milosrđa. Nisam bio ni u kojem glasovitom svetištu, niti sam išao na bilo kakvo veliko pokorničko hodočašće, niti sam sudjelovao u kakvom svečanom obredu (gotovo da nisam znao ni Očenaš). Naletio sam na običnu župnu crkvu u kojoj su bili „najobičniji“ svećenici i čudo se Božjega milosrđa ostvarilo u svoj svojoj punini. Uvjerio sam se u to narednih mjeseci jer u onom trenutku uopće nisam bio svjestan što mi se događa.
Predokus raja
Sveta misa je još trajala i zauzeo sam mjesto u zadnjoj klupi. Na početku sam krajičkom oka zamijetio kako ljudi gledaju na moju stranu, no ubrzo me zaokupila sveta liturgija. Osjećao sam da sudjelujem u nečemu velikom. Gledao sam u oltar i pozorno pratio svaki svećenikov pokret. Bilo je to tako tajanstveno i fascinantno. Već samo gledanje duhovno me hranilo i nisam želio da to prestane. Osjećao sam se sigurno. Nisam mogao pretpostaviti da me na toj misi čeka još nešto. U roku od pola sata bio sam prepun pozitivnih dojmova kakve do tada nikada nisam osjetio. Bog nadilazi naša očekivanja i u stanju nam je dati puno da nas potpuno preplavi. Čini to zato da bismo s drugima dijelili sve primljene milosti. Moj mi je ljubljeni Otac, meni, rasipnom sinu, pripravio gozbu. I usprkos tome što nisam bio dostojan, jer sam vodio razvratan život, i usprkos tome što sam pao na samo dno ponora i hranio se hranom za svinje. Otac je pogledao milostivo na moju bijedu koju sam priznao njegovom zastupniku.
Nastupila je tišina. Svi vjernici su klečali, a svećenik je podigao bijelu hostiju zajedno s kaležom izgovarajući: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Nakon tih riječi ljudi su nešto odgovorili – a ja sam samo šutio. U ušima su mi odzvanjale riječi: blago onima koji su pozvani… Bio sam uzbuđen. Postalo mi je jasno da sam to bio ja – ja sam bio onaj koji je pozvan… Jer dok sam jutros na uranku sjedio u bijedi narkomanije i u kaljuži grijeha, čuo sam u sebi poziv da odem u crkvu. „Bog me je pozvao“ – uzviknuo sam od radosti i u euforiji. A ako sam bio pozvan, znači da sam i blagoslovljen – jer tako je rekao svećenik. Ali što to znači biti blagoslovljen? Bio sam tako obuzet razmatranjem svega toga da sam gotovo propustio ono najvažnije. Ljudi su ustajali i u redu prilazili svećeniku koji je dijelio svetu pričest. Pomislio sam da ću i ja ustati i pričestiti se. Nisam zapravo znao o čemu se radi i zašto bih uzeo taj Bijeli Kruh; možda samo to da je takva tradicija Crkve. Od devete godine, nakon prve pričesti, ljudi primaju taj Kruh i to je bilo sve što sam ja znao. Nisam znao da katolici vjeruju da je u tom „bijelom kruhu“ prisutan sam Bog. Idući prema svećeniku promatrao sam druge da vidim kako se trebam ponašati. Konačno je došao trenutak kada mi je prišao stariji svećenik i iz posude izvadio bijelu hostiju i dao mi Gospodara nad gospodarima i Kralja nad kraljevima, kao što to kaže Toma Akvinski. Primivši euharistiju ispovjedio sam i vjeru: da je svemogući Bog – Isus Krist, rođen od Marije Djevice, mučen, raspet na križu za moje grijehe i uskrsnuo. On je došao u moje srce i u njemu se nastanio navješćujući mi moje oslobođenje od đavolske moći i grijeha. Bio je to najljepši trenutak u mome životu – predokus raja. Htio sam pjevati i slaviti Boga i makar nisam bio u stanju izustiti ni glasa, znao sam da je moja sabrana tišina koja je dopirala iz dubine srca Isusu bio najljepši himan hvale.
U euharistiji sam otkrio izvor žive vode koja izvire iz Srca Isusova, prisutne u svetohraništu. Duhovna voda iz svete hostije ugasila je moju duboku žeđ. Jer Isus kaže u Evanđelju: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Iv 6, 35). Toga sam dana pronašao lijek za svu muku svoga života. Sve sam te godine tražio ono što bi me usrećilo. Mislio sam da je to zlato, droga, alkohol, pornografija, agresija, novci… Ali samo mi je Isus dao puninu sreće, dao mi je dokaz svoje ljubavi, ljubavi skrivene u komadiću kruha – u euharistiji.
Toga sam se dana osjećao važnim i posebnim. Prvi put nakon puno vremena osjećao sam da nešto značim, da nisam slučajno na ovoj zemlji i da moj život ima smisao. Našao sam svoje dostojanstvo, svoj identitet ljubljenog i posebnog sina Isusa Krista, baštinika Kraljevstva Nebeskog. I to sam odlučio podijeliti s drugima.
Možda ovo čitaš, a ne osjećaš se posebnim, ljubljenim od Boga? Ako je tako, to znači da više slušaš glas svijeta nego glas Evanđelja. Želim ti reći da usprkos tomu što je tvoj život težak, usprkos svim grijesima koje si u životu učinio, usprkos svim ranama koje su ti drugi nanijeli – ti si neobično važan, ljubljen od Onoga koji je za tebe umro, koji je uzeo tvoju životnu muku, prljavštinu, svo smeće koje te pritišće. On te uzljubio najviše, jer: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15, 13) Dovoljno je samo poput Bartimeja zazvati iz dubine svoga srca: Isuse, Sine Davidov, smiluj se nama grješnicima i poći na ispovijed s vjerom i pokajanjem i doživjet ćeš oproštenje grijeha. A kada očišćena srca primiš Isusa u euharistiji moći ćeš zajedno sa sv. Pavlom reći: Ne živim više ja, već u meni živi Krist.
Zar ne znaš da je Bog postao sužanj svetohraništa i da žeđa za tobom? On čeka, želi te obasuti milostima i blagoslovom. Nakon primanja svake svete pričesti tvojim žilama ne teče više tvoja, nego Otkupiteljeva Krv koja je za nas prolivena. Možemo reći da postaješ hodajućim svetohraništem koji čuva Boga u svome srcu. Nije li Božja ljubav predivna?
Ako to još nisi otkrio, učini sve da se to zbude. Još danas, ne odugovlači, već požuri u ispovjedaonicu kako bi doživio tu ljubav koja se ondje neprestano izlijeva. Zatim svjedoči ono što si doživio svima onima koji žive u tmini i koji tonu u očaju…. Jer ako nećeš ti, tko će?
Piotrek
Miłujcie się, 1/2014, 9-13
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković