Suprotnost poniznosti je oholost. Kada sam ohol, prisvajam darove koje sam dobio da bih služio drugima i uzurpiram nešto što pripada Bogu. U školi Svete Obitelji učimo se poniznosti bez koje nema ljubavi. Ljubav je, naime, ponizna.
Najsavršeniji uzor poniznosti jest Sveta Obitelj: Isus, Marija i Josip. Isus, koji je Bog, vodio je skrovit život u Nazaretu. On nas potiče da ga nasljedujemo: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11, 29) On, Stvoritelj svemira, za nas i naše spasenje, postaje pravi čovjek, bespomoćno dijete, siromašan tesar. Živjet će u poniznosti sve do svoje smrti na križu: On, svemogući Bog, dopušta da ga uhvate, da ga pljuju i pogrđuju, konačno da ga razapnu na križ – „sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik.“ (Fil 2, 7)
Razmatrajući Kristov primjer poniznosti, sv. Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Redemptoris custos svraća pozornost na sv. Josipa. Sveti Josip poučava nas svojim stavom: da bismo bili sveti ne treba činiti velike stvari. Dovoljno je posjedovati jednostavne krjeposti i autentično ih živjeti!
Sveti Ivan Pavao II. često je govorio i o Marijinoj poniznosti: „Ta poniznost – poniženje duha i predanje u vjeri – izrazila je na poseban način u svome fiat: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ (Lk 1, 38) Zahvaljujući Marijinoj poniznosti moglo se ispuniti ono o čemu govore riječi Magnificata (…). U trenutku navještenja sigurno nije razumjela otajstvo Božjega plana, ali je znala da se događa potpuna promjena njena života. Pa ipak nije pitala: ‘Hoće li se to stvarno dogoditi? Mora li se to dogoditi?’ Marija je samo pitala: kako će to biti? Bez sumnjičenja i premišljanja pristala je da Božje djelovanje promijeni njen život. Pitanje koje je postavila Anđelu svjedoči o poniznosti njene vjere – spremnost predati svoj život u službu Božjega otajstva, makar nije znala kako će se to dogoditi.“ (iz homilije 1. studenoga 2000.)
Poniznost je zaglavni kamen svih krjeposti. Sv. Augustin piše: „Imaš namjeru uzdići veličanstvenu građevinu? Dobro, onda razmisli ponajprije o temelju poniznosti.“ Svaki čovjekov naum treba biti dobro učvršćen na temeljima poniznosti kako bi se mogao razvijati prema Božjemu planu. Ako želimo da naš brak bude sretan, ne samo da smo naizgled sretni, nego da smo doista sretni, moramo biti u istini i odbaciti svaku prijevaru. Obiteljska sreća temelji se na poniznosti njenih članova. Kao supružnici moramo biti slika Presvetog Trojstva po uzoru na Svetu Obitelj, bezuvjetno davati i primati ljubav, živjeti uzajamno darivanje. Već na početku zajedničkog bračnog puta trebamo se boriti s vlastitim egoizmom, posvijestiti sebi da nismo dostatni sami sebi, priznati da je moguće samo uz Božju pomoć od svoje obitelji učiniti sredinu za istinski rast – svoj i svoje djece. Sveto Pismo često uči o potrebi poniznosti: „Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost“ (1 Pt 5, 5); „S ohološću dolazi sramota, a u smjernih je mudrost.“ (Izr 11, 2) Znamo iz vlastitoga iskustva da ponizan čovjek privlači k sebi druge, da je s njim dobro biti, dok je od ohologa bolje biti što dalje. Dakle, poniznost je jako važna u braku, u obitelji. Ona je temelj jedinstva. Bez poniznosti nema ljubavi, a tada je teško ozdraviti zajednicu.
Što se događa u braku kada zanemarimo rad na sebi i ne molimo za dar poniznosti? Počinju nesuglasice kojima je najčešće uzrok borba za prevlast i želja biti u pravu. Tada se supružnici međusobno ranjavaju, udaljavaju jedno od drugoga i trpe. No, iznad svega, ranjavaju Krista. Njihova se situacija dodatno komplicira. U ljutnji je teže naći rješenje problema nego u svjetlu vjere. Umjesto tvrdoglavog ustrajanja i inzistiranja na svome pravu, služeći se isključivo ljudskim argumentima, treba se s pouzdanjem baciti u zagrljaj Isusu koji je grijehe svih ljudi uzeo na sebe. Uzeo je na sebe i naša trpljenja i sada čeka da nas zaogrne svojom ljubavlju. To „bacanje“ u Isusov zagrljaj je pitanje naše volje. Kako to primijeniti u stvarnosti? Prvo priznati sve grijehe i propuste u sakramentu pokore, primiti Isusa u sv. Pričesti, darovati mu sebe, svoga supružnika i bol koju nam je zadao, uzdajući se da Isus svaku tešku situaciju sjedinjuje sa svojom Presvetom Žrtvom. Tada se može dogoditi čudo pomirenja: pojavit će se milost pokajanja i volja za traženjem oproštenje i opraštanjem.
Što učiniti kada jedno između supružnika griješi i ranjava drugoga? Isus nas uči da je zlo moguće pobijediti jedino dobrom, laž istinom, a mržnju ljubavlju. Zato treba Isusa moliti da nam pomogne prihvatiti to trpljenje koje nam nanese naš supružnik i prikazati ga Bogu. Gospodin Isus čeka i poziva da mu dođemo sa svim našim problemima. Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11, 28-29)
Bračna zajednica je idealno mjesto za rast u poniznosti. Duše supružnika su kao kamenje koje treba izbrusiti da bi od njih nastali dijamanti. Različite su situacije u kojima nas Bog „brusi“ da bismo se učili poniznosti. Pitali smo Pavla i Agnezu kako je to u njihovom slučaju. Pavao i Agneza su bračni par koji se neizmjerno voli, na koljenima zajedno mole, roditelji su četvero djece i članovi Pokreta Nazaretske Obitelji. Često se nađu u teškoj situaciji u kojoj ih Bog čisti od oholosti. Teškoće ih tjeraju potražiti pomoć i od drugih ljudi, tražiti zagovornu molitvu. Agnieszka to opisuje ovako:
„Uvijek imamo različita mišljenja, iako u biti smjeramo k istome. Zapravo, mislimo isto, ali to drugačije tumačimo i uvijek nastaju neke napetosti. Kao primjer mogu navesti naš posljednji odlazak na duhovne vježbe. Htjeli smo učiniti sve da odemo, cijela obitelj, kako bi se susreli s Gospodinom. Na koncu se sve iskompliciralo. Bila sam uvjerena da ćemo otići, kad ono – potpuni kaos! A što se dogodilo? Iscrpljena pripremama i pakiranjem, nisam se uspjela ustati dovoljno rano kako sam planirala. A muž koji je planirao krenuti rano ujutro, rekao je da sada ne idemo. Nisam razumjela njegovo ponašanje i izbila je svađa. I stvarno je odlazak došao u pitanje. Tada sam počela srcem snažno moliti Boga za pomoć. Pala sam na koljena tek onda kada su planovi propali. Na kraju smo ipak prevladali tu tešku situaciju. No tu ipak nije bio kraj. Naime, sad auto nije htio upaliti jer se ispraznio akumulator. Ponovno Božja opomena: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“ To nas je ponovno mobiliziralo na konačnu promjenu stava.
Želimo isto, ali svako od nas ima drugačiju viziju toga i naposljetku se ne možemo dogovoriti. Tada ne preostaje ništa drugo, nego obratiti se Bogu i dopustiti mu da on riješi situaciju jer vidimo da sami ne možemo. Bog na taj način oblikuje moju poniznost, ali ja to ne primjećujem odmah. Ako je njegovo kucanje na vratima tiho, ne otvaram se, ne izlazim iz svoga oklopa, a kada se začuje snažnije kucanje, tada taj oklop oholosti lagano puca. Ali ne za dugo, jer se on vrlo brzo obnavlja – i ponovno se zatvaram poput kornjače. Oholost raste, a ja sjedim u svom oklopu… Sažalijevam samu sebe: oh, kako sam jadna! Ne primjećujem svoju oholost, ljutitost, zloću, usmjerenost na sebe. Gospodin Bog iznova podsjeća: „Bez mene ne možete ništa!“ No, onda u jednom trenutku kao da progledam i vidim koliko sam ohola. Tada se udaram u prsa (u nutrini) i okrećem se za 180 stupnjeva, odnosno prema Bogu! Jer premalo je molitve, premalo svijesti da bez njega ništa ne možemo! Zaboravljamo Gospodina… I s vremenom moramo shvatiti što smo sposobni sami od sebe. Na kraju vidim da on u svom velikom milosrđu traži da ispružimo ruku, da molimo njegovo smilovanje, jer on najviše želi našu sreću.“
Bog uvijek želi izliti svoje milosrđe na našu obitelj, na svaku obitelj. Treba samo naći ispravan stav poniznosti, žeđati za njegovom ljubavlju.
Dopustimo Kristu da u nama oblikuje stav poniznosti, osobito u teškim situacijama, u svađama, neuspjesima, slabostima, bespomoćnosti… Kao roditelji smo odgovorni za odgoj svoje djece. Učimo ih poniznosti i to od Isusa koji je iz ljubavi prema nama »oplijenio« sama sebe uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Molimo ga: Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce naše po Srcu svome.
Xavier i Hanna Bordasow
Miłujcie się, 3/2015, 48-52
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković