Sretan i blagoslovljen Uskrs!
Jelena i bozjemilosrdje.net
Nema znanstvenih osnova koje bi u sumnju mogle dovesti činjenicu Kristova uskrsnuća – najvažniji događaj u povijesti čovječanstva.
Kršćanstvo nije utemeljeno na fikciji, ni na izmišljenim mitovima, već na konkretnim povijesnim činjenicama iz života, nauka, muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. „Ovo je najsvetije mjesto na svijetu. Ovaj pusti grob tihi je svjedok središnjeg događaja ljudske povijesti“, rekao je Ivan Pavao II. u bazilici Kristova Groba za vrijeme svog hodočašća u Svetu Zemlju, 2000. god.
Dokazi autentičnosti uskrsnuća
Povijesni podatci jednoznačno potvrđuju da je treći dan nakon smrti na križu, pošto je položen u grob, Isus doista uskrsnuo.
Prof. Jacques Perret, dekan Katedre za povijesti Staroga Rima na Sorboni (1948. – 1971.), ističe da one koji odbacuju istinu o Isusovu uskrsnuću demantiraju povijesne činjenice. Pouzdana znanstvena analiza evanđeoskih tekstova koji govore o uskrsnuću dovodi do zaključka da evanđelisti iznose povijesne činjenice, odnosno pišu o onome što se uistinu dogodilo. Znanstvenicima koji odbacuju povijesnu vjerodostojnost Evanđelja prof. Perret predbacuje nedostatak intelektualnog poštenja. Kada bi koji povjesničar koji se bavi antičkom povijesti odbacio suvremene metode povijesnih istraživanja i primijenio metode kojima se služe ovi analitičari, osramotio bi se u očima svojih kolega, smatra prof. Perret. Njemu je potpuno razvidno da skepsa nekih povjesničara, kada je riječ o činjenici uskrsnuća, nije utemeljena na objektivnim razlozima, nego proizlazi iz predrasuda i unaprijed usvojenih načina razmišljanja. Naime, znanstveno utemeljena povijesna istraživanja jednoznačno dovode do zaključka o istinitosti činjenice Kristova uskrsnuća.
Dokazi uskrsnuća
Prof. Klaus Berger, jedan od najglasovitijih suvremenih njemačkih bibličara napisao je: „Prema židovskoj tradiciji, da bi se nešto dokazalo pred sudom, bila su potrebna dva svjedoka. I ovdje imamo dva svjedoka: Ivana i Petra, ali i dva dokaza – dva komada platna: Torinsko platno i Lice iz Manoppella. To su dva materijalna dokaza Uskrsnuća. Uskrsnuće je činjenica, nije teološka metafora. Uskrsnuće je stvarno. Isusovo lice iz Manoppella prva je stranica Evanđelja. Evanđelje je tekst, a prethodi mu upravo ta slika Uskrsnuća. “
Isusovo tijelo, pošto je skinuto s križa, bilo je umotano u laneno platno. Prije nego je bilo konačno zamotano i povezano, obilno je pomazano izvana i iznutra s oko 32 litre smirne i aloja (usp. Iv 19, 39-40). Tek tada, omotano i povezano poput čahure, Isusovo je tijelo položeno u grob, a na glavu mu je stavljen rubac (Sudarij iz Ovieda). Na Isusovu posmrtnom platnu (Torinsko platno) ostala je utisnuta preslika Njegova tijela, prednji i stražnji dio, i to u trodimenzionalnom fotografskom negativu. Odraz Čovjeka na Torinskom platnu je anatomski savršen. Na njemu su vidljive rane izazvane bičevanjem, krunjenjem trnovom krunom, nošenjem križa itd. Taj odraz nije djelo ljudske ruke, a i „boja“ mu je blijedožuta. Boji zapravo nema ni traga, niti kakvim drugim bojilima. Vlakana su žućkastija samo na izvanjskom dijelu Platna. Znanstvena istraživanja upućuju na činjenicu da je odraz na platnu nastao kao posljedica bljeska nepoznate energije iznutra, što je dovelo do „progorenosti“ površine vlakana u prozračno žutoj boji. Odraz se ne da isprati i ničim ga se ne može izblijedjeti. Slika je savršeno plošna. Ne podliježe nikakvim promjenama i u skladu sa zakonima optike predstavlja „paralelnu projekciju“.
U prosincu 2011. godine Talijanska državna agencija ENEA pri Institutu za nuklearna istraživanja u Frascati pokraj Rima izvijestila je da, nakon petogodišnjih intenzivnih ispitivanja, suvremena znanost nije u stanju ponoviti sliku koja se nalazi na Torinskom platnu.
Znanstvenici su izračunali da je tajanstveni odbljesak energije koji je doveo do nastanka odraza na Platnu bio snage 34 bilijuna wata ultraljubičastog vakuumskog zračenja. Trenutno na svijetu ne postoji uređaj koji bi mogao generirati zračenje takve snage. Najnoviji aparati mogu proizvesti zračenje snage od nekoliko milijardi wata UV zračenja.
Smirna, kojom je pomazano Isusovo tijelo, razlog je da se platno prilijepilo uz tijelo, a aloj je doveo do mjestimičnog otapanja zgrušane krvi. To je stručnjacima za sudsku medicinu omogućilo da utvrde da je Isusovo tijelo bilo umotano u Platno dva i pol sata nakon smrti i u njemu ostalo nešto više od 36 sati, ne ostavljajući nikakve tragove smrtnog raspadanja. Na Platnu se mogu vidjeti nedirnuti ugrušci krvi i nema tragova trganja platna s tijela; naprotiv, s potpunom sigurnošću može se utvrditi da nitko nije pokušao izvaditi tijelo iz Platna. Na koji je onda način tijelo prošlo kroz laneno platno ne narušavajući njegovu strukturu? Otkuda zračenje koje je uvjetovalo utisnuće ove zadivljujuće, trodimenzionalne slike cijeloga tijela? Jedino razumsko objašnjenje jest prihvaćanje činjenice Isusova uskrsnuća.
Drugi materijalni dokaz Isusova uskrsnuća je odraz Njegova lica na Platnu iz Manoppella. Ovaj odraz skriva mnoge čudesne tajne na koje znanost nije u stanju dati odgovor. Otisak Lica nalazi se na dragocjenom bisernom platnu koje se naziva i morskom svilom, a koje je u antici važilo za najdragocjeniju tkaninu. Ona je prozračna i otporna na vatru poput azbesta. Može se zgužvati tako da stane u orahovu ljusku, ali na njoj se ništa ne može naslikati. Znanstvena istraživanja jednoznačno pokazuju da na njoj nema nikakve boje i da slika nije ljudsko djelo. Analiza rupca iz Manoppella dovela je znanstvenike do iznenađujućeg otkrića. Pokazalo se da se Lice s Torinskog platna i Lice iz Manoppella savršeno podudaraju. Njihova iznimna, 100 postotna podudarnost u strukturi i omjeru predstavlja matematički dokaz da imamo pred sobom jednu te istu Osobu.
Vjerodostojnost Novog Zavjeta
Glavni izvor o istini Kristova uskrsnuća su tekstovi Novog Zavjeta koji vjerno predstavljaju sve ono što su apostoli naučavali te živu tradiciju koja se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u zajednici Crkve. Kršćani su od samog početka – velikom odvažnošću, izlažući opasnosti vlastiti život – naviještali i zapisivali kateheze neposrednih svjedoka Kristove pashe, i to neposredno nakon samog događaja. Znanstvena istraživanja jednoznačno potvrđuju da tekstovi Novoga Zavjeta pouzdano prenose povijesne činjenice. U antici su ovi tekstovi bili najčešće prepisivani i šireni. Do naših se dana sačuvalo 25 tisuća rukopisa Novoga Zavjeta (za usporedbu: druga u nizu po važnosti je Homerova Ilijada, sačuvana tek u 643 manuskripata, od kojih najstariji potječe tek iz XIII. st. nakon Krista). Tako velik broj manuskripata dopušta idealnu reprodukciju izvornika. Tako je, dakle, konačno potvrđena autentičnost knjiga Novog Zavjeta. Nijedan drugi antički tekst nema tako snažnu potvrdu svoje podudarnosti s izvornikom. Imamo 5656 manuskripata u kojima je sadržan čitav tekst Novog Zavjeta i njegovi dijelovi na grčkom jeziku, 10 tisuća manuskripata latinske Vulgate i 9300 drugih ranih manuskripata. Najstariji od njih, Magdalenski papirus (P64) u kojem se nalaze fragmenti Evanđelja sv. Mateja, datira iz 60. g. n.e. Drugi manuskript, pronađen u 7. spilji u Kumranu, papirus na grčkom jeziku (simbol 7Q5) s fragmentom Evanđelja sv. Marka (6, 52-53), potječe prije 68. god. n. e. Slijede: manuskript koji je John Rylands pronašao u Egiptu iz 130. godine nakon Krista; papirus Bodmera II. iz 150. god. n. Kr.; papirus Chestera Beattyja iz 200. god. nakon Krista; Vatikanski kodeks (koji sadrži čitavu Bibliju) iz 325. god.; Sinajski kodeks (sa svim knjigama Novog Zavjeta i polovicom knjiga Starog Zavjeta) iz 350. god. Osim toga postoji preko 15 tisuća kopija različitih prijevoda koji su nastajali oko 150. god. nakon Krista.
Ove činjenice ostavljaju nas u čudu osobito ako ih usporedimo s drugom sačuvanom antičkom literaturom. Primjerice, najstariji manuskript sedam Sofoklovih djela koji se sačuvao do danas, nastao je 1400 godina nakon autorove smrti. Najstariji prijepis Cezarova galskog rata (58. – 50. god. pr. Krista) nastao je 900 godina nakon što je napisan izvornik. Manuskripti Tacitove Povijesti (100 god. nakon Krista) potječu iz IX. i XI. stoljeća itd. Nijedno djelo antičke grčko-rimske literature nema tako bogate dokaze koji govore u prilog njegovoj autentičnosti kao Novi Zavjet.
Svi ovi podatci potvrđuju da je povijesna vjerodostojnost Novog Zavjeta nepobitna. Treba znati da i brojna arheološka nalazišta do u najsitnije detalje potvrđuju povijesnu vjerodostojnost Biblije.
Najstariji tekst koji govori o Kristovu uskrsnuću (1 Kor 15, 3-8) potječe iz prve polovice 1. st. Glasoviti bibličar Jean Carmignac dokazao je da je izvorni tekst napisan na semitskom jeziku (na hebrejskom, tj. na aramejskom, što je i vjerojatnije) u jeruzalemskoj zajednici prvih kršćana židovskoga podrijetla.
Oni koji su osobno susreli uskrsloga Krista (usp. Dj. 1, 22) bili su svjedoci, a to su: sv. Petar i apostoli te, kao što piše sv. Pavao, njih: „pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše.“ (1 Kor 15, 6)
Izvješća o Kristovu uskrsnuću u tekstovima Novog Zavjeta ne pobijaju se međusobno. U njima su stalne, nepromjenjive činjenice, kao što su: dolazak žena na grob, spoznaja da je grob prazan, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim. Isus, raspet i položen u grob, ponovno je živ i mnogi su ga vidjeli. Tako i evanđelisti: Matej, Marko, Luka i Ivan ne pričaju različite priče, nego iz vrlo bogate tradicije i svjedočanstava koja su se prenosila, iznose različite detalje, ravnajući se prema konkretnim okolnostima u kojima se nalazi zajednica kojoj pišu. Poznati teolog John A. T. Robinskon ističe: „Razlike u pashalnim pričama su upravo onoga tipa kakve bismo mogli očekivati u autentičnim izvješćima. Planirana izvješća bila bi puno usklađenija, a nepodudarnosti brižljivo uklonjene.“ Drugi glasoviti bibličar, A. Plummer, piše: „Usprkos navodnim poteškoćama u koordinaciji, prepričavanja tih događaja ukazuje na njihovu vjerodostojnost“, a Joachim Jeremias, također glasoviti istraživač Svetog Pisma, dodaje: „Upravo u brojnosti osoba, okolnosti, mjesta izraženo je prirodno sjećanje na vrijeme Pashe i na ono što je bilo nakon nje.“ U evanđeoskim opisima uskrsnuća dominira neizmjerna radost i želja da se s drugima podijeli vijest da je Isus ponovno živ. Samo ljudi „koji istinu sputavaju nepravednošću“ (Rim 1, 18), istinu o Kristovu uskrsnuću doživljavaju kao „sablazan i ludost“ (usp. 1 Kor 1, 23). Židovi nisu uspjeli pronaći dokaz koji bi doveo u pitanje činjenicu uskrsnuća. Posljednji dokaz mogao bi biti jedino mrtvo Isusovo tijelo koje nisu mogli pokazati, jer tijela – nije ni bilo.
Povijesna utemeljenost
Smrt na križu bila je najsramotniji oblik egzekucije na koji su bili osuđivani najveći zločinci. Isusa su smatrali upravo takvim budući da je tvrdio da je On Bog. Razapeli su Ga na brdu zvanom Golgota. Tijelo je sahranjeno nedaleko od mjesta preminuća, u grobu isklesanom u stijeni koji je pripadao Josipu iz Arimateje. Isusov grob bio je zapečaćen da nitko ne bi mogao ukrasti tijelo. Vrhovni svećenicu su se bojali „da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.“ Pečat na grobu bio je simbol rimske vlasti. Slomiti rimski pečat i ući u grob, bio bi veliki zločin. Iz sigurnosnih razloga grob je čuvala rimska straža. Događanja koja su pratila Isusovo uskrsnuće izazvala su kod vojnika očaj – „od straha zadrhtaše i obamriješe“ (usp. Mt 28, 4).
Kristova muka i smrt na križu bili su veliki duhovni šok i za Njegove apostole i učenike. Kada su im žene donijele radosnu vijest da je Isus uskrsnuo, njihove su im se riječi činile „kao tlapnja, te im ne vjerovahu“. Povjerovali su tek onda kad su susreli uskrsloga Gospodina i s Njime uspostavili osobni kontakt. Uvjerili su se da nije nikakva utvara, već da je to sam Krist u svom uskrslom tijelu. Kada se Isus pokazao svojim apostolima, oni, „zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: ‘Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.’ Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: ‘Imate li ovdje što za jelo?’ Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.“ (Lk 24, 37-43) Na jednak način Gospodin Isus „razoružava“ Tominu nevjeru: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20, 27)
Apostoli se postupno uvjeravaju da je Spasitelj uskrsnuo onim istim tijelom kojim je bio raspet. Tijekom 40 dana više su puta susretali Krista i na taj način postajali sigurni da On doista živi u tijelu koje nije podleglo fizičkim zakonitostima. Uskrsli Krist mogao se pojaviti i nestati, ulaziti kroz zatvorena vrata u Dvoranu Posljednje večere jer se Njegovo tijelo promijenilo u soma pneumatikon. Tim terminom se označava Njegovo duhovno tijelo, časno, koje je i dalje ostalo materijalno tijelo, ali u drugoj dimenziji postojanja. Isusovo tijelo postalo je besmrtno i slavno. Sveti Pavao objašnjava: „Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva.“ (Kol 2, 9)
Vjera apostola u uskrsnuće utvrđena je kao posljedica neposrednih susreta s Isusom koji se objavljivao velikom jednostavnošću i bez ikakvog trijumfalizma. Apostoli su mogli prepoznati Njegov glas, kosu, obrise lica, prepoznati i Njegove ruke i bok – zajedno s tragovima rana od raspeća.
Susret s Uskrslim potpuno mijenja apostole i daje im veliku duhovnu snagu. Svi su spremni umrijeti mučeničkom smrću jer ne žele prestati naviještati istinu: da je Isus uskrsnuo i da je Bog. To je za sljedbenike židovske tradicije bila najveća hula. Upravo ta neustrašivo navještavana istina o Kristovu uskrsnuću rodila je kršćanstvo u njegovoj neuništivoj životnosti, entuzijazmu i radosti života – i to onda kada se svima činilo da je Isus, umirući na križu, doživio potpuni poraz.
Apsolutna novost
Muka, smrt i Isusovo uskrsnuće apsolutna su novost u povijesti religije. U praktičnosti antičkih Grka već sama pomisao na uskrsnuće bila je odbacivana kao potpuna besmislica. Zbog toga je tu istinu bilo najteže prihvatiti ljudima koji su dolazili iz grčkog kulturnog kruga. Zato je sv. Pavao, koji je propovijedao na atenskom Areopagu bio ismijan i ponižen, gledali su na nj kao na neznalicu (usp. Dj 17, 18). Jednako je bilo u židovskoj sljedbi: nijedan priznavalac judaizma nije se nadao Mesijinu uskrsnuću.
Novi Zavjet predstavlja Kristovo uskrsnuće kao nešto jedinstveno i neponovljivo. Ono je ukorijenjeno u povijesti i istovremeno je nadvisuje, budući da se odnosi na nadnaravnu sferu. Isus, pošto je uskrsnuo, ne vraća se u zemaljski život kao što je to bilo u Lazarovu slučaju, ili kod uskrsnuća mladića iz Naina ili Jairove kćeri koji su poslije morali ponovno umrijeti. Kristovo uskrsnuće je prelazak Njegova Čovještva (s dušom i tijelom) iz smrti u potpuno sudioništvo otajstva života Presvetoga Trojstva. To je zajedničko djelo Oca, Sina i Svetoga Duha, koje objavljuje snagu Trojedinoga Boga (usp. 2 Kor 13, 4; Kol 2, 12: Fil 3, 10; Rim 6,4). Isus je, uskrsnuvši, potvrdio sve ono što je naučavao i što je činio za vrijeme svoga zemaljskog života. Sinedrij (Sanhedrin – Veliko vijeće) Ga je osudio na smrt zbog hule jer je kao čovjek sebe smatrao Bogom. Krist je, uskrsnućem, potvrdio da je doista Bog i da je sebi s pravom pripisivao ime Boga: „prije negoli Abraham posta, Ja jesam!“ Ja jesam, odnosno istinski Bog i istovremeno istinski Čovjek.
Krist je uskrsnuo i s nama je dovijeka. Gospodin Isus kaže: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ (Mk 16, 16) Ako vjerujemo Isusu, onda smo pozvani uspostaviti s Njim osobni odnos u svakodnevnoj molitvi, a u sakramentu pokore iskreno Mu priznavati svoje grijehe i čistim srcem primati Ga u sv. Pričesti. Tako ćemo primiti „lijek besmrtnosti, protulijek za smrt“.
o. Mieczysław Piotrowski, TChr
Ljubite jedni druge, 2017, str. 12-16, Miłujcie się, 2 (2016), 12-17
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković
Uskrsnu Gospodin doista!