KATEHEZE U GODINI ZAHVALE ZA SLIKU MILOSRDNOG ISUSA I DNEVNIK SV. FAUSTINE
(2023. – 2024.),
pripremaju: sestre Milosrdnog Isusa (Sisak)
prosinac 2023.
Isuse, uzdam se u Tebe!
Nalazimo se već u završnici našega hoda s Isusom u ovomu vremenu Došašća, čekajući i iščekujući proslavu Njegova rođenja. Bog koji dolazi kao Dijete u ovaj svijet, slika je Boga poniznoga koji se u svoj Svojoj ljubavi spušta i ponižava pred Svojim stvorenjem kako bi nanovo zadobio njegovu ljubav. Koji je to bog kao Bog naš koji, ostavljajući Svoje prijestolje, dolazi i nastanjuje se među nama dijeleći sav trud i muku života, ne iskorištavajući Svoje božanstvo kako bi mu bilo lakše već, poistovjećujući se s nama, prihvaća ljudski život takav kakav je. Mnogi među nama već su bili i na božićnoj ispovijedi kako bi pripremili jaslice svoga srca, izbacili sve ono nepotrebno iz njega i napravili Isusu ugodno i toplo mjesto gdje može nasloniti Svoju glavu. Kroz taj hod kroz Došašće Bog nam je u Svetom Pismu, odnosno liturgijskim čitanjima, progovarao preko Svojih proroka o Svom dolasku, putevima koje treba pripraviti, stazama kojima treba hodati. Ovisno o našoj otvorenosti, mi smo slušali Riječ, a On je mijenjao naša srca. To je vrijeme koje nas potiče i na nesebično pomaganja našim bližnjima, poznanicima, onima s kojima živimo i s kojima dijelimo svoju svakodnevicu, onima prema kojima su naše noge hitale kako bi im pomogle.
Svima nam je vrlo dobro poznat citat sv. Faustine koji zapisuje u svome Dnevniku: „Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da svome bližnjemu pritječu uvijek u pomoć, ne obazirući se na vlastiti umor i iznemoglost. Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.“(Dn 163) Razmišljajući o citatu koji nam je sv. Faustina po Božjem nadahnuću i milosti ostavila u svome Dnevniku, nameće nam se pitanje – tko je moj bližnji? Prema kome ja to trebam uputiti svoj korak, kome pokloniti svoje vrijeme, a prije svega: kamo uopće krenuti? Često se nalazimo u situaciji da, vidjevši neku osobu, o njoj već imamo i svoj sud. U srcu nam se budi otpor: želimo li uopće pomoći takvoj osobi, a zapravo je ni ne poznajemo – osim onoga što smo sami ‘prosudili’ o njoj ili nam je netko rekao i po tim riječima stvaramo sliku u svojoj glavi. Isusa ne zanima naše mišljenje o nekome, već koliko se po Njegovu primjeru ja mogu poniziti i pobijediti samoga sebe ne gledajući tko je tko, nego: zašto mi je Bog poslao tog čovjeka u život i na koji način ja mogu pridonijeti kako bih mu pomogao, ako je to potrebno. Neki puta to neće biti materijalna pomoć, već duhovna i molitvena; i na to smo pozvani – da molimo jedni za druge.
Malim koracima za sv. Faustinom
Sveta Faustina je dobro znala kamo ide. Njezin put je bio vršiti Božju volju u svemu što je susreće u svakodnevnom životu. Iako je svoje srce potpuno predala Bogu i posvetila mu svoj život u potpunosti i savršenosti, onoliko koliko čovjek kao stvorenje može dati svome Stvoritelju, i u njezinu životu su postojali trenutci kada je Isus morao konkretno intervenirati i zapitati je kamo i kome ide. Čuli smo već kako je naš Bog – ljubomoran Bog, Bog koji želi imati naše srce i našu ljubav samo za Sebe. Iako mi to ne shvaćamo, čini to za nas, jer ne želi da trpimo, trčeći i navezujući se na ljude koji nas svakog trena mogu ostaviti, raniti i zaboraviti te u srcu ostaviti prazninu koju nitko osim Njega ne može ispuniti, zacijeliti i izliječiti. Primjer takvog susreta Isusa s Faustinom čitamo u njezinu Dnevniku gdje navodi: „Jednoga dana nabrala sam najljepše ruže da bih njima ukrasila sobu jedne osobe. Kada sam se približila trijemu, ugledala sam Isusa kako ondje stoji. Ljubazno me upitao: Kćeri moja, kome nosiš to cvijeće? Moja je šutnja bila odgovor Gospodinu jer sam u tom trenutku spoznala da sam bila nježno navezana na tu osobu, što ranije nisam primijetila. Isus je odmah nestao. U tom sam trenutku bacila cvijeće na zemlju i pošla pred Presveti Oltarski Sakrament zahvalna srca za milost spoznaje o samoj sebi.“ (Dn 71) Faustini je ova jedna rečenica, jedno pitanje bilo dovoljno da shvati kako njezine noge nisu išle ususret Bogu, već iz ljubavi prema drugoj osobi. To ne znači da ne smijemo voljeti svoje bližnje, naravno da smijemo i trebamo, ali naši odnosi prema drugima ne smiju zaslanjati Boga koji, bez obzira koliko nekoga voljeli, ne smije zauzimati drugo mjesto u našemu životu. Naši odnosi s drugima trebali bi se temeljiti prije svega na osobnom odnosu svakoga pojedinca najprije s Bogom.
Život sv. Faustine nije bio posut ružama koje su drugi mogli vidjeti na van; te latice ruža Isus je sipao u skrovitosti njezinoga srca i o njima su znali samo ona i On. Faustina je od prvog susreta s Gospodinom htjela samo jedno: savršeno vršiti Njegovu volju, što je uspješno i činila. Svoje korake je upravljala prema Njemu, a On prema njoj. Njihovi susreti su bili susreti zaručnice sa Zaručnikom, susreti ljubavi. Ona je svakoga dana hitala Gospodinu da Mu se pokloni u Oltarskom Sakramentu, hitala je na ispovijed da odbaci sve što je u nekim trenutcima unosilo nemir u srce, hitala je na Pričest kad god je mogla kako bi primila Isusa na još dublji način u sebe. A Isus, ljubeći Svoju zaručnicu, čekao je kad će Mu opet doći.
Uvod u razmatranje uz sliku Milosrdnog Isusa – Isusove noge
Zagledan u sliku Milosrdnog Isusa, zastat ću pogledom na Njegovim nogama. Promatrat ću taj korak koji ide prema meni, dotaknuti rane Uskrsloga. Zapitat ću se: Gospodine, gdje si sada u mojemu životu? Koračam li u Tvome smjeru, zajedno s Tobom, ili možda idem svojim putevima dok me Ti tražiš u tami ovoga svijeta? Čujem li ja korake Isusove koji hodaju uz mene? Je li Isusov korak polagan ili brz, je li glasan ili tih, stoji li Isus možda pokraj mene, jer vidi da više ne mogu naprijed i čeka me da zajedno krenemo dalje… Isus u svim tim pitanjima upravlja Svoj korak prema nama, On se ne nameće, ne sili, već nam daje slobodnu volju da sami izaberemo kamo želimo krenuti. Njegove noge se ne umaraju i nikada se neće umoriti dok nas traži, dok trči prema nama jer čuje vapaj naše duše koja za sv. Petrom ponavlja: „Isuse, spasi me!“ No, kada Isus dođe i pomogne, hoće li naći mjesta za Sebe u našim srcima ili neće čuti ni hvala s naše strane, jer On je „odradio Svoje“, a mi idemo dalje svojim putem. Bog se međutim ne umara ni od naših svakodnevnih odbacivanja. Svakim ponovnim dolaskom u naš život, On dolazi pun ljubavi i razumijevanja s nadom kako je taj put stvarno trenutak kada ga duša uistinu treba i želi pustiti u život svjesno i zauvijek, a ne samo po potrebi.
Ponovno ću pogledati u Isusove noge, posvijestiti još jednom sebi da su te noge probodene zbog mene i kako samo te noge zaslužuju biti ljubljene i voljene, kako nema drugih koraka u mojemu životu koji bi bili ispravniji i bolji nego koraci Utjelovljene Riječi koja mi svakodnevno dolazi i prilazi te se želi nastaniti u mojemu srcu. Predat ću Gospodinu sve svoje puteve, zamoliti Ga da me vodi tamo kamo On želi, a ne gdje ja hoću – kolikogod se meni Njegov put činio težak i možda čak i besmislen. Predat ću Gospodinu sve svoje krive izbore koje sam do sada učinio hodajući svojim stazama, sve susrete s ljudima kojima sam žurio i nisam oklijevao nadajući se kako ću u njima pronaći utjehu i mir, a dali su mi samo rane i veće praznine, nego sam ih imao.
Svjedočanstvo – susret sa slikom Milosrdnog Isusa
Jedne hladne zimske večeri, kad me već Gospodin po Svojoj Majci Mariji konopcima ljubav privukao k Sebi posve nesigurnu i još preplašenu, ušla sam u jednu crkvu i, na moje veliko iznenađenje, ispred sebe ugledala ogromnu sliku Isusa Spasitelja raspuštene kose, pogleda koji duboko prodire u dubine srca te bosih nogu.
Zastala sam, pala na koljena, zadržavajući suze. Bilo je to vrijeme moga života kada sam se vratila Bogu nakon dugog izbivanja iz Crkve jer mi „Bog tada nije bio potreban“, jer sam imala sve što svijet nudi: posao, auto, obitelj, ali i veliku prazninu u duši, tisuću pitanja, traženje smisla postojanja, nezadovoljstvo… Bog me snažno zahvatio i ušao u moj život, a ja sama nisam znala ni bila u potpunosti svjesna što se sa mnom događa, ali imala sam snažnu potrebu i želju još više upoznati i slijediti svog Spasitelja.
Zagledana u Isusove bose noge u pokretu, počela sam razmišljati i o tome koliko me Isus traži, hoda bos tražeći me po kamenju i trnju mojih grijeha, mojih bjegova i lutanja. Sva uplakana, klečeći ispred Njegovih nogu, osjetih velik mir u sebi i radost. Znala sam da je to trenutak kad su nam se koraci sreli. Da se od danas stapamo u jedno. Da moji koraci od tada više nisu moji, da moji putevi više nisu moji. Tada sam znala da do kraja svoga zemaljskog života želim da moje korake i život, posut cvijećem i trnjem, vodi On, da pripadam Njemu. U duhu sam počela milovati i ljubiti Isusova stopala, poljupcima i mekim dodirima zahvaljivati što je bio toliko strpljiv prema meni i tražio me dok me ne nađe po šikarama i kamenim putevima, po cestama bespuća i besmisla, u tamnim i hladnim noćima koje vode u propast, u jad, u bijedu.
Hvala Ti, Milosrdni Isuse, što si me te večeri pronašao i ušao u moj život. I od tada zajedno koračamo kroz život u padovima i usponima, ali korakom ispunjenim smislom, hodajući polako zajedno do potpunog sjedinjenja u Vječnosti. Neka ovozemaljski koraci budu koraci ispunjeni molitvom sv. Faustine: „Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da svome bližnjemu pritječu uvijek u pomoć, ne obazirući se na vlastiti umor i iznemoglost. Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.“(Dn 163) – sve do susreta na vratima Nebeskog Jeruzalema.
Sestre Milosrdnog Isusa, Sisak