
„Što češće primamo Isusa u Euharistiji, postajemo sve sličniji Njemu i već ovdje na zemlji živimo predokus Raja“, govorio je petnaestogodišnji Carlo Acutis.
Autocesta do Neba
„Naš cilj mora biti Vječnost. U Nebu nas očekuju…“ U toj vjeri Carlo je dao svoj život za Crkvu i Papu. Nama je pak ostavio svjedočanstvo da svatko može živjeti Evanđelje i ostvarivati ga u konkretnim životnim prilikama. Mladić je bio uvjeren i uvjeravao druge da Božja Riječ mora biti kompas koji neprestano upravlja našim koracima. U njegovu „ruksaku na putu do Neba“ nikada nije nedostajala svakodnevna sv. Misa i sv. Pričest, molitva Gospine krunice, čitanje odlomka iz Evanđelja, euharistijsko klanjanja, tjedna ispovijed i spremnost uskratiti sebi nešto da bi to darovao drugima. „Biti uvijek sjedinjen s Isusom – to je program moga života“, rekao je.
„Običan neobični“
Svi koji su poznavali Carla Acutisa, rođenoga 3. svibnja 1991. u imućnoj talijanskoj obitelji, reći će da je bio sasvim običan i normalan mladić. Volio je čitati bajke, igrati se s psima, svirati saksofon, igrati nogomet i kompjutorske igrice. To što nije imao braće i sestara i što je imao visok društveni položaj nije mu bila preprjeka u povezivanju s drugima. Carlo je bio poznat po tome što je uvijek ustajao u obranu učenika koji su bili nekako po strani, a bio je odan prijatelj i pomagač svima koji su imali poteškoća u učenju. Na njegovu pomoć mogli su računati posebno oni koji su imali problema s informatikom. Mladić je imponirao ne samo svojim sposobnostima (sposobnošću programiranja, među inima, oduševio je i jednog programera i autora akademskih priručnika s područja informatike), već i zrelim pristupom suvremenim medijima. Dok „60 % tinejdžera u dobi od 8 do 16 godina sjedi za pornografskim stranicama čime izlažu svoju spolnost potpunoj propasti jer je pornografija štetna za osjetilni i emocionalni razvoj mladog čovjeka“ – teška srca govori Carlova mama Antonia – „za Carla je Internet bio instrument evangelizacije, način na koji putuje bezgranično daleko kako bi posvuda širio Evanđelje.“ Carlo je izradio mrežnu stranicu o euharistijskim čudima kako bi sve podsjetio da je Isus istinski prisutan u Euharistiji. Čitao je biografije svetaca koje je također objavljivao na svojoj stranici. Širio je poruke i objave Majke Božje i prenosio informacije o marijanskim svetištima u svijetu.
Privilegij
Još od sedme godine, kada je prvi put primio sv. Pričest u klauzurnoj redovničkoj zajednici sv. Ambrozija pustinjaka, u njemu je prisutna velika želja susretati se s Isusom u Euharistiji. „Svakodnevna Euharistija bila je najdublja njegova potreba“ – svjedoči mama Antonia. „Kad god bismo negdje putovali, prva stvar koju je pitao bila je gdje ćemo se moći susresti s Isusom. Nije se prestao pričešćivati ni onda kad je bio bolestan. Govorio je da je Euharistija njegova ‘autocesta do Neba’. Carlo je osjećao da smo privilegirani u odnosu na one koji su živjeli prije dvije tisuće godina: oni su, da bi vidjeli Isusa, često morali seliti ili dugo pješačiti, a mi samo moramo otići do obližnje crkve i Isus nas tamo već čeka!“ Govorio je: „Što češće primamo Isusa u Euharistiji, postajemo sve sličniji Njemu i već ovdje na zemlji živimo predokus Raja. Mislim da mnogi ljudi ne razumiju istinu i duboki smisao sv. Mise“, žalio se. „Kad bismo svi bili svjesni kolikom nas je srećom obdario Isus, dajući nam Hranu, tj. svetu Hostiju, išli bismo svaki dan u crkvu i sudjelovali u blagovanju plodova prinošene Žrtve; ne bismo se zamarali tolikim nepotrebnim stvarima! […] Zahvaljujući plodovima svakodnevne Euharistije ljudske se duše na neobičan način posvećuju i ne riskiraju da se nađu u kakvoj opasnosti koja bi mogla ugroziti njihovo spasenje.“
Carlo se žalostio ne samo zato što katolici nisu znali istinski vrjednovati Euharistiju, nego i zato što su svećenici često bez doličnog poštovanja i rutinski služili sv. Misu. On sam trudio se sudjelovati u sv. Misi u najdubljoj sabranosti, a za vrijeme pretvorbe iznosio je svoje molitvene nakane. „Ta tko bi se mogao uspješnije zauzeti za nas, ako ne Bog Sin koji se sam žrtvuje Bogu Ocu?!“
Dirnut beskrajnom ljubavlju
Carlo je obično nakon sv. Mise ostajao neko vrijeme u crkvi. Provodio je to vrijeme u klanjanju. Jako je dobro shvaćao značenje riječi sv. Ivana Pavla II.: „Lijepo je zadržati se s Njim (Kristom) i poput ljubljenog Učenika nasloniti glavu na Njegove grudi (usp. Iv 13, 25) i osjetiti dodir beskrajne ljubavi Njegova Srca.“ (Ecclesia de Eucharistia, 25) „Kada stojimo na suncu, dobivamo boju…, a kada stojimo pred Isusom, postajemo sveti“ – govorio je Carlo.
Ocu, koji mu je jednom prilikom predložio da pođe na hodočašće u Svetu Zemlju, mladić je odgovorio: „Ako je Isus prisutan među nama zauvijek tamo gdje god se nalazi posvećena Hostija, koji je smisao putovati u Jeruzalem i pohađati mjesta u kojima je On živio prije 2000 godina? Danas bi se s pobožnošću trebalo hodočastiti pred Svetohranište.“
Posebno poslanje
I makar nikada nije otišao u Jeruzalem, Carlo je velikom radošću hodočastio u marijanska svetišta, Fatimu i Lurd, u kojima je Majka Božja pozivala na molitvu i pokoru. Njegova mati Antonia posvjedočila je da je Carlo „bio pod dubokim dojmom onoga što je Marija rekla u Fatimi: da je puno duša koje idu u pakao jer nema nikoga tko bi se za njih molio i za njih vršio pokoru. Dječak je imao potpunu svijest o tome koliko čovjek na zemlji može učiniti za duše u čistilištu. U svojoj jednostavnosti prinosio je malene žrtve, odricanja: često bi preskočio čaj, ne bi pogledao omiljeni film… Sve je darivao Mariji za one koji su već otišli…“ Carlo je znao govoriti: „Tuga je pogled usmjeren na samoga sebe, a sreća je pogled usmjeren na Boga.“ U svakodnevnu molitvu uključivao je i nakanu da svi ljudi upoznaju Krista.
Nije žalio poklanjati svoje vrijeme drugima: djeci u sirotištu, siromasima u pučkoj kuhinji otaca kapucina… „Zadržavao bi se u razgovoru sa svakim koga je sreo na putu vozeći se biciklom. Nosio je deke i toplo jelo beskućnicima. Uvijek je mislio na druge. Kada je morao kupiti dva para cipela, za sebe bi zadržao jedne, a druge bi poklonio siromahu. […] Na dan njegova sprovoda, crkva je bila dupkom puna“ – sjeća se njegova mati. „Došlo je puno onih koje nikada nisam ni vidjela: marginalizirani, „klošari“… Svaki čovjek Carlu je bio jako važan. U svakome je gledao Isusovo Lice.“
Mladićeva želja da sve privede k Isusu još za njegova života donosila je plodove. Zahvaljujući njegovoj molitvi, mama njegova prijatelja ispovjedila se prvi put nakon trideset godina, a jedna žena koja je radili u njihovoj obitelji, hinduistkinja, krstila se u Katoličkoj Crkvi.
Poseban trening
Možda je upravo taj stalni „trening“ u ponavljanju svoga „da“ svakodnevnim životnim situacijama, „da“ siromasima u kojima je vidio Isusa, „da“ sitnim odricanjima koje je duhovno darivao s mišlju na druge, „da“ koje je značilo „ne“ svemu onomu što je moglo narušiti njegov odnos s Bogom i drugima – pripremao Carla da može izreći svoj najvažniji „da“ leukemiji tipa M3 od koje je naposlijetku obolio. Njegovi najbliži, svjesni ozbiljnosti stanja petnaestogodišnjaka, do kraja su računali na čudesno ozdravljenje.
Osoblje bolnice zadržalo je Carla u sjećanju kao izvanrednog pacijenta. Oduševio je liječnike i sestre svojim stavom i podnošenjem velikog trpljenja bez riječi pritužbe. Već kod pojave prvih bolova, rekao je da čitavo svoje trpljenje prikazuje za Svetoga Oca i za Svetu Crkvu… „Spreman sam otići jer sam proživio svoj život ne trateći ni jednu minutu na ono što se Bogu ne sviđa.“ Otišao je Gospodinu 12. listopada 2006. godine. Danas je sluga Božji.
Carlov život može nam biti putokaz kako u punini ostvariti sebe ostajući u svijetu, ali „ne od ovoga svijeta“, ispunjavajući veličanstveni Božji naum koji je za nas od vjekova predodredio i pomažući drugima da ga otkriju za sebe. Primjer ovog mladića podsjeća sve, a posebno one koje svijet odbacuje, kako je veliko dostojanstvo Bog dao svakomu od nas jer nam svaki dan dolazi u Euharistiji da bi blagovao s nama u svetohraništu naših srdaca. Ne ostavljajmo Njegov poziv bez odgovora…
Izvori: N. Gori, Euharystia. Moja autostrada do nieba. Historia Carla Acutisa, Krakov 2017.
www.carloacutis.com
Małgorzata Radomska
Maria Zboralska
Miłujcie się, 5/2018, 6-8
Prijevod s poljskog: Jelena Vuković
Molitva za beatifikaciju i kanonizaciju Carla Acutisa
Bože Oče,
koji si nam dao gorljivo svjedočanstvo
mladog Sluge Božjeg Carla Acutisa,
koji je Euharistiju stavio u središte svog
živoga i u njoj nalazio snagu
za izvršavanje svakodnevnih zadaća
da bi Te i drugi mogli ljubiti iznad svega
– daj da što prije bude ubrojen među blaženike i svetce
Tvoje Svete Crkve.
Učvrsti mi vjeru,
oživi nadu,
osnaži u meni želju vršiti
djela milosrđa po uzoru na mladog Carla,
kako bih, rastući u tim krjepostima,
od sada mogao živjeti s Tobom.
Udijeli mi milost koja mi je tako potrebna…
Uzdam se u Tebe, Oče,
i u Tvoga ljubljenoga Sina Isusa,
i u Presvetu Djevicu Mariju,
našu premilu Majku
i u zagovor Tvoga Sluge
Carla Acutisa.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Imprimatur in Curia Archiepiscopali Mediolanensi,
6. 10. 2014., mons. Angelo Mascheroni, nadbiskup