Dana 19. listopada 2022. napunilo se 25 godina otkako je papa Ivan Pavao II. sv. Tereziju od Djeteta Isus proglasio crkvenom naučiteljicom. „Sveti Otac učinio je to jer je htio da Crkva usvoji njenu poruku duhovnog djetinjstva“, objasnio je kard. Paul Pupard. Ta poruka i danas nadahnjuje i donosi velike plodove.
Svetica iz Lisieuxa
Ako nauk o duhovnom djetinjstvu sv. Male Terezije (1873.-1897.) i možemo smatrati njezinom „vizitkom“, djetinjstvo joj nije bilo posuto ružama. Kad joj je bilo samo četiri godine, ostala je bez majke. Iako je okružena velikom očevom ljubavlju i onom starijih sestara, do trinaeste godine života ova tragedija imat će snažne emocionalne posljedice. U to vrijeme seli s obitelji u francuski Lisieux. Odgajana je vrlo strogo. Bolno razdoblje djetinjstva završava 1886. na Božić kada mlada Terezija doživljava duhovno ozdravljenje. Od toga trenutka počinje „ići divovskim koracima“ putem savršenosti, kako sama piše.
Korak se ubrzao u trenutku kada je u njoj sazrela želja posvetiti život u karmelskom samostanu. Redovničku portu željela je prijeći u dobi od 15 godina, ali naišla je na protivljenje redovničkih vlasti i mjesnog biskupa. U toj situaciji, koristeći mogućnost audijencije kod pape Leona XIII., Terezija se ne ustručava moliti ga za pristanak. Sveti Otac šalje ju poglavarima u Francuskoj, a njegove riječi: „Stupit ćeš ako Bog to želi“, donose joj duboki mir.
Vrijeme iščekivanja odluke crkvenih vlasti za maloljetnu Tereziju postaju školom pouzdanja i nade usprkos protivštinama. Doživljava tamnu noć. Ima osjećaj kao da je Isus zaspao, a nju je – kao lopticu s kojom se do tada igrao – ispustio iz ruku na zemlju. Prihvaća duhovna trpljenja, trudeći se u duhu pokore „rasti u poniznosti, predanju u Božju volju i u drugim krjepostima“. Ta će vježba donijeti blagoslovljene plodove u budućem životu.
Posljednja Terezijina želja posvetiti se kontemplativnom životu ispunila se 9. travnja 1888. godine kada je stupila u Karmel u Lisieuxu. Usprkos mladosti i brojnim slabostima, revno je izvršavala redovničke obveze, ne tužeći se na poteškoće. Produbljuje karmelsku duhovnost, izražavajući neizmjerno divljenje prema spisima sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa. Napreduje u svetosti, ističe se duhom poniznosti, posvećenja i radosnog prihvaćanja trpljenja. S vremenom će se u njoj javiti ideja o apostolskom djelovanju i misijskom apostolatu. Iako nikada neće otići u misije, puna predanja, ispunjena ljubavlju prema Kristu, svoj žar prenosi na novakinje koje su joj povjerene na skrb. Pred njima otkriva temelje „duhovnog djetinjstva“ – tzv. mali put kojim će se kasnije oduševiti čitav svijet. Stavljajući ljubav u središte duhovnosti i predajući se kao žrtva paljenica milosrdnoj Božjoj ljubavi uskoro sazrijeva za susret sa Zaručnikom. Nije joj ostalo puno vremena. Iscrpljena bolešću, umire 30. rujna 1897., u dobi od 24 godine.
U potrazi za svetošću
Kratak život sv. Male Terezije, proveden većinom u klauzuri, nije se pokazao preprjekom za ispunjenje velikog djela evangelizacije svijeta koje Bog po njoj vrši. Njezino djelo prodire van zidina Karmela i izlazi iz okvira XIX. stoljeća. „Terezijinim životom Bog je dao svijetu određenu poruku, pokazujući ljudima evanđeoski put: mali put – kojim mogu ići svi, jer svi su pozvani na svetost“ – piše Ivan Pavao II. o 100. obljetnici njezine smrti.
Što je temelj i koji je izvor ovog puta?
Sestra iz Francuska temelj pronalazi u želji da postane velika svetica. Istovremeno je svjesna da je daleko od savršenosti i heroizma koje je upoznala kroz životopise svetaca. U tim knjigama naime nema ni riječi o ljudima koji bi, poput Male Terezije, bili spori i nespretni u poslu, previše plahi u kontaktu s drugima, preosjetljivi, a k tome i zaspu za vrijeme molitve…
Nasreću, svijest o vlastitim slabostima mladu redovnicu nije odvodila u očaj, u pesimizam, malodušnost ili u duhovnu lijenost. Upravo suprotno, izbjegavši slijepe ulice, ona dolazi na „mali put“ koji se pokazuje kao prava autocesta koja vodi u nebo. Glavno pravilo kojeg se na tom putu treba držati Mala Terezija sažima u rečenicu: „Dovoljno je poniziti se, strpljivo podnositi svoje nesavršenosti: to je istinska svetost.“ Sama Terezija u tome doseže vrhunce. Do kraja života ne uspijeva svladati svoje slabosti, ali joj to nije izvor žalosti. Na smrtnoj postelji priznaje: „Osjećam veliku radost ne zato što drugi ne vide moje slabosti, nego prije svega jer ih ja sama osjećam. To nadilaze pohvale koje mi dosađuju.“
Djetinje pouzdanje
Prepoznavanje svojih slabosti (pa i hvaliti se njima) za mladu karmelićanku prijelomni je korak na „malom putu“ do svetosti. Ali nije jedini. Tu je i drugi, još važniji: potpuno predanje Bogu kao što se bespomoćno dijete baca u naručaj roditelja. K srcu snažno uzima riječi Svetoga Pisma: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!“ (Izr 9,4) i „Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.“ (Iz 66, 12), i uči iz njih. S radošću otkriva da „Isus ne traži velika djela, već samo predanje i zahvalnost“. A to znači da se čak ljudi – koji se, poput sv. Terezije, zbog vlastitih slabosti ne osjećaju kao orlovi duha i kako je to slikovito govorila – mogu poput malenih ptičica vinuti prema Suncu Ljubavi. Ne lete oni vlastitim krilima već ih onamo nosi Krist. Kristove ruke svetica iz Lisieuxa uspoređuje s dizalom koje najbrže doseže vrhunac kršćanske savršenosti.
Sveta Terezija je uvjerena da je bezuvjetno oslanjanje na Isusa najkraći put do neba. Stoga potiče sestre na pouzdanje u Boga i na potpuno predanje njegovoj volji. Kaže, da je temelj malog puta biti pred Bogom poput djeteta, tj. „priznati vlastitu ništavnost, očekivati sve od Boga, kao što malo dijete sve očekuje od svoga oca; ničim se ne zamarati, ne težiti ni za čim, ne tražiti ništa za sebe […] Biti malen znači ne pripisivati sebi vrline, smatrajući se sposobnim za nešto, nego priznati da Bog u srce svoga djeteta stavlja blago da se njime služi po potrebi, blago koje uvijek ostaje Božje vlasništvo.“
Ljubav prema Bogu i bližnjemu
Temelj „duhovnog djetinjstva“ ne znači loše shvaćenu pasivnost. Sveta Terezija u herojskom stupnju izražava svoju ljubav prema Kristu, posebno na putu prihvaćanja trpljenja. Trpljenja koja podnosi i prikazuje uspoređuje s cvjetićima koje baca pod Isusove noge i sa zagrljajima. Usprkos boli koju osjeća ne ustručava se govoriti o „slatkom trpljenju“. Potiče i bližnje na takav odnos, osobito one koji za sebe misle da sami nisu sposobni to i ostvariti. U bolesti priznaje: „Puno duša kaže: ‘Ali ja nemam snage podnijeti takvu žrtvu!’ Neka čine poput mene, neka se pripreme na velik napor. Gospodin Bog nikada ne odbija dati prvu milost koja pruža odvažnost za djelovanje. A zatim će se srce osnažiti i ide se od pobjede do pobjede.“
Sveta Mala Terezija svoju ljubav iskazuje i bližnjima, najčešće podnoseći u strpljivosti i s razumijevanjem slabosti drugih sestara. Ipak najbrže se kreće tim putem pred kraj života kada odgovara na Božji poticaj – ne samo „ljubiti bližnjega kao samoga sebe“ koliko „ljubiti bližnjega više od samoga sebe“. Posljednje godine svog života, razmatrajući Kristovu riječ: „Ovo je moja zapovijed, ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 12), francuska svetica osjeća poziv ljubiti druge po uzoru na Isusa koji je ljubio ljude do te mjere da je položio vlastiti život. Taj poziv Mala Terezija gleda u duhu malog puta. Zna da sama od sebe nije u stanju ljubiti bližnjeg, a ipak moli isusa: „Ah! Kako ljubim tu zapovijed. Daje mi naime sigurnost da Ti sam želiš u meni ljubiti sve one koje mi određuješ da trebam ljubiti!… Da, osjećam: kada ljubim bližnjega, jedini koji u meni djeluje je Isus; što sam više sjedinjena s njim, to snažnije ljubim sve sestre.“
Velika svetica
Goruća ljubav prema Bogu i sestrama kojom se isticala sv. Terezija je lakmus papir istinskog puta „duhovnog djetinjstva“. Ovim malim putem kojim je koračala mlada karmelićanka, postigla je svetost i njime zapalila čitav svijet. Jer nisu samo jednostavni ljudi, nego i pape su se oduševljavale njezinim učenjem i primjerom života sestre iz Lisieuxa, nazivajući ju „najvećom sveticom suvremenog doba“ (Pio X.), „učiteljicom života“ (Pio XI.), ili „naučiteljicom duhovnog života“ (Ivan Pavao II.).
Svatko tko se otvori duhovnosti Male Terezije zna kako je točna rečenica o. Wilfrida Sinissena, OCD koja govori o plodovima koje taj put donosi: „Tada će sve biti drugačije… Znat ćeš da tvoje vlastite snage nisu dovoljne i veće ćeš pouzdanje imati u Boga nego u sebe, i neće te obeshrabriti neuspjesi. Shvatit ćeš da postoji samo jedan neuspjeh: nepouzdanje u Boga i neobraćenje.“
Maria Zboralska
Ljubite jedni druge, (XVII) 2018, str. 20-23; Miłujcie się, 5 (2017), 13-15
prijevod s poljskog: Jelena Vuković