U nedjelju, 19. listopada 2003., na Trgu sv. Petra, o 25. obljetnici svoga pontifikata, sv. Ivan Pavao II. proglasio je blaženom majku Tereziju iz Kalkute. Ta dva svijetla lika Crkve snažno su se zauzimala za obranu nerođene djece.
Između kulture smrti i kulture života
Svijest o pobačajima koji se čine diljem svijeta ispunjala je bl. Majku Tereziju i sv. Ivana Pavla II. dubokim bolom. U želji da progovore savjestima, nisu se ustručavali podići glas i služiti se i oštrim riječima. Majka Terezija, primajući Nobelovu nagradu za mir, rekla je: „Pobačaj je najveći razaratelj mira jer to je izravan rat, izravno ubijanje, ubojstvo od strane same majke (…) Mnogi su ljudi veoma uznemireni i zabrinuti za djecu Indije, Afrike, gdje mnoga umiru, možda zbog neishranjenosti, gladi i tako dalje, no milijuni djece umiru odlukom majčine volje. To je ono što danas najviše razara mir, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što to onda priječi mene da ubijem tebe i tebe da ubiješ mene?“ Sveti Ivan Pavao II., kojega su smatrali opsesivnim kad je u pitanje obrana prava na život začete djece, nije samo podizao svoj glas, nego je sve energičnije ustajao u obranu najslabijih. Smatrao je da kad je riječ o ljudskom životu, nema mjesta kompromisu. U svojoj enciklici piše: „To obzorje svjetla i tame sve nas mora učiniti svjesnima da se nalazimo pred golemim i dramatičnim sukobom između zla i dobra, između smrti i života, između „kulture smrti“ i „kulture života“. Nalazimo se ne samo „ispred“, nego smo nužno „usred“ tog sukoba; svi smo uključeni i svi smo sudionici s neizbježnom odgovornošću da se bezuvjetno odlučimo u korist života.“ (Evangelium vitae, 28)
Zavežljaj na cesti
Ivan Pavao II. objašnjava „da se bezuvjetno odlučimo u korist života“ znači i odluku za ženu, jer u slučaju pobačaja ona plaća najvišu cijenu za uništeno majčinstvo, za uklanjanje života koji je začet u njoj. Nju zapada i živjeti život s predbacivanjem savjesti. Papa je svraćao pozornost na činjenicu da često iza odluke o prekidu trudnoće stoji muškarac – ako ne izravnim pritiskom na ženu da učini pobačaj, a ono svojom neodgovornošću za svoj čin. Zato je tako važno da majka ne ostane prepuštena sama sebi nego joj treba pokazati solidarnost i pomoći joj da ne dođe do tragedije. Sveti Otac je uvjeravao da je, uz potporu savjetovališta i kuća za majke u potrebi, majka koju se ohrabri i oslobodi egzistencijalnog straha u okolini koja je okružuje – sposobna čak za junaštvo (usp. Prijeći prag nade, 31).
Potvrdu tih riječi donosi i priča o sirotoj ženi i njenom djetetu koju je jednom prilikom ispričala Majka Terezija: „Jednom sam s ulice podigla zavežljaj. Izgledao je kao odbačen smotuljak odjeće, no u sredini je bilo dijete. Pogledala sam: ruke, noge – invalid. Zato ga je netko i odbacio. Kako će majka, koja je to učinila, moći stati pred Boga? Ali reći ću vam jedno: ta majka – jadna žena – odbacila je dijete, ali ga nije ubila. To je ono što moramo učiti od naših siromaha – ljubav prema djetetu.“ Sama Majka Terezija nekoć je govorila: „Ako čujete da neka žena ne želi dijete i da je odlučila prekinuti trudnoću, pokušajte je uvjeriti da meni da to dijete. Ja ću ga voljeti gledajući u njemu znak Božje ljubavi.“
Najljepši Božji dar
Blažena Majka Terezija piše: „Život je najljepši Božji dar. On nas je stvorio za velike stvari, da bismo ljubili i bili ljubljeni. Bog nam daje vrijeme na zemlji da bismo upoznali njegovu ljubav, da bismo doživjeli njegovu ljubav do dubine svoga postojanja. Da bismo Ga ljubili, da bismo ljubili svoju braću i sestre. Život je Božji dar. Dar kojim nas samo Bog može obdariti. I Bog u svojoj poniznosti dade muškarcu i ženi sposobnost surađivati s njim u prenošenju životu. Kakvagod bila njegova namjera nije nam dopušteno intervenirati u taj predivni Božji dar niti ga ubijati.“ (Pismo, 26. listopada 1996.) Posljedica istine da je život Božji dar jest da jedino Bog može odlučivati o životu i smrti. „Život čovjeka – piše sv. Ivan Pavao II. – dolazi od Boga, on je njegov dar, njegova slika i otisak, udio u njegovom životnom dahu. Prema tome, Bog je jedini Gospodar ovoga života: čovjek ne može njime raspolagati.“ (EV, 39) Na straži ljudskoga života treba stajati Božja zapovijed: „Ne ubij!“ Ona zauzima posebno mjesto i značenje u tolikim smrtima nevinih i bespomoćnih bića.
Složne ruke
Želja bl. Majke Terezije i sv. Ivana Pavla II. bila je da se svatko – kako vjernik tako i nevjernik – uključi u obranu života. „U pokretu za novu kulturu života nitko se ne smije osjećati isključenim: svi imaju važnu ulogu koju treba izvršiti.“ – pozivao je Papa (EV, 98). Sveti Otac govorio je o spirali odgovornosti za život, počevši od djetetove majke, preko oca, obitelji, liječnika i medicinskog osoblja, pravnika, do svakog čovjeka. Uvijek je naime moguće, pa i kad nismo u blizini velike drame ili ne poznamo nijednu ženu koja se bori s napasti učiniti pobačaj, moliti za nju i njeno dijete.
Sveti Otac je poticao da molitvu upotpunimo postom: „Sam Isus nam je pokazao svojim primjerom da su molitva i post glavno i najsnažnije oružje protiv sila zla (usp. Mt 4, 1-11) i poučio je svoje učenike da se neki đavli ne izgone osim na taj način (Mk 9, 29). Pronađimo dakle, poniznost i hrabrost molitve i posta, kako bismo postigli da snaga koja dolazi odozgor sruši zidove zablude i laži, koji skrivaju pred očima tolike naše braće i sestara pokvarenu narav postupaka i zakona protivnih životu, i otvori njihova srca naumima i nakanama nadahnutim na civilizaciji života i ljubavi.“ (EV, 100)
Molitva i post imaju snagu obraniti život i imaju snagu isprositi dar i želju bl. Majke Terezije: „Učinimo da ove godine svako dijete – rođeno ili još ne – bude očekivano i željeno.“
Maria Zboralska
Miłujcie się, 5/2015, 41-43
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)