U Mariji Bistrici održan 13. nacionalni susret štovatelja Božjega milosrđa

U Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u subotu 17. listopada 2026. održan je 13. nacionalni susret štovatelja Božjega milosrđa u organizaciji Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je mons. Marko Medo, gospićko-senjski biskup, u zajedništvu s tridesetak svećenika. Ovogodišnji susret bio je u znaku zahvalnosti za 95. obljetnicu prve velike objave Milosrdnog Isusa svetoj Faustini Kowalskoj te početka priprave za obilježavanje 25. obljetnice posvete svijeta Božjemu milosrđu, koju je sveti Ivan Pavao II. učinio 17. kolovoza 2002. u Krakovu-Łagiewnikima.

U Mariju Bistricu i ove su se godine slili brojni hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske. Prema podatcima Župnog ureda Svetišta, za susret je bilo prijavljeno više od 2300 hodočasnika, kojima su se pridružili i brojni vjernici pristigli osobnim automobilima. Među njima bila je i skupina mladih iz Sarajeva u pratnji svojega župnika.

Na početku euharistijskoga slavlja okupljene je pozdravio vlč. Vedran Jakić, župni vikar Nacionalnog marijanskog svetišta u Mariji Bistrici, zaželjevši im dobrodošlicu te zamolivši biskupa Medu da započne misno slavlje.

U liturgijskom slavlju sudjelovali su ministranti, najvećim dijelom iz Župe Blažene Djevice Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici, iz koje dolazi i dječji zbor „Marijine zvjezdice”. Pod vodstvom Antonele Palić i Ane Gracin, koja je slavlje pratila i na orguljama, dječji je zbor svojim pjevanjem pridonio svečanosti euharistijskoga slavlja.

Nova Babilonska kula ili grad u kojemu Bog i čovjek prebivaju zajedno?

U svojoj homiliji biskup Medo pošao je od Kristovih riječi: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi!” (Iv 15, 9), istaknuvši kako Kristova ljubav daje snagu u svim životnim teškoćama, a Božje nas milosrđe uvijek vodi naprijed.

Pozivajući se na encikliku Dives in misericordia svetoga Ivana Pavla II., podsjetio je da Crkva vjerodostojno živi samo onda kada ispovijeda i navješćuje milosrđe. Osvrnuvši se potom na encikliku pape Franje Dilexit nos, upozorio je na potrebu povratka srcu u svijetu koji kao da ga je izgubio – u žurbi, potrošnji, preplavljen zaslonima i bukom, bez strpljenja za nutarnji život.

„Živimo u svijetu koji je često okrutan i zatrovan; u svijetu koji nasrće na duhovne i ljudske vrijednosti, koji bi htio živjeti kao da Boga nema, a onda se čudi što nestaje i čovjeka.”

Iz dubine ljudske patnje uzdiže se vapaj za milosrđem, ondje gdje vladaju mržnja i osveta, gdje ratovi donose bol i smrt nevinima, gdje se gazi život i dostojanstvo čovjeka. Pozivajući se na encikliku pape Lava XIV. Magnifica humanitas, biskup je pred okupljene stavio pitanje koje se nameće čitavom čovječanstvu: hoće li podizati novu Babilonsku kulu ili graditi grad u kojemu Bog i čovjek prebivaju zajedno?

„Babilonska kula uvijek je ista napast: čovjek koji se želi uzdići bez Boga, koji svoju vrijednost mjeri moći, brzinom i učinkovitošću, i koji na kraju više ne razumije ni brata pokraj sebe.”

U vremenu umjetne inteligencije, u kojemu strojevi govore, pišu pa čak i tješe, ostaje ono što nijedna tehnologija ne može nadomjestiti: „nijedan stroj ne može ljubiti, nijedan algoritam ne može se žrtvovati, nijedna tehnologija ne može stvoriti istinsko zajedništvo osoba”.

Upravo zato čovjek današnjice treba ponovno otkriti lice milosrdnoga Oca i, poput svete Faustine, ispovijedati da za čovjeka nema drugoga izvora nade osim Božjega milosrđa.

Šest Isusovih „slabosti” – šest lica Božjega milosrđa

Kako u takvu svijetu živjeti milosrđe? Odgovor, istaknuo je biskup, Crkva ne pruža samo riječima nego i životima svojih svjedoka. Podsjetio je na svetoga Maksimilijana Kolbea, koji je u Auschwitzu dragovoljno prihvatio smrt kako bi spasio drugoga zatvorenika, te na blaženoga Alojzija Stepinca, čiju vjernost Kristu nisu mogli slomiti ni zatvor ni progonstvo. Posebno je povezao Stepinčevo biskupsko geslo In te, Domine, speravi – „U tebe se, Gospodine, uzdam” – s molitvom svete Faustine: „Isuse, uzdam se u Tebe!”

„Tu se susreću Bistrica i Krakov, Stepinac i Faustina”, istaknuo je biskup.

Osobito dojmljiv dio homilije bilo je razmatranje o šest Isusovih „slabosti”, nadahnuto svjedočanstvom vijetnamskoga kardinala Nguyễna Văna Thuậna, koji je zbog vjernosti Kristu proveo trinaest godina u zatvorima i logorima, a za Isusa je govorio da ga slijedi jer voli njegove „slabosti”.

Isus „nema dobro pamćenje” jer oprašta grijehe i ne pamti uvrede; „ne poznaje matematiku” jer ostavlja devedeset devet ovaca i traži jednu izgubljenu; „ne poznaje logiku” jer se raduje pronalasku izgubljene drahme. Isus je „pustolov” jer poziva učenike da ga slijede putem križa; „ne razumije se u financije i u ekonomiju” jer jednako nagrađuje radnike posljednjega sata i one koji su radili cijeli dan, a naposljetku je i „loš profesor” jer nam unaprijed otkriva pitanja i odgovore konačnoga ispita – ljubiti Boga i bližnjega.

„Ove »slabosti« nisu dosjetka, braćo i sestre, nego čisto Božje milosrđe – slika našeg nebeskog Oca”, naglasio je biskup. Ono što svijet vidi kao slabost, Bog čini temeljem spasenja. Njegova se ljubav očituje u jaslama, na križu i u euharistijskom kruhu.

„Božje milosrđe je kadro mijenjati naša srca, liječiti rane, ublažiti patnju, vratiti izgubljeno dostojanstvo i izgrađivati civilizaciju ljubavi”, poručio je biskup, istaknuvši: „Milosrđe se ne može digitalizirati. Ono ima lice, ruke, vrijeme i strpljenje. Ono traži da budemo prisutni – kao što je Krist prisutan u Euharistiji, stvarno, a ne prividno.”

Pozvao je vjernike da kao Kristovi učenici u svijet donesu „istinsku i prijeko potrebnu bujicu ljubavi Božjega milosrđa”, a homiliju zaključio usrdnom molitvom za svijet razdiran ratovima, mržnjom i podjelama:

„Neka Tvoje milosrđe teče poput rijeke iz Tvoga probodenog Srca i neka ondje gdje je mržnja donese oproštenje, gdje je podjela donese zajedništvo, gdje je tama donese svjetlo.”

Na završetku euharistijskoga slavlja okupljenima se uime organizatora obratio o. Andrzej Wośko SCJ, dehonijanac i koordinator Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa. Zahvalio je biskupu Medi na predvođenju misnoga slavlja, a osobito na nadahnutoj homiliji koja je duboko dirnula okupljene te čiju će poruku, istaknuo je, hodočasnici ponijeti sa sobom. Zahvalio je i svima koji su pridonijeli pripremi i ostvarenju susreta.

Štovanje relikvija i zajedničke pobožnosti

Nakon euharistijskoga slavlja uslijedilo je štovanje relikvija prvoga stupnja svete Faustine Kowalske, svetoga Ivana Pavla II. i blaženoga Mihaela Sopoćka, duhovnika svete Faustine i promicatelja štovanja Božjega milosrđa, te relikvije drugoga stupnja blaženoga Alojzija Stepinca.

Kao i prethodnih godina, sastavni dio nacionalnoga susreta bio je i Križni put bistričkom kalvarijom, koji su predvodili predstavnici zajednica štovatelja Božjega milosrđa iz različitih dijelova Hrvatske, kao i zajednička pobožnost u čast Božjega milosrđa.

Ovogodišnji susret, obilježen zajedništvom, molitvom i zahvalnošću za dar Božjega milosrđa, ujedno je otvorio put prema sljedećem nacionalnom susretu, 16. listopada 2027., kada će se, o 25. obljetnici povijesnoga čina svetoga Ivana Pavla II., obnoviti posveta svijeta Božjemu milosrđu.

Jelena Vuković / bozjemilosrdje.net