115. rođendan sv. Faustine, “tajnice” Božjeg milosrđa

U povodu 115. obljetnice rođenja sv. Faustine Kowalske (25. kolovoza 1905.), posrednice poruke o neizmjernom Božjem milosrđu, bozjemilosrdje.net donosi ulomak iz izvrsne knjige “Sestra Faustina. Biografija svetice” publicistkinje i novinarke Ewe Czaczkowske. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost 2013. godine.

Głogowiec – Świnice Warckie
„Više nikada neću postidjeti oca“

1905. – 1921.

Marianna Kowalska bojala se tog poroda. Dva prethodna gotovo je platila životom. Dana 25. kolovoza 1905., u petak u osam ujutro, rodila se treća kćer – Helena. Brzo i bez komplikacija. Nije poznato tko je pomogao pri porodu: možda koja susjeda iskusna u porodiljstvu, možda pomajka koja je došla iz obližnjeg mjesta Dąbija na Neru. Muž Stanisław zasigurno je, kao i obično, ujutro izveo krave na pašu iza kuće te nahranio stoku u štali. U polju nije bilo neodgodivog posla. Žito je već bilo pospremljeno, a krumpiri su tek čekali na vađenje. Možda se zabavio kćerima – trogodišnjom Józefom i dvogodišnjom Ewom, koju su od milja zvali Gienia, a možda se uhvatio posla u tesarskoj radionici. Bila je ona blizu, u drvenjari kraj sjenika. Činilo se da će dan biti topao, sunčan. U četiri sata, u zoru, u Varšavi je termometar pokazivao 15 stupnjeva Celzijusovih.

Ipak, bilo je to vrijeme nemira. Odjeci svjetskih sukoba dopirali su i do Głogowieca, sela, u ono vrijeme, smještena na zapadnim granicima velikog Ruskog Carstva, u Kaliskoj guberniji, kotar Turek. Poljska, podijeljena između tri osvajača, neovisna postaje tek trinaest godina kasnije. Od siječnja 1905. u carskoj Rusiji, koju je izjedala politička, društvena i ekonomska kriza, trajala je buržoasko-demokratska revolucija. Iz Petrograda se brzo širila i na ulice poljskih gradova – osobito Varšave, Čenstohove sve do Zagłębia Dąbrowskog i Łódza, udaljenih od Głogowieca jedva pedesetak kilometara. Radnici su prosvjedovali protiv apsolutističke vlasti, zahtijevali poboljšanje ekonomske situacije. U mnogim je gradovima došlo do krvavih okršaja s carskom vojskom i policijom. Bilo je na stotine mrtvih i ranjenih. U Łódzu, gdje su radnički prosvjedi prerasli u trodnevne ulične borbe, uvedeno je vojno stanje. Dana 19. kolovoza, car Nikola II sazvao je Dumu, predstavničko savjetodavno tijelo, no ni to nije pomoglo smiriti situaciju. Počeo je novi val masovnih štrajkova. Na dan rođenja Helene Kowalske, 25. kolovoza 1905., u Varšavi, udaljenoj sto sedamdeset kilometara, proglašeno je vojno stanje. List Kurier Warszawski na dvije stranici objavio je uvođenje strogog režima koji je, po zapovijedi ruskog gubernatora generala Maksymowicza, obvezivao stanovnike grada pod prijetnjom stroge kazne.

Štrajkovima su se, u poljskim krajevima, priključili i mladi, studenti i učitelji, koji su se već punu godinu dana borili protiv rusifikacije školstva. Ruski je jezik bio službeni i jezik kojim se predavalo u školama. Uz to su poljske učitelje sve češće zamjenjivali Rusi. Štrajk je izbio i u učiteljskoj preparandiji u Łęczyci, gradiću s nekoliko tisuća stanovnika, smještenom dvadesetak kilometara istočno od Głogowieca. Pokret protiv rusifikacije školstva bio je toliko snažan da je, u lipnju 1905., vlada dopustila uporabu poljskog jezika na satovima vjeronauka, poljskog jezika te u privatnim školama.

Stanovnici Kaliske gubernije osjećali su i posljedice rusko-japanskog rata u kojem su Rusi izgubili. Jedna od njih bila je odsječenost od izvora sirovina s istoka i lođskog tržišta tekstilne industrije. Dovelo je to do povećanja broja nezaposlenih, a samim time i do smanjenja potražnje poljoprivrednih proizvoda kojima su radnike opskrbljivali seljaci iz okolnih sela. Poljske su novine s posebnom pozornošću donosile vijesti o ratu, a potom i o rusko-japanskim mirovnim pregovorima koji su vođeni 9. kolovoza u američkom Portsmouthu, a koji su 5. rujna završili potpisivanjem mirovnog sporazuma.

Do Głogowieca, sela izgubljenog usred ravni obrasle mješovitim šumama, vijesti iz svijeta stizale su sa zakašnjenjem. Nešto brže ipak do većeg mjesta Świnice Warckie kojoj je ime dao gnjeznjanski nadbiskup Jakub Świnka. Na početku prošlog stoljeća Świnice su bile na raskrižju putova prema većim središtima kao što su: Łódz, Łęczyca, Łowicz, Varšava, Kalisz, Włocławka. Kupci i trgovci zadržavali su se u Świnicama kako bi se nakratko odmorili od puta. U gostinjcima su pronalazili okrepu, nahranili konje i sa stanovnicima razmjenjivali novosti iz svijeta. Dopirale su te novice i do ušiju Stanisława Kowalskoga dok bi kod mnogih mještana obavljao stolarske radove ili kada bi nedjeljom poljskim putem išao u crkvu u Świnice Warckie.

Župna crkva, posvećena sv. Kazimiru, nalazila se u središtu sela. Već je to četvrta crkva na tom istom mjestu. Prijašnje, počevši od prve drvene crkvice koju je oko 1300. dao sagraditi nadbiskup Świnka, bile su uništene. Sadašnja skromna jednobrodna crkva potječe s polovice 19. stoljeća. Kako je bila premala da bi prihvatila sve brojnije hodočasnike pristupilo se obnovi. Od 2002. godine nosi naziv Svetište rođenja i krštenja sv. Faustine.

Središnji dio crkve danas izgleda upravo onako kako je izgledao 1905. kada ju je, dva dana po rođenju, u nedjelju 27. kolovoza u 13 sati, Stanisław Kowalski donio u crkvu. Župnik župe vlč. Józef Chodyński krstio je djevojčicu na krstionici od polikromiranog drveta koja i danas stoji u crkvi. Sakrament joj je udijelio na latinskom, no krsni list morao je ispuniti ćirilicom kojom se pisalo kao službenim pismom i na ruskom jeziku: „Dogodilo se to u Świnicama, 27. kolovoza 1905. godine u jedan sat popodne. Osobno je došao Stanisław Kowalski, zemljoradnik, 40 godina, iz Głogowieca, u prisutnosti Franciszeka Bednareka, 35 godina, i Józefa Stasiaka, 40 godina, obojica zemljoradnici iz Głogowieca, i donio nam dijete ženskog spola rođeno u selu Głogowiec, 25. kolovoza tekuće godine u 8 ujutro od zakonite supruge Marianne iz Babelówa, 30 godina. Djetetu je na svetom krštenju koje se dogodilo na današnji dan, nadjenuto ime Helena, a kumovi su bili Konstanty Bednarek i Marianna Szewczyk. Ovaj je dokument sastavljen i nepismenim svjedocima pročitan te od nas potpisan.“ – „Nas“ je podrazumijevalo: vlč. Józefa Chodyńskog i Stanisłáwa Kowalskog koji je samo dvije godine ranije, kada je donio Ewu na krštenje, bio još nepismen pa se potpisivao stavljajući križić. U dokumentu su navedeni dvostruki datumi: prema gregorijanskom kalendaru kojim su se služili Poljaci i prema julijanskom koji je kao obvezan u Rusiji i korišten u službenim prilikama u poljskim zemljama pod okupacijom. Uz 25. kolovoza (datum Helenina rođenja) stoji i 12. kolovoza, a uz 27. kolovoza kao dan krštenja i 14. kolovoza. Uz to, zbog pogreške u rodnom listu i zbog pogrešnog tumačenja dokumenata, u literaturi se krivo navode godine Heleninog oca, koji je tada navodno imao 40 pa čak i 45 godina. No, 1905. godine Stanisław Kowalski imao je 37 godina.

U crkvi u Świnicama – vrlo skromnoj, ali uzvišenoj u svojoj jednostavnosti – nešto je dirljivo. U njoj je Helena Kowalska, najprije kao dijete, a kasnije kao djevojka, doživjela svoja prva dublja duhovna iskustva. Tu je kao sedmogodišnjakinja za vrijeme molitve pred Presvetim Sakramentom čula u srcu poziv na savršeniji život ne znajući još što bi to trebalo značiti. Kao devetogodišnjakinja tu je prvi put primila prvu svetu Pričest, ispovijedala se u ispovjedaonici koja ondje stoji i danas. Molila se Majci Božjoj Čenstohovskoj, pred njenom slikom na glavnom oltaru, a koja je 1983. godine premještena na bočni oltar kako bi ustupila mjesto slici Milosrdnog Isusa. I sigurno je tu u srcu razmatrala što znače sva ta neobična stanja duše koja je osjećala, svjetlost koju je vidjela još od djetinjstva. Možda je upravo u toj crkvi odučila postati „velika svetica“. Punih šesnaest godina, gotovo polovicu kratkog života sv. Faustine, crkva u Świnicama bila je mjesto njene molitve.

Helenini roditelji, Marianna i Stanisław Kowalski, doselili su u Głogowiec u župu Świnice na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Nažalost točnije podatke ne znamo. Već su nekoliko godina bili vjenčani. Uzeli su se 1892. godine. Ona je onda imala 17, on 24 godine. Stanisław se rodio 6. svibnja 1868. u susjednom selu Kraski. Marianna, iz obitelji Babel (često nalazimo inačicu prezimena Bawej) 8. ožujka 1875. u selu Mnievo u okolici Koła. Upoznali su se 1891. u Dąbiju na Neru gdje je živjela s ocem i pomajkom, a on radio kao tesar. Sakramentalno „da“ rekli su jedno drugom u crkvi sv. Nikole koja i danas stoji u Dąbiju. Nakon vjenčanja Stanisław je i dalje radio kao tesar, a Marijana se bavila domaćinstvom. Nije poznato što ih je ponukalo da se presele u Głogowiec. Ondje su kupili 5 hektara zemlje od čega su 2 bili pašnjaci. Preostali dio zemlje protezao se od puta pa sve do šume. Zemlja nije bila pretjerano kvalitetna. Rađala je žitom i krumpirom. Zatekli su vrlo trošnu kuću pa su odlučili napraviti novu. Uspjeli su si priuštiti najjeftiniju, ondje vrlo uobičajenu građu – vapnenac koji se dobivao u obližnjem mjestu Rożnatowie. Svjetložuti kamen rezan je na pravokutne, pomalo nepravilne komade, a potom se spajao glinenom smjesom koja se brzo sušila. Kuću su pokrili slamnatim krovom. Stanisław Kowalski sam je odradio sve stolarske radove. Kuća nije bila velika. Imala je uobičajen raspored za ondašnje seljačke kuće: dvije sobe dijelio je dugačak hodnik. Nadesno je bila  kuhinja s peći koju je Stanisław zimi koristio i kao stolarsku radionicu, a s lijeve strane velika soba. Sa stražnje strane kuće nalazila su se vrata koja su vodila u dvorište. Od izvornog namještaja kuće Kowalskih, u kojoj je živjela Helena, nije se puno sačuvalo: očeva tesarska radionica i tri slike – Srca Isusova, Svete Obitelji i sv. Agate. Ostali predmeti, koji se danas mogu vidjeti u rodnoj kući sv. Faustine, potječu iz toga doba, no izvorno ne pripadaju njenoj obitelji.

Kuća koju danas obilaze hodočasnici također je ponešto izmijenjena. Čini se upravo onakvom kakvu je nahodimo na slikama od prije nekoliko desetljeća, pa ipak već na prvi pogled može se vidjeti da je nakon cjelovite restauracije, završene 2003. godine, nekako drugačija, ljepša. Restaurirani svjetložuti zidovi sjaje, a glinenom mortu, kakav se može vidjeti na obližnjim kućama, nema više ni traga. Postavljeni su novi prozori i vrata. Krov je prekriven novim krovištem. I imanje izgleda drugačije. S desne strane srušena je stara štala, a stari sjenik preuređen je za potrebe hodočasnika. U vrtu više nema voćaka koje se mogu vidjeti na fotografiji iz 1935., kada je sestra Faustina jedini put kao redovnica posjetila roditelje. Umjesto toga pred kućom cvatu grmovi ruža, na istim onim mjestima gdje ih je nekoć sadila Helena.

U kući, gdje se u kolovozu 1905. godine, rodila buduća svetica, donedavno je živjela njena obitelj. Pred kraj osamdesetih godina Mieczysław Kowalski, Helenin brat, preselio se u višekatnicu sagrađenu uz staru kuću. Nakon nekoliko godina, zahvaljujući zauzetosti župe, izvedena je prva ozbiljna restauracija rodne kuće sv. Faustine. Kuća je bilo u vrlo lošem stanju i da se nije interveniralo sigurno bi se urušila. 

Oko 1900., kada su dovršili gradnju kuće, nisu ni sanjali da će ubrzo postati pretijesna. Kroz deset godina braka nisu imali djece. Marianna je zbog toga patila i molila s mužem za potomstvo. Prvo je dijete rodila 1902., a godinu kasnije i drugo. Helena, koja je bila treća, „kao da je donijela sreću“, prisjeća se majka, jer od toga trenutka svaku sljedeću trudnoću i porod podnosila je jako dobro. Godine 1908. na svijet je došla Natalia, 1912. Stanisław, 1915. Mieczysław, 1916. Lucyna te 1920. Wanda. Dvije kćeri, Kazimiera i Bronisława, umrle su kao dojenčad. Kada se zbroji, u osamnaest godina Marianna je rodila desetero djece. Preživljavanje poveće družine s tri hektara loše zemlje graničilo je s čudom. Ne čudi da je u domu vladala bijeda. Takva je bila stvarnost većine seoskih obitelji. Mala gospodarstva, manja čak i od onog koje je posjedovala obitelj Kowalski, odnosno tzv. patuljasta gospodarstva, do dva hektara, i „mala“ sa do pet hektara, zauzimala su preko polovice gospodarstva tog dijela Poljske pod ruskom okupacijom (nekadašnje Poljsko kraljevstvo). Godine 1910. u rukama vlasnika velikih imanja, poput onoga Stanisława Sempołowoskog u Świnicama, s 400 hektara, nalazilo se 38 % zemlje.

U domu Kowalskih glava je bio otac Stanisław. Sin Stanisław i nakon dugo godina pamti batine koje je dobio od oca jer je otrgnuo par brezovih šiba sa susjedova drveta. Majka Marianna brinula se o kući. Bila je „vrijedna i marljiva, povučena i predana obitelji“ i mnogo blaža od oca. Na fotografiji iz 1935. snimljenoj pred domom Kowalskih, mogu se vidjeti roditelji: Stanisław, mršav, smeđokos muškarac dugih brkova te Marianna s maramom na glavi. Stanisław je bio vrlo pobožan i vrlo radišan. Svakodnevno je u svitanje glasno pjevao jutarnje pohvale Gospi Kada jutrom zora rudi, a u Korizmi Gospin plač. Obitelji ta očeva pobožnost u tijesnoj seoskoj kući, u kojoj je u jednoj sobi spavalo po nekoliko djece, nije bila ugodna. „Ustajao je prvi dok je obitelj još spavala i – bez imalo obzira prema djeci i izmučenoj majci koja se čitav dan brinula o djeci i koja je ostajala budna do duboko u noć marljivo radeći – glasno i ustrajno pjevao jutarnje pohvale u želji iznad svega iskazati čast Presvetoj Djevici. Majka, jedva živa, molila ga je da to ne čini, čak se i ljutila što ih budi. No, ništa nije pomoglo…“ – svjedoče mnogo godina kasnije Helenina braća i sestre. Nakon rata, vlč. Franciszek Jabłoński, župnik župe u Świnicama od 1937. godine, upitan o obitelji Kowalski, rekao je da „se ni po čemu nije razlikovala od drugih obitelji u župi koje su bile prosječne katoličke obitelji.“ Ali to je bilo već znatno kasnije.

O prvim godinama života Helene Kowalske, prije nego je stupila u redovničku zajednicu, ne znamo puno. U Dnevniku, koji je počela pisati 1933. godine, vrlo se šturo osvrće na to vrijeme. Nije isključeno da je više podataka bilo u prvoj verziji Dnevnika koji je spalila zavedena od zloga duha. Kada je godinu dana kasnije počela ponovno pisati Dnevnik, vraćajući se i na neke stvari koje je ranije zapisala, vjerojatno je da su sjećanja na događaje iz djetinjstva i mladosti bila bljeđa i ustupila mjesto novijim intenzivnim duhovnim doživljajima. Nažalost, uništena su i Helenina pisma obitelji koje je pisala prvo iz gradova gdje je radila kao pomoćnica u domaćinstvima, a potom iz samostana.

„Imali smo njena pisma, čitav snop, ali smo ih spalili“ – žalio je nakon dugo godina Helenin brat Stanisław.

Pisma su, sjeća se, „bila vrlo lijepa“. Uvijek je pisala o Božjoj dobroti i poticala na pouzdanje. Iz bogate korespondencije sačuvana su samo tri pisma upućena obitelji. Ostala je, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, spalila sestra Gienia. „Bojala sam se da bi pisma u slučaju pretresa mogla dopasti neprijateljima u ruke“ – objašnjavala je. Pisma su, osim o obitelji, govorila o vjerskim sadržajima.

Ako se nešto i uspjelo skupiti i sačuvati od uspomena na s. Faustinu i njenu najbližu rodbinu, onda je to u velikoj mjeri zasluga s. Bernarde Wilczek koja je 1948. godine doputovala s tom namjerom u Głogowiec. Učinila je to na poticaj redovničkih poglavarica i na zamolbu o. Józefa Andrasza, prvog ispovjednika s. Faustine, koji je pisao – u nikada objavljenoj knjizi – o svojoj nesvakidašnjoj penitentici. S. Wilczek, koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata pokazala neobičnu odvažnost pomažući Židovima iz Varšavskog geta, poznavala je s. Faustinu. Bile su zajedno u novicijatu. Izjave majke, sestara i braće s. Faustine, u lipnju 1952., uzeo je po drugi put vlč. Jabłoński za potrebe informativnog postupka za proglašenje blaženom. Tada je obitelj izjave davala pod prisegom. Marianna Kowalska, koja ja bila nepismena, potvrdila je vjerodostojnost svoje izjave otiskom prsta umočenog u tintu. Nažalost, otac s. Faustine nije više bio živ. Umro je u srpnju 1946. godine. Sahranjen je na groblju nedaleko crkve u Świnicama. U veljači 1965., djeca su uz njegovo, sahranila i tijelo majke Marianne.

U domu Kowalskih djeca su već u najranijoj dobi radila: vodila bi krave na ispašu, brinula se za braću i sestre, pomagala roditeljima u polju. Takva je bila uobičajena sudbina seoske djece. U ono su se vrijeme svi poslovi u polju radili ručno: žito se želo srpovima, a mlatilo štapovima. Jedno je vrijeme na imanju bio i konj za obavljanje težih poslova. Kada im je u vrijeme Prvog svjetskog rata vojska oduzela konja, obitelj Kowalski je, u nemogućnosti kupiti novog, u plug upregla kravu. Helenina su braća već s devet godina pomagala pri mlaćenju žita. Obaveze je imala i Helena. I to ne samo u kući oko mlađe djece. Napasala je i krave. Susjeda Zofia Olejniczak pričala je kako je Helenka za vrijeme ispaše krava „čitala knjige i voljela prepričavati što bi pročitala“. Sama se s. Faustina kasnije prisjećala da je u polju radila drljačom što je sigurno morao biti vrlo težak posao za mladu djevojku. Ipak, poslušno je izvršavala sve roditeljske naloge o čemu jednogasno svjedoče i majka i braća i sestre. „Rado je prihvaćala svaki posao. Nikada nikome ništa nije odbila“ – sjeća se majka. Potvrđuje to i, tri godine mlađa, Faustinina sestra Natalia Grzelak, kasnije Olszyńska: „Rado je izvršavala svaki posao, veselo i spremno, i pri tom pobožno; roditelji su je voljeli vjerojatno najviše od sve djece i isticali su nam je uvijek kao primjer.“ Marianna Kowalska govorila je da je Helena bila „odabrana  i najbolja od djece“. Prema mišljenju braće i sestara bila je živa i vesela, na oca koji ju je zbog toga posebno volio između sve svoje djece. Stanisław Kowalski, Helenin brat, tvrdio je, pak, da ju je otac volio jer je bila najposlušnija. „Nismo joj zavidjeli što je imala posebno mjesto u očevu srcu jer smo znali da je to zaslužila, a ona nam je govorila: ‘Budite i vi poslušni pa će i vas jednako tako otac voljeti’.“ Ipak majka je to upamtila drugačije: „Djeca su je tukla i izazivala jer je mamina i tatina mezimica.“ Uistinu, Helena je uživala veliko očevo povjerenje pa tako o mjestu gdje je skrivena puška dvocijevka nije znala niti najstarija kći, niti jedan od sinova, već samo ona. Helena je ponekad i ispaštala zbog braće i sestara, jer kada bi djeca učinila kakvu nepodopštinu, odmah bi pobjegla, a ona bi ostala ni ne pokušavajući se opravdati. „Bila je dobra, uvijek draga, vesela i prema njima blagonaklona; nikada se nije ljutila“ – pisala je o Heleninu odnosu sa sestrama i braćom s. Wilczek. Helena je bila osjetljivo, inteligentno dijete. „Ah, ti babo milosrdna“ – zadirkivala su je povremeno djeca jer bi se sažalila nad kokoši ili psom dok bi se mučili. Jednom je obukla neku staru majčinu odjeću i poput kakve prosjakinje hodala po selu moleći Očenaš, i proseći. Ono što je prikupila odnijela je župniku da podijeli siromašnima. S istom je nakanom organizirala tombolu za koju je sama izradila igračke od papira i krpica.

Godine 1917., Helena je krenula u školu koja je u Świnicama upravo te godine započela s radom. Od zgrade koja je bila podignuta u blizini crkve, uz cestu koja je vodila prema Łęczyci, danas nije ostalo ništa. Tada dvanaestogodišnja Helena već je znala čitati. Naučio ju je otac. „Jedino su tata i Bereziński znali čitati i bili pretplaćeni na časopise“ – svjedoči Natalia, koja je, kao i druga djeca, bila je ponosna što je otac bio jedan od dvojice u Głogowiecu koji je imao to znanje. Nije poznato jesu li u dom Kowalskih časopisi stizali već u to vrijeme strašne ratne bijede, ili tek kasnije. No, u kući su sigurno bile vjerske knjige koje je Helena čitala dok je vodila krave na pašu. Helena je pohađala školu gotovo tri godine. Godine 1919./1920. završila je školovanje kao i drugi stariji učenici. Uprava škole odlučila je da moraju ustupiti mjesto mlađoj djeci. Natalia govori o Heleni: „Mada je kratko učila (…) mnogo je znala i željela je druge poučavati. Nama i djeci iz sela uspijevala je prenijeti različite stvari, najviše o životima svetih, a učila nas je i Očenaš.“

Iz škole je Helena nosila i dobre i loše uspomene. Prve se vežu uz nagradu za recitaciju pjesmice u vrijeme posjeta školskog inspektora, a što je ostalo u pamćenju obitelji. Druga je vezana uz poniženje koje je doživjela od dviju kolegica koje nisu htjele sjesti s njom u istu klupu zbog njene bijedne odjeće. Učitelj, bio je to neki Łaziński, videći uplakanu Helenu, navodno joj je na to rekao: „Nije važno što si lošije obučena, ti zato bolje učiš.“ Marianna Kowalska se sjeća da je učitelj bio pun pohvale za njenu kćer: „Već je vjerojatno ovo Kowalsko dijete odabrano, nikada se ne tuži.“

Helena je od ranog djetinjstva doživljavala neobična duhovna iskustva. Imala je viđenja. Pričala je, primjerice, braći i sestrama kako sanja Majku Božju. Vidjela ju je svu lijepu kako korača rajskim vrtom. Vidjela je i svjetlost, neobičan bljesak, Božje svjetlo. Marianna Kowalska se sjeća razgovora s trinaestogodišnjom Helenom koja joj je, budna usred noći, govorila da vidi svjetlost. „Hej, kuda ćeš sad – jesi li normalna? Što ti se to priviđa, što to govoriš?“ – predbacivala je majka. Helena se, usprkos tome, dizala noćima i sjedila na krevetu. Molila je. „Vjerojatno će ti se pomutiti u glavi jer ne spavaš i jer si stalno budna. Spavaj!“ – korila je mati. „Ali majčice, možda me anđeo Božji budi da molim“ – odgovarala je.

Moralo se to ponavljati više puta jer se Marianna Kowalska sjeća da je Helena, zbog neispavanosti, u tijeku dana znala zamoliti dopuštenje da ode malo prileći. Majka se nije dala uvijek namoliti.

Helena, odgojena u neobično teškim, gotovo surovim uvjetima, čvrsto je stajala na zemlji. Bila je realistična. Znala je da ta svjetlost nije iluzija, da nije priviđenje. A niti otac niti majka nisu bili u stanju to shvatiti, jer ono što je doživljavala nisu ni mogli, ni znali inkorporirati u svoje vjersko iskustvo, u svoj ljudski način shvaćanja vjere. Helena, ne nalazeći razumijevanje kod najbližih, počela je sve te doživljaje čuvati u svom srcu. Nikome u kući nije o njima govorila. Primjećivala je, također, da to nije ni predmet za razgovor za vrijeme ispovijedi. Ostala je sama sa svojim unutarnjim doživljajima. Pa ipak znala je da su ta duhovna iskustva poziv na drugačiji život. Mnogo godina kasnije, već kao s. Faustina, u Dnevniku je napisala da je poziv u redovnički život osjetila već u sedmoj godini života kada je „po prvi put čula Božji glas u svojoj duši, odnosno poziv na savršeniji život“ (Dn 7), ali da u to vrijeme nije našla nikoga tko bi joj njene doživljaje znao objasniti. „U dobi od sedam godina, za vrijeme Večernje, dok je Gospodin Isus bio izložen u pokaznici, doživjela sam Božju ljubav koja je ispunila moje srce. Isus mi je po prvi puta dao iskustvo Božje ljubavi koja je ispunila moje malo srce. Gospodin mi je dao shvaćanje Božjih stvari“ (Dn 1404). Ludimiła Grygiel, opisujući mistični život s. Faustine, u tome vidi elemente stečene kontemplacije, ali i svojevrstan „sjaj ulivene kontemplacije“, odnosno dar shvaćanja Božjih stvari.

Helena kao dijete nije znala na koji bi način mogla odgovoriti na Isusove molbe. Nije znala ni da postoji redovnički život. Ipak je s čežnjom i oduševljenjem pričala braći, sestrama i roditeljima o pustinjacima „koji jedu samo korijenje i šumski med.“ – „Od malena je govorila da neće s njima ostati i da će poći na ‘hodočašća’, jer joj je o ‘hodočašćima’ nekoć čitao otac. To joj se duboko urezalo u srce – sjeća se Natalija Grzelak. – Tko je tada, tamo na selu, mogao znati da postoje različiti redovi u koje idu takve djevojke kao što je naša Helenka?“

Buduća je svetica, kao što se može vidjeti, već onda imala predosjećaj vlastitog poziva. Znala je da će otići od kuće. Ta joj se želja ispunila usprkos roditeljskom protivljenju. „Nikamo ti nećeš ići!“ – odgovarali su i otac i majka kada je govorila o „hodočašćima“, pa i kasnije, kada je već znala da joj je mjesto u redovničkoj zajednici.

Od djetinjstva je voljela molitvu. Uvečer, zajedno s roditeljima, braćom i sestrama, kleknula bi na molitvu. U tijeku dana pozivala je na molitvu braću i sestre. Ona je bila ta koja se brinula o oltariću koji je stajao na stolu u sobi: križ i dvije figurice od poluporculana – Isus i Majka Božja – koje je otac donio s hodočašća u Čenstohovu. Odlazeći od kuće, brigu o njima povjerila je mlađoj sestri Nataliji, a pred smrt, ova ih je darovala sestrama u samostanu u Łagiewnikima. Jednostavan metalni križ, lakirane figurice i nekoliko pisama obitelji jedine su autentične uspomene na sveticu iz njenog rodnog doma koje se danas čuvaju u Družbi sestara Naše Gospe od Milosrđa.

Velik doživljaj za Helenu bila je prva sveta Pričest. Bilo je to 1914. godine. Pred kraj srpnja izbio je Prvi svjetski rat. Ujesen započela je jedna od najvećih vojnih operacija na istočnoj fronti – Lođska bitka. U nju je s obje strane – iz središnje države i Rusije – bilo uključeno oko 800.000 vojnika. Ishod bitke bio je da su kaliski kraj i Świnice napustili Rusi, a okupaciju započeli Nijemci. Trajala je četiri godine, sve do završetka Prvog svjetskog rata koji je, nakon 123 godine okupacije konačno donio toliko željenu samostalnost Poljske. Helena se sigurno sjećala vremena sužanjstva. Možda je zato do kraja života gajila snažne domoljubne osjećaje i žarko molila za Poljsku.

Na početku rata, 1914. godine, Helena je imala devet godina. Kada ju je, nakon primanja prve Pričesti, susjeda Berezińska iz Głogowieca upitala zašto se iz crkve vraća sama, a ne s drugim djevojčicama, Helena je odgovorila: „Ja idem s Isusom.“ Marianna Kowalska kaže: „Sjećam se kako je, vraćajući se sa svete Pričesti kući, pitala svoju prijateljicu: ‘Slušaj, jesi li danas radosna? Ja osjećam radost u srcu jer u duši imam Boga.’“ Od tada, kad god bi se pričestila rado se kući vraćala sama. Sklanjala se od društva. Željela je ići u crkvu svaki dan. Majka priznaje da to nije dopuštala jer uz brojnu djecu uvijek je bilo posla u kući „Ali kada bi došla nedjelja, ona bi ustajala potiho da ne bi koga probudila. Izlazila bi kroz prozor van i izvela krave na pašu. Otac ustaje kako bi potjerao krave. Gleda, kad ono – krava nema u štali. A to Helenka, već do tog vremena kada je trebalo ići u crkvu, krave napasla.“ Djevojka, poslušna majci u tjednu, nedjeljom, kako se da vidjeti, činila je sve da preduhitri mogućnost da joj bilo što stane na put i onemogući sudjelovanje u sv. Misi. Ipak, događalo se da čak ni nedjeljom nije mogla otići u crkvu. Razlog je sigurno morao biti vrlo bolan: nije imala što obući. Sestre su imale jednu haljinu koju su nosile naizmjence. U takve nedjelje, kada bi haljinu obukla koja od sestara, Helena uzimala molitvenik i povukla se u kakav kut ili otišla u vrt kako bi u tišini pročitala cijelu Misu. Majka se ponekad znala i naljutiti jer je nije bilo kada bi je zvala da joj pomogne u kuhinji. Helena joj je odgovarala: „Majčice, ne ljuti se. Isus bi se više ljutio kada to ne bih učinila.“ Malena Natalia, svega nekoliko godina stara, zapamtila je za čitav život kako joj je jednom prilikom, tri godine starija sestra Helena, objašnjavala što se događa za vrijeme određenih dijelova sv. Mise: „Pogledaj što čini svećenik. Kada ulazi, Krist ide na molitvu u Maslinski vrt i znoji se krvavim znojem. Kada Misa započne, Isus moli. Sada svećenik ljubi oltar: to je Juda poljubio Isusa i predao ga Židovima u ruke. Svećenik prilazi kraju oltara – Isusa Krista vode do Ananije. Kada kaže: Kyrie eleison vrijeđaju ga, pljuju mu po obrazu, a zatim ga vode Kajfi i Pilatu. Kada svećenik pere prste, to Pilat pere ruke. Kada otkriva kalež na oltaru, svlače ga kako bi ga bičevali; kada stoji – to ga bičuju. Kada pokriva kalež, stavljaju mu trnovu krunu na glavu. Kada podiže Hostiju – Krista razapinju na križ. Kada lomi Hostiju i stavlja u kalež – Isus umire…“ Uistinu je začuđujuće na kakav to način tako mlada Helena, koja je sigurno pročitala tzv. alegorijsko tumačenje sv. Mise, znala sestri objasniti Isusovu žrtvu koja se obnavlja za vrijeme sv. Mise.

Helena Kowalska (slijeva) sa sestrom Josipom, 1923. u Łódźu

Kroz šesnaest godina koliko je Helena provela u Głogowiecu dogodilo se nešto što se snažno urezalo u pamćenje čitavoj obitelji i što je ostavilo traga u životu buduće svetice. Bio je to ples koji se tradicionalno organizirao u Świnicama Warckim. Datuma se nitko ne sjeća. Možda je to bilo 1919. godine. Zabava je imala i dodatnu plemenitu svrhu: prihodi su bili namijenjeni za potrebe župe. Na ples je pozvana najstarija kćer Józefa. Iz različitih verzija iznošenja događaja od članova obitelji može se zaključiti da su ili roditelji poslali Helenu da pravi društvo sestri ili je sama Józefa nagovorila sestru da pođe s njim. O odlasku kćeriju na ples navodno nije znao otac, no to se čini malo vjerojatno. Djevojke su se zabavljale dobro, a vjerojatno i dugo. Kući su se vratile kasno. Prema jednoj verziji oko deset sati navečer, a prema drugoj nakon ponoći. K tome ih je dopratio neki gospodin Kociurski. Stanisław Kowalski nije spavao nego je dočekao kćeri. „Zar sam vas tako odgajao da naružujete i postiđujete moj dom?“ – prigovarao je vidno uznemiren.

Helenu je snažno pogodila oštra očeva kritiku. Znala je da se razočarao u njoj. I tako se jako naljutio. Vjerojatno je to bilo prvi put. Kad su je nakon tog incidenta pozivali na zabavu, odgovarala je da mora pitati oca. No taj je događaj na nju ostavio puno dublji dojam. Helena je to priznala Gieni kada ju je ova posjetila u samostanu u Varšavi. Priznala je – prenijela je kasnije Gienia – da je, vidjevši oca ljutog, odlučila u srcu da „više nikada neće postidjeti i naružiti oca, već da mu želi biti na čast i utjehu.“

Je li upravo tada odlučila postati sveta? Onako kao oni o čijim je životima kod kuće na glas čitao otac? „Od najranijih godina željela sam postati velika svetica“ (Dn 1372) – pisala je mnogo kasnije u Dnevniku.

Helena je željela biti poslušna ocu, ali u jednoj se stvari – po pitanju odlaska u samostan – ipak usprotivila. Zapovijed srca i Božji poziv bili su snažniji od roditeljske zabrane.

No prije nego se njena želja ostvarila, Helena je otišla na službu u grad. Stanisław Kowalski s tri hektara obradive zemlje nije bio u stanju pružiti obrazovanje osmero djece, dati miraz kćerima, pa čak ni omogućiti im najnužnije – hranu i obuću. Zato su kćeri Kowalski, čim su poodrasle, išle na službu kako bi zaradile za uzdržavanje i pomogle obitelji. To je bila tipična sudbina djece iz mnogobrojnih seoskih obitelji. Iz napučenog sela, gdje je bilo malo zemlje, previše ruku za rad, mladi su ljudi u potrazi za zaradom odlazili u svijet, ponekad doslovce – preko oceana u Ameriku. U poljskim gradovima i gradićima, muškarci su se zapošljavali kao nekvalificirani radnici, djevojke kao ispomoć u domaćinstvima. Kod Kowalskih je bijeda bila sigurno velika budući su se roditelji 1916. složili da u službu pođe i osmogodišnja Natalia koja je kod dalekih rođaka čuvala mlađu djecu.

Kada je Helena prvi put otišla na rad, bila je ipak starija. Imala je šesnaest godina. O tome da bi pošla na službu govorila je roditeljima već čitavu godinu, možda i dvije. Govorila je kako je ocu teško raditi, i da nema što obući u nedjelju, da ima najgoru haljinu. Roditelji su se složili. Upravo je poznanica Kowalskih, Janina Ługowska iz susjednog sela Rogów spomenula kako njena sestra Leokadia Bryszewska koja živi u Aleksandrówu u blizini Łódza, traži poslugu. I Helena je pošla. Bila je 1921. godina. U Głogowiec se vratila nakon godinu dana. Tada je po prvi puta zamolila roditelje za odobrenje da može stupiti u samostan. „Majčice, moram ići u samostan“ – prisjeća se mnogo godina kasnije Marianna Kowalska riječi svoje kćeri.

Ipak, oboje roditelja odlučno su odbili. Otac je to obrazložio velikim dugovima i nedostatkom novaca kako bi joj dao kao miraz što su onda redovničke zajednice tražile. Helena je rekla roditeljima da „ne treba nikakvih novaca“, jer je „sam Isus zove u samostan“. No, ništa nije koristilo. Roditelji su bili tvrdi u svojoj odluci. Nisu se slagali. Navodno je tada župnik Roman Pawłowski, čega se prisjeća Natalia, nagovarao Helenina oca da proda kravu i da opremi kćer kad već tako žarko želi ići u samostan. Otac nije želio ni čuti jer „od čega će živjeti tako velika obitelj“. Krave je trebao za plug.

Ewa K. Czaczkowska, Sestra Faustina. Biografija svetice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2013, http://www.ks.hr/sestra-faustina