Homilija gospićko-senjskoga biskupa Marka Mede u euharistijskome slavlju povodom svetkovine Božjega milosrđa
Župa BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica – Zagreb
Druga vazmena nedjelja – Nedjelja Božjega milosrđa, 12. travnja 2026. u 15 sati
Draga braćo i sestre!
Današnjim slavljem završava takozvana uskrsna osmina, odnosno slavljenje Uskrsa koje živimo tijekom osam dana kako bismo produljili radost toga blagdana koji svakoga od nas čini kršćanima. No, da bismo „doživjeli“ uskrsnuće, nije dovoljan samo jedan tjedan. Zapravo, potrebno nam je dulje vrijeme od korizme. Ako je korizma četrdeset dana koji nas pripravljaju za Uskrs, uskrsno vrijeme traje pedeset dana, odnosno to su pedeset dana koji nas dijele od svetkovine Duhova, od dana dara Duha Svetoga koji će potpuno promijeniti sudbinu, način gledanja i način življenja učenika.
To je razlog zbog kojega će nas u svim tim nedjeljama uskrsnoga vremena, korak po korak, kao što se to događalo i u korizmi, Evanđelje pratiti kako bismo naučili što znači živjeti uskrsnuće i kako ga unijeti u vlastiti život.
Ova se nedjelja, kao što smo na početku ovoga slavlja molili krunicu Božjega milosrđa, naziva Nedjeljom Božjega milosrđa. Zato bih želio da upravo to bude govor koji nam daje veliki ključ za razumijevanje ove stranice iz Ivanova Evanđelja koju smo slušali. I ne trebamo se sablažnjavati zbog toga što, kada čitamo ovu Ivanovu stranicu, ne nalazimo skupinu učenika koja s velikom vjerom iščekuje uskrsloga Isusa, nego nalazimo skupinu uplašenih ljudi zatvorenih u dvorani Posljednje večere jer se boje.
To je stanje koje se vrlo često gotovo na isti način ponavlja i u našem životu. Udarci koje smo doživjeli nisu nas učinili otvorenima i raspoloživim, nego još više uplašenima. Vrlo često teške stvari koje proživljavamo, umjesto da nas otvore, zatvaraju. Bojimo se patiti, bojimo se da će se dogoditi nešto loše, bojimo se da nećemo biti dorasli onome što želimo i zato, umjesto otvorenosti, nastaje velika zatvorenost.
Ta je zatvorenost veća od naših razmišljanja. Radosna vijest današnjeg Evanđelja upravo je ova: kada te tvoj strah, tvoje rane, tvoja patnja, tvoja osobna povijest zatvore, Isus je veći od te zatvorenosti, to jest uspijeva ući u tvoj život i kroz zatvorena vrata.
Pozdrav Uskrsloga je pozdrav koji izgovara ono što svi mi tražimo. Mir vama. Reći to bez teoloških slika: opusti se, diši, ja sam ovdje. To govori Gospodin. Tko od nas ne bi želio u svome životu upravo nekoga tko dolazi i kaže mu: nisi sam, to što sada proživljavaš nije kraj svega.
Iskustvo Uskrsa, nešto je što se u našem srcu događa pomalo, korak po korak. I Isus taj mir ne započinje od glave. Naša razmišljanja i dalje govore: bolje je da držimo vrata i prozore zatvorenima, bolje je ne patiti, ne želim biti prevaren u svome životu. To su razmišljanja naše glave. Ali Isus si stvara prostor u našem srcu kao mir, mir koji postupno postaje sve snažniji.
I iskustvo koje imamo o Uskrslome nije prvenstveno iskustvo njegove moći. Nego iskustvo njegove slabosti. Da bi uvjerio učenike da je on uskrsli Isus, pokazuje im ruke i bok, odnosno svoje rane. Mnogo puta mislimo da su rane našega života razlog zbog kojega trebamo prestati vjerovati u Boga. Toliko sam patio da više ne želim vjerovati. Toliko sam bio ranjen, dogodilo mi se to i to da više ne mogu prihvatiti da je Bog moj Otac.
A Isus nam, naprotiv, pokazuje da vjera nastaje upravo onda kada prihvatiš da te ta bol zapravo nije udaljila od Boga, nego te učinila prisnim s njime.
U našim crkvama držimo izložena raspela. Zašto? Zato da svatko od nas, kada se nađe u stanju toga Raspetoga, zna da Bog nije daleko od njega, nego da je Bog s njime uspostavio prisnost. I kada više nema riječi, kada više nema snage, moje su rane poput Isusovih. Moja nemoć je poput njegove nemoći. Moj osjećaj tjeskobe i napuštenosti sličan je Isusovu osjećaju tjeskobe i napuštenosti.
To je Isusova snaga: dok mi tonemo u tamu, on govori: ali gledaj, nisi sam u tami. Ja sam sišao u tvoju tamu. I kada to primijetiš, to je pravi početak svakoga uskrsnuća.
Ivan nam pripovijeda da Toma nije bio prisutan tijekom ukazanja Uskrsloga. Kada se vratio, ostali su govorili: Toma, ti nisi bio, a ovdje se dogodilo nešto izvanredno. Došao je uskrsli Isus. I Toma, posve opravdano —jer je njegovo razmišljanje kao i naše — kaže: dok ne vidim i ne dotaknem rane, ne želim vjerovati.
Osam dana poslije, Isus ponovno dolazi i poziva Tomu. Od Tome traži da stavi svoju ruku u njegove rane i uvjeri se da je to zaista on. Zašto je ta gesta toliko važna?
Kada život ide dobrim smjerom tada smo zadovoljni i zadovoljavaju nas samo lijepe riječi Evanđelja. Ono što nam Evanđelje daje poput blagih i utješnih dodira. Ali kada stvari krenu loše, od tih nam govora više ništa ne koristi. Tada nam treba činjenica, netko tko će nas prihvatiti, uzeti i izvući iz onoga što proživljavamo. Više nam nisu dovoljne riječi. Čak ni onda kada su to izvanredne teološke riječi. Treba nam netko tko će nam dati stvarnost, događaj, zahvat koji će nas otrgnuti iz tame i iz stanja koje proživljavamo.
Pitanje za nas kršćane glasi: tko je Isus? Utjeha ili činjenica? Tko je Isus? Govor koji nedjeljom ponavljamo s ambona ili netko tko mi može spasiti život? U što mi zapravo vjerujemo? Tu se sve mijenja, jer često mislimo da se naša bijeda sastoji u tome što činimo grijehe. Čak i ako se tisućama puta u životu ispovjedimo, i dalje ćemo činiti grijehe. To je naše ljudsko stanje, naša slabost i naša krhkost.
Znate li u čemu se sastoji milosrđe koje Isus pokazuje? Ne prvenstveno u odnosu na naše krhkosti i naše slabosti, koje ćemo nositi sa sobom do kraja života. Postoji nešto zbog čega Isus kori Tomu. Ne kaže Tomi: slab si, činiš lake grijehe, padaš. Pitanje zbog kojega ga kori jest nedostatak vjere. A u čemu se sastoji nedostatak vjere? U tome da, kad ništa ne vidiš, prestaješ imati povjerenja. Da bi imao povjerenje, moraš vidjeti. Upravo je to ukor koji Isus upućuje Tomi.
Braćo i sestre, u životu ponekad imamo otvorene oči i uspijevamo vidjeti. Tada je lako imati povjerenja. Ali kada se svjetlo ugasi, tada je čas vjere. Tada se treba pouzdati upravo onda kad je potpuna tama. Toma, jer si me vidio, povjerovao si. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju; blago onima koji će vjerovati iako ne vide.
Tada ćete primijetiti da je pravo milosrđe Isusa koji nas dolazi tražiti u tami i govori nam: zar mi još ne vjeruješ? Zar još sumnjaš u moju ljubav? Zar se još osjećaš sam i napušten? Zar još misliš da ti sam moraš riješiti problem?
Čini mi se da se velik ključ za razumijevanje ove stranice Ivanova Evanđelja nalazi i u jednom lijepom događaju koji, mislim, pripovijeda evanđelist Marko. Učenici su na lađi, strašna oluja prijeti da ih potopi, a oni iz sve snage veslaju, veslaju, veslaju. Na što vas to podsjeća? Koliko smo puta i mi takvi u životu: uznemireni, tjeskobni, pokušavamo sami sebi spasiti život. A Isus je ondje, na lađi s njima, ali spava. Kako strašno — on spava. Tada dolaze k njemu, bude ga i govore mu: zar ti nije stalo što ginemo?
On se budi, pogleda ih i kaže: zar još niste shvatili, zar još nemate vjere? Tada stišava oluju i sve se vraća u tišinu i mir.
Koji je grijeh učenika? Njihova slabost? Njihova krhkost? Njihova ljudskost? Ne, nego nedostatak vjere. To je ono što trebamo moliti od Gospodina: da ojača našu vjeru u njega, koji je mnogo više od objašnjenja, mnogo više od nekog nauka. Isus je činjenica, osoba, toliko stvaran da ga možemo dotaknuti. A kada ga dotaknemo, što smo više ranjeni i što više trpimo, u tim ga trenutcima možemo još više dotaknuti nego li u nekim drugim razdobljima svoga života.
To je dar Božjega milosrđa: Bog koji oprašta naš nedostatak vjere i neprestano nas pokušava izliječiti od toga iracionalniog straha koji imamo — straha da se pouzdamo kada ništa ne vidimo. Molimo Gospodina da nam daruje tu vjeru i da poveća naše pouzdanje u njega, da svakome od nas iskaže milosrđe i da nam dade oči i svijest kako bismo u svojim ranama, u svojim bolima, u onome što nas u ovom trenutku našega života čini patnicima, vidjeli prisutnost Božjega milosrđa.
U jednom psalmu molimo: „Vjerujem kada kažem: veoma sam nesretan. Rekoh u svojoj smetenosti: svaki je čovjek lažac.“ To znači da se vjeruje osobito onda kad nam teškoće govore: prestani vjerovati. Vjeruje se, ljubi se, osobito onda kad nas ta iskustva čine ranjivim i kad nas dovode do toga da se ni u koga ne možeš pouzdati.
Upravo se tada mora dogoditi vjera, jer se u protivnom, poput učenika, zatvaramo u svoje dvorane, a ondje je samo ustajali zrak smrti; ondje nema Uskrsa.
Molimo Gospodina da nam u našim zatvorenostima i u našem nedostatku vjere daruje svoje milosrđe, koje će nas voditi do potpunog povjerenja u uskrslog Isusa.
Isuse Kriste – beskrajnoga Božjeg milosrđa, umnoži našu vjeru, osobito onda kada ne vidimo, kada je oko nas tama i kada sve govori protiv tebe. Amen