Naša obitelj ima petero djece, a najmlađi je sin Luka, koji sada ima 19 godina.
Ovo svjedočanstvo vezano je upravo uz Luku i razdoblje kada sam bila trudna s njim.
Sve prethodne trudnoće i porodi prošli su bez ikakvih komplikacija. Kod sve djece trudnoće i porodi bili su vrlo slični. Svaki porod trajao je oko dva sata, i to bez ikakvih komplikacija.
Hvala i slava Gospodinu i našoj Gospi!
Pred sam kraj trudnoće s Lukom počela sam osjećati neobičan strah i tjeskobu zbog poroda koji je uskoro trebao uslijediti. Takvo što nisam osjećala ni s jednim djetetom pa sam se i sama čudila odakle dolazi taj strah. Još je neobičnije bilo to što nijedan porod prije nije imao komplikacija niti je dugo trajao. No, koliko god sam si pokušavala racionalno objasniti da nemam razloga za strah, on je i dalje bio prisutan i prilično snažan.
Nisam znala što učiniti.
Tada sam čula da naš župnik, pater Andrija, ima krunicu iz Svetišta Milosrdnog Isusa iz Krakova koju posuđuje vjernicima da na njoj mole u različitim potrebama. Zato sam tijekom tjedna otišla na sv. Misu i rekla pateru Andriji da sam čula za tu krunicu te ga zamolila da nam je posudi kako bismo izmolili devetnicu Božjem milosrđu. Pater mi je rekao da dođem sutradan na sv. Misu i da će mi je donijeti. Tako sam i učinila.
Bio je utorak. Toga dana na sv. Misi gostovao je svećenik koji je iznosio svoje svjedočanstvo. Živio je u Kölnu, a njihova je župa posvećena Milosrdnom Isusu, dok je suzaštitnica župe bila sv. Faustina. Svjedočio je kako se ondje događa mnogo krađa i provala, ali da se u njihovoj župi nikada nije dogodila nijedna krađa.
Nakon toga nastavio je govoriti o hodočašću sa svojim župljanima u Međugorje. Bilo je to početkom veljače 2006. godine. U Međugorju je ispovijedao prije sv. Mise. Na ispovijed mu je došla jedna žena koja se požalila da često ima jake i nesnosne glavobolje. Bile su izuzetno snažne te su joj zadavale velike muke i teškoće.
Svećenik nam je rekao kako ju je, po nadahnuću Duha Svetoga, savjetovao da, kada počnu glavobolje, moli za sve osobe koje imaju bolesti glave, bilo kakve bolesti glave, uključujući i glavobolje. Nakon tri mjeseca ponovno je susreo tu istu ženu, koja mu je posvjedočila kako su njezine glavobolje istoga trena prestajale čim bi započela moliti na način koji joj je preporučio.
Ne znam kako se taj svećenik zove niti je li još živ. Kod njega sam otišla i na ispovijed nakon sv. Mise.
Nakon tog svjedočanstva, još u crkvi, osjetila sam snažan poticaj da počnem moliti za trudnice, a osobito za one koje su u kušnji učiniti abortus. Već pri samoj pomisli da ću početi moliti za te žene i njihovu djecu osjetila sam kako mir dolazi u mene, u moje srce. Svaki je nemir nestao i više nije bilo straha. Bilo je to čudesno. Bio je to Božji zahvat u moj život i u život djeteta koje sam nosila u sebi. Umirila sam se ja, a istodobno je i naše dijete osjetilo mir koji je primila njegova majka.
Nakon sv. Mise pater Andrija mi je donio krunicu, stavio mi je u ruku i rekao: „Možeš je zadržati.” Preplavila me silna, neopisiva sreća. Zahvalila sam mu, presretna zbog toga predivnog dara koji sam dobila za našu obitelj.
Te večeri započeli smo moliti devetnicu Milosrdnom Isusu. Nisam sigurna jesmo li molili baš devetnicu Božjem Milosrđu ili devet dana Krunicu Božjeg Milosrđa. Kako god bilo, nakon što smo izmolili deveti dan devetnice, dobila sam trudove i otišla u bolnicu na porod.
No, tu ovom svjedočanstvu nije kraj. Na porodu mi je bila babica koja je župljanka naše župe. Bila je sama i nije zvala liječnika u pomoć. Porod je trajao oko dva sata. Krunicu koju mi je poklonio pater Andrija cijelo sam vrijeme držala u ruci, a svaki trud prikazivala sam za određene nakane. Ni sama ne znam odakle su mi dolazile sve te nakane i nadahnuća za njih. Tada to nisam razumjela.
Sada znam da je taj porod vodio sam Gospodin i naša Gospa.
(svjedočanstvo majke petero djece)