Što se događa kada čovjek ozbiljno povrijedi bližnjega? Osjeća se loše, ponekad ne može spavati… Kako izići iz takve teške situacije? Možemo se izvlačiti, tražiti razne izgovore i opravdanja koji će nas na trenutak i malo smiriti. A što ako to ipak ne donosi potpuni mir? I što, ako pored svih poduzetih mjera, nismo u stanju zaboraviti ono što nas progoni – našu savjest? Onda nam ne preostaje ništa drugo već – moliti za oproštenje!
Oprost – ključ za unutarnji mir
Teško je moliti za oproštenje, ali isto tako teško, a može još teže, oprostiti, jer iskreno moliti za oproštenje može jedino onaj tko sam zna oprostiti. Isus nam govori da što više milosrđa pokazujemo spram drugog čovjeka, tim više možemo zaslužiti milosrđa Božjega za sebe. To je zapravo baš ono što se nalazi i što molimo u Gospodnjoj molitvi: „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ To znači da moramo promijeniti način razmišljanja o drugima. Za mnoge znati živjeti s drugima znači isto što i misliti o njima loše, a htjeti živjeti s njima dobro. Oproštenje je najvažniji svakodnevni dokaz ljubavi: mnogo puta tijekom dana pojavljuju se prilike da oprostimo – kao najbolji način da premostimo međuljudski jaz. I premda je oprost univerzalan ključ u našim rukama, ključ naše slobode i unutarnjeg mira, ipak postoje određene unutarnje preprjeke koje nam onemogućuju iskreno opraštanje.
Tri zapreke na putu iskrenog oproštenja
Među inim poteškoćama za opraštanje izdvajamo one koje nam se čine najveće: prijezir prema drugoj osobi, uvrijeđenost i želja za osvetom.
Prva. Prijezir prema drugoj osobi je češći osjećaj nego nam se u prvi mah čini. Jer ako prijezirem svoju obitelj, svoga kolegu, nečiju rasu, društvenu klasu, bijedne ili bogate ili čak sami sebe, onda to znači da uistinu nisam oprostio.
Druga. Uvrijeđenost, pak, pravi je otrov, često duboko skriven osjećaj koji truje svu našu dušu. Ona je suprotnost opraštanju, jer povrijeđen čovjek stalno u svome srcu razglaba nanesenu nepravdu: privezan/navezan je za nju, ona pušta korijenje u njegovu srcu umjesto da je se oslobodi i otpusti je – da ode iz njegova srca i života. Razaznavanje, prepoznavanje uvrijeđenosti u vlastitu srcu je prvi korak da uistinu oprostimo. Želja za osvetom svoj izvor ima u uvrijeđenosti.
Treća. Želja za osvetom je htjeti zlo osobi koja nas je povrijedila, radovati se njezinoj nesreći. Postoji tisuću načina – za osvetu. Možemo činiti sve da budemo uspješni i to po svaku cijenu i protiv svih u želji da drugima dokažemo svoju vrijednost; možemo i sebe uništavati samo da pokažemo koliko nas je netko povrijedio; možemo odbaciti život i prestati liječiti svoje rane i povrijeđenosti; možemo stalno nekoga za nešto osuđivati i okrivljavati i tako negirati nečiju vrijednost. Ako ostajemo u tome stavu, sve to se može pojačavati i onda imamo posla s osobom koju stručno zovemo „prokisla osoba“.
„Prokisle osobe“
U prvu skupinu takvih osoba spadaju one koje za sebe smatraju da su toliko zlobne i zle da ne može biti govora o tome da im bude oprošteno. Često naglašavaju: „Ono što sam učinio/la je toliko strašno da mi se ne može oprostiti!“
U drugu skupinu „prokislih osoba“ spadaju oni koji ne vjeruju u besplatnu, bezuvjetnu ljubav. Uvjeravaju sebe i druge da za sve kad-tad treba platiti. Takva su zapravo djeca roditelja koji im nikada nisu iskazali pravu ljubav.
Trećoj skupini pripadaju svi oni koji ne osjećaju potrebu za opraštanjem: ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti, vegetiraju u nekakvoj moralnoj i duhovnoj praznini.
Četvrtu skupinu „prokislih osoba“ čine oni koji svoj osjećaj krivnje promatraju kao psihičku slabost. Zaista, neke škole psihologije osjećaj krivnje i opraštanje promatraju kao nedostatak zrelosti i autonomije. Time brkaju opsesiju samo-okrivljavanja sa zdravim osjećajem krivnje. Prvo – terorizira i uništava čovjeka, a drugo – upozorava i podsjeća nas na našu ograničenost i krhkost. Bez svijesti o vlastitoj ograničenosti čovjek je zatvoren u nerealnom svijetu.
Nema opraštanja bez neprijatelja
Tko je moj neprijatelj? Onaj tko me ranjava. Neprijatelj je u većini slučajeva onaj netko tko je meni blizak, vrlo blizak. Moj neprijatelj je često u mojoj obitelji: netko tko u meni izaziva nemir, onaj tko mi nije poslušan, koji mi smeta na putu moga razvoja, moje slave, moga uspjeha. Neprijatelj je onaj koga treba izbjegavati po svaku cijenu; ne želimo ga susretati, ne želimo boraviti u njegovu domu, društvu, želimo da nestane, kratko govoreći – ne podnosimo ga.
Treba nam mnogo vremena da najprije prepoznamo svojega neprijatelja i da čujemo Kristov poziv: Ljubi toga čovjeka! Onda osjećamo veliku napetost, odbojnost. I čujemo dalje glas u svome srcu koje viče: Ne, ovaj mi je čovjek nanio toliko zla! Ne mogu ga ljubiti!
Što nam je tada potrebno učiniti? Možemo napraviti sedam koraka na putu opraštanja.
Sedam koraka na putu opraštanja
Prvi korak: moliti za sebe da imam snage oprostiti. Možemo zamoliti i druge da nas prate svojim molitvama.
Drugi korak: pokušati pronaći elemente koje smanjuju krivnju osobe koja nas je ranila.
Treći korak: svoje trpljenje i svoju ljutnju predati Božjemu milosrđu za našega bližnjega.
Četvrti korak: moliti Boga za blagoslov našem „neprijatelju“, kolikogod puta ga vidimo ili na nj pomislimo.
Peti korak: žrtvovati svoje trpljenje za tu osobu.
Šesti korak: učiniti nešto konkretno, primjera radi, napisati pismo takvoj osobi ili joj čestitati imendan.
Sedmi korak: ako smo tužni zbog nesreće svoga neprijatelja i radujemo se zbog njegove radosti, onda to znači da je naše opraštanje potpuno i stvarno živimo Božje milosrđe koje svakom čovjeku ponovno daje novu priliku.
Divan paradoks opraštanja
Opraštanje nam je nužno baš zato da možemo oprostiti ono što se ne može ničim drugim opravdati i ni na koji drugi način. Ne postoji takav čin koji nismo u mogućnosti oprostiti. Da postoje i tako teška djela koja ni sami počinitelji nisu u stanju izreći, pored svega treba posegnuti za oproštenjem, jer oproštenje je lijek za beznadne i neizlječive situacije.
O tome svjedoči oporuka jednog Židova ostavljena u Auschwitzu ispisana drhtavim rukopisom na papiru odmah nakon oslobođenja, a ona glasi: „Gospodine, kada se vratiš u Svojoj slavi, nemoj se spomenuti samo ljudi dobre volje. Spomeni se i ljudi zle volje. Ne spominji se njihove okrutnosti, brutalnosti, zlih čina. Umjesto toga spomeni se strpljenja jednih, hrabrosti drugih, prijateljstava i veličine duha koju su u nama probudili. I daj, Gospodine, da plodovi koje smo mi prinijeli zahvaljujući njima, postanu jednoga dana i njihovo spasenje.“ (svećenik Stanko iz Auschwitza)