Badnjak i Božić sa sv. Faustinom…

+ Božićno bdjenje

Danas sam se tijesno sjedinila s Majkom Božjom i proživljavala Njene nutarnje doživljaje. Uvečer, prije lomljenja božićnog kruha, ušla sam u kapelicu kako bih se u duhu povezala s dragim osobama. Molila sam Majku Božju milost za njih. Čitav moj duh bio je uronjen u Boga. Za vrijeme polnoćke vidjela sam Djetešce Isusa u Hostiji i moj je duh utonuo u Nj. Iako maleno Djetešce, Njegovo je veličanstvo ispunjalo moju dušu. To otajstvo snažno me obuzelo, to veliko uniženje samoga Boga, ta Njegova neshvatljiva rasipnost. Cijelu svetkovinu to sam živo osjećala u duši. O, nikada nećemo pojmiti to veliko Božje poniženje – što više o tome razmišljam [prekinuta misao]. (Dn 182)

24. 12. 1934. Badnjak. Rano za vrijeme sv. Mise osjećala sam blizinu Božju i duh je moj nesvjesno uronio u Boga. Tada sam čula ove riječi: Ti si mi milo boravište, moj Duh odmara u tebi. Nakon tih riječi osjetila sam Gospodinov pogled u dubini svoga srca. Vidjevši svoju bijedu, ponizila sam se u duhu i divila velikom Božjem milosrđu po kojem se najuzvišeniji Gospodin spušta takvoj bijedi.

Za vrijeme sv. Pričesti radost je preplavila moju dušu. Osjećala sam se tijesno sjedinjena s Božanstvom: Njegova je svemoć natopila čitavo moje biće. Čitav dan na poseban sam način osjećala Božju blizinu. Iako mi dnevne obveze nisu dopuštale ni za trenutak otići u kapelicu, ipak ne bijaše ni časa u kojem nisam bila sjedinjena s Bogom. Osjećala sam Ga u sebi (145) na osjetilan način više nego ikada ranije. Neprestano sam pozdravljala Majku Božju, osjećajući Njen duh, i molila Je da me pouči istinskoj ljubavi prema Bogu. Tada sam čula ove riječi: „Noćas, za vrijeme sv. Mise podijelit ću s tobom tajnu svoje sreće.“

Večera je bila prije šest sati. Usprkos radosti i izvanjskoj graji kakva vlada za vrijeme lomljenja Božićne hostije dok si međusobno čestitamo Božić, ni na trenutak nisam izgubila prisutnost Božju. Nakon večere, požurile smo s poslom i u devet sati sam mogla poći u kapelicu na klanjanje. Dobila sam dopuštenje da mogu ostati budna i čekati Polnoćku. Bila sam neizmjerno radosna: od devet sati do ponoći imala sam slobodno vrijeme. Između devet i deset sati obavljala sam klanjanje za svoje roditelje i čitavu obitelj; između deset i jedanaest klanjanje je bilo za moga duhovnika; najprije sam zahvaljivala Bogu što se udostojao dati mi tu veliku vidljivu pomoć na zemlji kao što je obećao, a s druge strane, molila sam Boga da mu da svjetlo da može spoznati moju dušu i voditi me prema Božjoj volji. Između jedanaest sati i ponoći molila sam za sv. Crkvu i svećenstvo, za grješnike, za misije, za naše samostane. Oproste sam prikazala za duše u čistilištu. (Dn 346)

Ponoć. 25. 12. 1934.

Polnoćka. Odmah na početku sv. Mise obuzela me nutarnja sabranost, radost mi je ispunila dušu. Za vrijeme prinosa darova vidjela sam Isusa na oltaru u nestvarnoj ljepoti. Dijete je čitavo vrijeme gledalo sve oko sebe pružajući ručice. U vrijeme pretvorbe – Dijete nije gledalo u kapelicu već u nebo, a nakon pretvorbe ponovno je gledalo na nas, ali nakratko jer, kao i obično, svećenik ga je prelomio i pojeo. Imalo je bijeli pojas. Drugi dan sam vidjela to isto, a tako i treći. Radost koju sam osjećala u duši teško je izraziti. (146) To se viđenje ponovilo za vrijeme svih triju sv. Misa. (Dn 347)

[24. 12. 1936.]

Predvečer sam na trenutak pošla u kapelicu kako bih u duhu prelomila Božićnu hostiju s osobama koje su drage momu srcu. Sve sam ih poimence izručila Gospodinu Isusu i molila milost za njih. No to nije sve: preporučila sam Gospodinu prognane, one koji trpe i one koji ne poznaju Tvoje ime, osobito bijedne grješnike. O maleni Isuse, žarko Te molim, sve zatvori u dubine Svoga neshvatljivog milosrđa. O slatki, maleni Isuse, evo Ti moje srce. Neka Ti ono bude milo i ugodno boravište. O Neizmjerna Uzvišenosti, kako nam se milo približavaš. (228) Ovdje ne prijete strašne munje velikoga Jahve, ovdje je slatki, maleni Isus. Ovdje se ne boji nijedna duša, makar se nije umanjilo Tvoje veličanstvo, nego se samo skrilo. Nakon večere osjećala sam se prilično iscrpljeno i toliko me je boljelo da sam morala leći. Ipak, čekala sam s Presvetom Majkom na dolazak malenog Djetešca. (Dn 845)

25. 12. [1936.]. Polnoćka. Za vrijeme sv. Mise ispunila me Božja prisutnost. Časak prije pretvorbe vidjela sam Majku i malenog Isusa i starog Djedicu. Presveta mi je Majka rekla ove riječi: „Kćeri moja, Faustino, evo ti dajem najdraže Blago“ – i dala mi malenog Isusa. Kada sam uzela Isusa na ruke, moja je duša doživjela tako neshvatljivu radost da to nisam u stanju opisati. A onda iznenada Isus postaje velik, strašno nagrđen, u mukama. Viđenje je nestalo i bilo je skoro vrijeme za sv. Pričest. Kada sam primila Gospodina Isusa u sv. Pričesti, čitava mi je duša drhtala uslijed Božje prisutnosti. Drugi dan vidjela sam (229) Božje Dijete nakratko prije pretvorbe. (Dn 846)

+ Badnjak (1937.). Nakon sv. Pričesti Majka Božja dala mi je spoznati brigu koju je u Svom srcu osjećala za Sina Božjega. No ta je briga bila ispunjena miomirisom predanja Božjoj volji da bih je radije nazvala milinom nego brigom. Shvatila sam kako moja duša treba prihvaćati Božju volju. Šteta što to ne znam opisati onako kako sam to spoznala. Čitav dan je duša bila u velikoj sabranosti i ništa je nije moglo omesti, ni obveze, ni razgovori sa svjetovnim osobama. (Dn 1437)

 (55) Prije večere ušla sam na trenutak u kapelicu kako bih u duhu podijelila božićnu hostiju s onima koje volim i koji su daleko, ali su blizu srcu mome. Prvo sam uronila u duboku molitvu i molila Gospodina milost za njih, a kasnije za svaku osobu pojedinačno. Isus mi je dao spoznaju da mu se to jako sviđa i moju je dušu ispunila još veća radost što Bog posebno voli one koje i mi volimo. (Dn 1438)

+ Za vrijeme čitanja u blagovaonici, cijelo moje biće utonulo je u Boga. U nutrini sam nad nama vidjela Božji pogled pun naklonosti. Ostala sam nasamo s Nebeskim Ocem. U tom sam trenutku dublje spoznala tri Božanske Osobe koje ćemo razmatrati čitavu vječnost i, nakon milijuna godina, shvatiti da smo tek na početku motrenja. O, kako je veliko Božje milosrđe da dopušta čovjeku (56) biti dionikom Svoje Božanske sreće. Istovremeno, srce mi probada velika bol jer je mnogo duša prezrelo tu sreću. (Dn 1439)

Kada smo počele lomiti i međusobno dijeliti božićne hostije, zavladao je osjećaj iskrene uzajamne ljubavi. Majka poglavarica čestitala mi je uz ove riječi: „Sestro, Božja djela idu polako, stoga nemojte žuriti.“ Ostale sestre od srca su mi poželjele ono što si sama najviše želim. Vidjela sam da su čestitke dopirale iskreno iz svih srdaca, osim kod jedne sestre. Njena je čestitka teško mogla sakriti zloću, ali me to nije puno zaboljelo jer mi je duša bila ispunjena Bogom. Ali to mi je i dalo svjetlo spoznaje zašto se Bog tako malo daje takvoj duši: ona uvijek traži sebe, čak i u svetim stvarima. O, kako je dobar Gospodin što mi ne dopušta pogriješiti, i znam da će me uvijek i ljubomorno čuvati, ali samo dok budem neznatna. Jer, On, Veliki Gospodin, samo s takvima voli razgovarati, a velike izdaleka prepoznaje i protivi im se. (Dn 1440)

 (57) Iako sam htjela malo bdjeti prije Polnoćke, nisam uspjela; odmah sam zaspala jer sam se osjećala loše. No, kada je zvonilo za Polnoćku, isti tren sam ustala, obukla se s velikim naporom jer mi je bilo mučno. (Dn 1441)

+ Došavši na Polnoćku, odmah na početku sv. Mise uronila sam u duboku sabranost: vidjela sam betlehemsku spilju ispunjenu velikom svjetlošću. Presveta Djevica s velikom je ljubavlju zamatala Isusa u pelenice, a Josip je još spavao. Tek kad je Majka položila Isusa u jaslice, svjetlost je Božja probudila i Josipa. I on je molio. Ubrzo sam ostala nasamo s malenim Isusom koji je ispružio prema meni svoje ručice, a ja sam razumjela da Ga trebam uzeti u svoje naručje. Isus je prislonio svoju glavicu na moje srce i svojim mi je dubokim pogledom dao spoznati da mu je dobro na mome srcu. U tom je trenutku Isus iščeznuo, a zazvonilo je zvonce za sv. Pričest (58). Moja je duša gubila prisebnost od silne radosti. (Dn 1442)

Pri kraju sv. Mise osjećala sam se toliko loše da sam morala izići iz kapelice i vratiti se u ćeliju. Nisam mogla ići na zajednički čaj. Ali moja radost je za vrijeme cijele svetkovine bila velika, jer sam dušom neprestano bila sjedinjena s Gospodinom. Spoznala sam da svaka duša žudi za Božjom utjehom, ali nipošto ne želi napustiti ljudsku utjehu – a te se dvije stvari nikako ne daju pomiriti. (Dn 1443)

U tom blagdanskom vremenu osjetila sam da neke duše mole za mene. Radujem se da već ovdje na zemlji postoji takva duhovna povezanost i spoznaja. O moj Isuse, za sve neka Ti je čast i slava. (Dn 1444)

* Ulomci iz Dnevnika: Faustina Kowalska. Dnevnik. Milosrđe Božje u mojoj duši, Svećenici Srca Isusova, dehonijanci, Zagreb 2016., prijevod: Jelena Vuković,
Zabranjeno je svako neovlašteno kopiranje i umnožavanje, distribuiranje i javno prikazivanje ovog materijala ili bilo kojeg njegova dijela u komercijalne svrhe. Sva prava pridržana.