Prosinac 2022. u Godini sv. Faustine (2/12)
Život u samostanu
Jednostavna devetnaestogodišnja seoska djevojka Helena došla je u Varšavu u potrazi za samostanom koji bi ju primio da tako ispuni želju svoga srca i Isusovo poslanje. Doživjela je odbijanje gdje god bi pokucala na koja god samostanska vrata. No, Helena je bila strpljiva i ustrajna. Tako je jednoga lijepog srpanjskog dana 1924. pokucala na vrata generalne kuće Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa u Żytnoj ulici. Ondje ju je, u ime majke generalice s. Leonarde Cieleske, primila majka Małgorzata Gimbutt. „Neugledna, nešto starija, prilično krhke građe, sluškinja, po zanimanju kuharica, a uz to bez miraza, čak i bez najnužnije oprave“, riječi su kojima je majka Małgorzata kasnije majci generalnoj poglavarici opisala kandidaticu. Razgovor između kandidatice i majke Małgorzate iz prikrajka je slušala i poglavarica varšavskog samostana s. Michaela Moraczewska. U prvi mah je, zbog „zanemarena vanjskog izgleda“, o Heleni pomislila kako: Nije to za nas, htijući ju odbiti. Međutim, pomislila je da to ipak ne bi bilo u duhu ljubavi prema bližnjemu – otpustiti ju prije nego joj postavi barem nekoliko makar usputnih pitanja. Tako ju je dozvala k sebi i za vrijeme razgovora zaključila kako mlada djevojka ima „mio osmijeh, simpatičan izraz lica, veliku jednostavnost, iskrenost te da pokazuje veliku dozu zdrava razuma u svojim odgovorima.“ No, prije konačne odluke poslala je mladu Helenu u kapelicu da upita Gospodara kuće hoće li ju primiti u samostan. Helena je s velikom radošću pošla u kapelicu i upitala Isusa: „Gospodaru ove kuće, hoćeš li me primiti?“ Isus joj je odgovorio: Primam te. U mojem si srcu. Helena se brzo vratila poglavarici i ponovila joj Isusov odgovor. „Ako te On prima, onda te i ja primam“, zaključila je s. Michaela. Ipak prošla je puna godina do željkovanog ulaska u samostan. Prethodno je Helena morala zaraditi za „miraz“ koji je u to doba bio jedan od uvjeta za ulazak u samostan. Svoje ushićenje povodom ulaska u samostan, tog toplog subotnjeg dana, 1. kolovoza 1925., opisala je ovako: „Osjećala sam neizmjernu sreću. Činilo mi se da sam ušla u vječni život. Zahvalna molitva vinula se iz moga srca.“
Čudesno je kako će njezin boravak u samostanu, sve do smrti, trajati svega 13 godina, a uzdići će se u tolike visove duhovnog života, sve do svetosti. Apostol Božjeg milosrđa, Prorok našeg vremena, Velika mističarka – imena su koja se često pripisuju sv. Faustini, jednoj od najpopularnijih i najpoznatijih svetica i najvećih mističarki u povijesti Crkve. A mi ju još nismo dovoljno upoznali. Učinimo to, upoznajmo ju i još snažnije zavolimo da po njezinu zagovoru i posredovanju kod Boga zadobijemo obećane milosti iz neizmjernog Božjeg milosrđa.
Samostanski put jedne redovnice onoga doba izgledao je ovako: sestra bi najprije trebala proći postulaturu, a potom dvije godine novicijata. Slijedili su prvi redovnički zavjeti. Tada se oblačilo redovničko odijelo (za koje se trebao skupiti gore spomenuti miraz) i prima se redovničko ime. Helena je toga dana dobila redovničko ime s. Marija Faustina od Presvetog Sakramenta po kojem će ju poznavati cijeli svijet. Redovnički zavjeti su uključivali čistoću, siromaštvo i poslušnost. Obnavljali su se svake godine – narednih sedam godina, nakon čega su polagani doživotni zavjeti. Sestra Faustina položila je doživotne zavjete 1. svibnja 1933. u Krakovu.
No prije toga, već na samom početku samostanskog života, u vrijeme postulature koja je trajala šest mjeseci, Helena je naišla na prve poteškoće. Strogost majke odgojiteljice, prefekte postulantica, s. Janine, mladim je redovnicama ulijevala strah te se Helena počela pitati je li to doista pravo mjesto za nju. U Dnevniku je kasnije zapisala kako se žarko molila za spoznaju Božje volje. U toj molitvi doživjela je viziju Isusova izranjena lica. „Žive rane na čitavom licu i krupne suze padale su po prekrivaču mog kreveta“, piše s. Faustina i dodaje: „Ne znajući što bi to sve trebalo značiti, upitala sam Isusa: Isuse tko ti je nanio toliku muku? – Isus mi je odgovorio: Ti ćeš mi učiniti takvu muku ako istupiš iz ovoga reda. Tu sam te pozvao, a ne negdje drugdje, i pripravio sam ti brojne milosti.“ (Dn, 19)
Od tada nije bilo dvojbe. Helena je pronašla svoje mjesto i dala sve od sebe u nastojanju da bude poput Isusa koji je kroz Svoj život bio krotak i ponizan, ljubeći sve ljude strpljivo, s puno razumijevanja, koji se uzdao u Nebeskog Oca pa i onda kad Mu je bilo najteže – na križu.
U novicijatu je s. Faustinu odgajala majka Małgorzata Gimbutt. Bila je to pobožna redovnica, spremna na žrtvu, krotka i blaga, i u tome je bila istinski uzor za nasljedovanje s. Faustini. O Faustininim krjepostima, poslušnosti i predanosti, u svojim sjećanjima pisala je i s. Krescencija Bogdanik s kojom je bila povezana u vrijeme novicijata. „Bila sam novakinja kada mi je majka magistra dala Helenku na brigu kako je to običaj u novicijatu. Ali s Helenkom nije bilo nikakvih poteškoća ni brige. (…) Ona je sve dobro pamtila i ozbiljno shvaćala. Bez dopuštenja ništa nije činila. Voljela je raditi i nije se moglo primijetiti da je u bilo čemu zabušavala čekajući da to neka druga učini umjesto nje. Rado je priskakala drugima u pomoć.“Sestra Regina Jaworska u svojim sjećanjima piše: „Voljeli smo sestru Faustinu. Bila nam je draga. Na rekreacijama smo je okruživali i svaka je željela biti što bliže njoj. U šali smo je zvali ‘pravnicom’ jer je znala pripovijedati i uljepšati govor gestama ruku. Razgovor je uvijek usmjeravala na Božje teme. Njezino ponašanje za vrijeme molitve pobuđivalo je u nama dodatno poštovanje prema veličanstvu Božjem.“
U iščekivanju velikog dana doživotnih zavjeta s. Faustina je zapisala: „Čim se sjetim da ću za nekoliko dana postati jedno s Gospodinom po doživotnim zavjetima, moju dušu obuzima neshvatljiva radost koju ne mogu opisati.“(Dn, 231) Tijekom obreda polaganja doživotnih zavjeta s. Faustina je preporučila Isusu cijelu Crkvu, svoju Družbu, svoju obitelj, sve grješnike, umiruće i duše u čistilištu. Zahvalila je Gospodinu za neslućenu milost da bude zaručnica Sina Božjega i zamolila Gospu za posebnu brigu, podsjećajući ju na novo pravo na njezinu ljubav: „Majko Božja, Marijo Presveta, Majko moja, Ti si na osobit način sada i moja Majka jer je Tvoj ljubljeni Sin moj premili Zaručnik i tako smo oboje Tvoja djeca. Poradi Sina svoga moraš me ljubiti.“(Dn, 240) Toga dana primila je i srebrni prsten koji joj je na ruku stavio biskup Stanisław Rospond. Od tog trenutka njezina sjedinjenost s Bogom bila je snažnija nego ikad ranije. Osjećala je da voli Boga i da Bog ljubi nju. Sestra Faustina je zapisala: „Isuse, Srce je Tvoje od danas moja svojina i moje je srce isključivo Tvoja svojina. Sam spomen, Isuse, Tvoga imena, radost je srcu momu. Uistinu, ni trenutak ne bih mogla živjeti bez Tebe, Isuse.“
U to vrijeme majka Michaela postala je generalnom poglavaricom Družbe. Bila je to velikodušna osoba i s. Faustina je imala neizmjerno povjerenje u nju. Njoj je povjeravala sve mistične događaje i viđenja, sve što se događalo u njezinoj duši kako bi, po poslušnosti Božjoj volji očitovanoj u odlukama poglavarica i otaca duhovnika, ostala na pravom putu. Upravo ta snažna i neobična događanja bila su razlog čestih premještaja s. Faustine. Ona je služila u mnogim kućama Družbe. Najprije u Varšavi, potom u Vilniusu, zatim su je vratili u Varšavu da bi ju, doskora, poslali u novu kuću u Grochów. Iste, 1929. godine, otišla je u Poznań, kako bi preuzela kuhinju od sestre koja se razboljela. Bila je još i u Skolimówu, Derdyma, Kiekrzu, Białi… ukupno u 10 kuća i samostanskih filijala. U svega četiri od njih boravila je više od godinu dana…
Kamo god bi ju Družba i njezine poglavarice poslali, s. Faustina bi poslušno, ponizno i požrtvovno išla i sve prihvaćala. Kroz svoj trinaestogodišnji redovnički život s. Faustina je najviše službovala u kuhinji, vrtu i kao vratarica samostana. Baš u tim jednostavnim i naizgled najmanje vrijednim službama, s. Faustina se uzdigla do svetosti.
I na kraju ovog razmatranja jedna zanimljivost. Tijekom obreda oblačenja redovničkog ruha Helena-Faustina se onesvijestila. Sestra Klemensa, koja joj je pomagala pri oblačenju, mučila ju je prigovaranjem da joj se to dogodilo jer je silno žalila za svijetom: „Tek sam nakon njezine smrti saznala da je razlog njezine nesvjestice bio potpuno drugi, a ne tugovanje za svijetom.“ Pravi razlog bio je taj što je s. Faustini Bog dao spoznati koliko će mnogo trpjeti: „Bila je to jedna minuta tog trpljenja. Bog je ponovno preplavio moju dušu velikom utjehom.“
U sljedećem razmatranju vidjet ćemo koliko je Faustinin put prema svetosti bio ispunjen spremnošću na trpljenje. Drugačije nije ni bilo moguće. Kako kod nje, tako i kod nas, nije moguć duhovni rast bez žrtve, predanja i trpljenja.
Piše: vlč. Miro Tomas
Lektura: Marija Vuković
U Godini sv. Faustine (22. 10. 2022. – 21. 10. 2023.) svakog 22. u mjesecu (ili najbliži dan kad se okupljaju štovatelji Božjega milosrđa u svojim župnim zajednicama) Koordinacija štovatelja Božjega milosrđa poziva na molitveno zajedništvo i još bolje se upoznati sa životom Tajnice Božjega milosrđa: po mogućnosti biti na sv. Misi, izmoliti Krunicu Božjega milosrđa, Litanije u čast sv. Faustini te pročitati o njoj prigodni tekst. O životu sv. Faustine, na temelju Biografije svetice iz pera Ewe Czaczkowske, Dnevnika sv. Faustine, te Sjećanja na svetu Faustinu njezinih suvremenika, kroz dvanaest mjeseci promišlja vlč. Miro Tomas, upravitelj svetišta Božjega milosrđa na Ovčari (kod Đakova).
GODINA sv. FAUSTINE – DRUGA “MISAO” O SV. FAUSTINI ZA ISPRINT (prosinac 2022.)