„Jer vječito traje milosrđe Njegovo“ (Dn 3, 90) – blaženi Alojzije Stepinac o Božjemu milosrđu i milosrđu Majke Božje

Bl. Alojzije Stepinavc u molitvi pred kipom Majke Božje Lurdske na novouređenom oltaru prigodom 100. obljetnice lurdskih ukazanja u kapeli sv. Ivana pokraj Krašića, godine 1958. (izvor: Alojzije kard. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, prir. J. Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb 1998.)

U Marijinu mjesecu svibnju, u kojem se se rodio i blaženi Alojzije Stepinac (8. svibnja 1898.) prenosimo izvanrednu Blaženikovu propovijed na temu Božjega milosrđa, a koju je u sklopu propovijedi o lurdskim ukazanjima izrekao 1958. godine, o stotoj obljetnici Gospina ukazanja u Lurdu… Sadržajno, bogato i nadasve aktualno promišljanje “Najsjajnijeg lika Crkve u Hrvata” koje svakako treba pročitati…

Dragi vjernici!

Lurdske novine Journal de la grotte Lourdes donijele su u broju od 28. srpnja 1957. zanimljivu sliku. Prikazuje brončani kip slijepca, postavljenog blizu lurdske špilje. Slijepac je raširio ruke kao da traži svjetlo, pravo svjetlo. I nalazi ga tako da sagiba svoje koljeno pred križem na koji se naslonio. Na podnožju križa može se pročitati talijanska riječ ”fede”, što znači vjera. Taj lijepi umjetnički kip iz bronce dar je vrlo ugledne gospođe, koja se u Lurdu obratila nakon što je mnogo godina bila lutala krivim stazama. Opet je zadobila vjeru, koja predstavlja mnogo dragocjenije svjetlo za dušu, negoli ga predstavlja Sunce na svodu nebeskom za naše tjelesne oči. Naći svjetlo koje se zove vjera daleko je veća milost Božja negoli zadobiti opet tjelesni vid, ma kako nam se dragocjen vid pričinjao.

Kad gledamo ovaj i tisuće sličnih prizora, što su se zbili iz zbivaju u Lurdu iz godine u godinu, nije li to slika golemog milosrđa Božjeg prema čovječanstvu? I zato je ukazanje Majke božje u Lurdu prije sto pedeset godina golema propovijed čovječanstvu: propovijed ne samo o moći, ili bolje svemoći Božjoj, o čemu smo govorili u prethodnoj propovijedi, nego također o golemu milosrđu Božjem. I Bogorodica nam, kao petu riječ ili petu propovijed, ponavlja one riječi iz Danijela proroka, kad su ona tri junačka mladića, što su bila bačena u peć ognjenu zbog svoje vjere, završili svoj divni hvalospjev Bogu riječima: ”Vječito traje milosrđe njegovo.”

1. Jest, vječito traje milosrđe Boga našega! Kako su se Adam i Eva ružno ponijeli prema Bogu, svome najvećem dobročinitelju, kad su ubrali plod sa zabranjenoga drveta! Pa ipak, makar ih je Bog kaznio, nije ih upropastio, nego im je dao nadu u Otkupitelja, koga je i poslao na svijet, makar nakon tisuća godina. Kako su se ružno ponijeli prema Bogu suvremenici patrijarha Noe! Pa ipak ih Bog više od sto godina strpljivo čeka i opominje na pokoru. Koliko puta su Izraelci uvrijedili Boga u Egiptu, gdje su boravili četiri stotine godina! Pa ipak im se Bog smilovao i izveo ih iz ropstva. Koliko puta su ga uvrijedili kroz četrdeset godina putovanja pustinjom prema zemlji obećanoj! Pa im se ipak smilovao i doveo ih u zemlju obećanu. Koliko puta su ga uvrijedili u toj lijepoj zemlji, koju im je dao za domovinu! Pa im se opet i opet smilovao i davao mudre vođe, svete proroke i izbavljao ih iz nevolja njihovih. I kad ih je za sedamdeset godina dao u ropstvo babilonsko, ni tu ih nije ostavilo milosrđe njegovo, kao što svjedoče ona tri spomenuta mladića, kad u peći ognjenoj kliču od zanosa: „Vječito traje milosrđe njegovo.“ A onda, braćo i sestre, zar nije svjedok golemoga milosrđa Božjega razbojnik na križu, koji se obraća u zadnjem času svoga života i prvi ulazi u nebo s Isusom? Zar nije svjedok golemoga milosrđa Božjega Zakej carinik, žena Samaritanka, Savao, progonitelj Crkve, kasnije veliki sv. Pavao apostol?

2. Sve to nije bilo dosta Bogu našemu. Kroz tisuću i devet stotina godina, što nas dijeli od progonitelja Savla, nikada nije prestao iskazivati milosrđe grešnom rodu ljudskome. A onda ga na tako divan način očitovao u Lurdu, kao da se želi natjecati s grešnim ljudskim rodom: hoće li oni njega više uvrijediti ili ih on nadvisiti svojim milosrđem.

Da razumijete veličinu ukazanja Majke Božje u Lurdu i milosrđa Božjeg preko tog ukazanja, bacit ćemo kratak pogled na događaje u Francuskoj prije toga, te na događaje u Europi prije ukazanja i u vrijeme ukazanja.

Što mislite, zar je mala uvreda bila za neizmjernoga Boga kad su se ljudi, da ne govorimo o bezbrojnim ostalim uvredama, za vrijeme krvave Francuske revolucije toliko zaboravili da su običnu javnu bludnicu odjenuli u kićeno odijelo, stavili na nosiljku i onda u procesiji nosili u crkvu Notre Dame u Parizu i postavili je baš na oltar Majke Božje? I to im još nije bilo dosta, nego su je onda okadili tamjanom kao božicu razuma.

A dobri Bog? U svome milosrđu šalje kasnije Gospu s neba u Lurd, da se ukaže i opomene ljude na pokoru, i sve će im oprostiti.

Što mislite, zar su za Boga bile male uvrede sve Voltaireove hule, i onih takozvanih enciklopedista, što su ih rigali protiv Boga? Pa takozvani Comteov pozitivizam, o kojem smo već govorili, a koji znači negaciju Boga? Pa cinička izrugivanja Lurda u bezbožnog pisca Zole, makar je svojim očima bio svjedok divnih Božjih i Bogorodičinih djela u Lurdu? Pa sve strahote francuske masonerije? Pa sve zablude takozvanih učenjaka po ostaloj Europi i po svijetu? Što su bile drugo nego hule na Boga Nietzscheove tvrdnje o nekom nadčovjeku? Hackelova tvrdnja o majmunskom podrijetlu čovjeka bez ikakve intervencije Boga? Kako je žalosno bilo pretprošlo stoljeće sa svojim nebrojenim hulama, svojim nebrojenim izazovima pravde Božje!

A kao odgovor na sve te nebrojene uvrede i izazove dolazi izljev milosrđa Božjeg: ukazanje Gospino u Lurdu uz poziv na pokoru, i Bog će sve oprostiti grešnom rodu ljudskome.

Što je to sve drugo, negoli potvrda onih riječi: „Vječito traje milosrđe Njegovo?!“

3. A hoćemo li mi to milosrđe Božje i naše Presvete Majke Božje pustiti neiskorišteno? Njemači pjesnik Heine, koji je živio i umro u 19. st., teško je obolio zbog svojega raskalašenog života u mladosti. Sušila mu se hrptenjača, dok nije konačno završio svoj život u teškoj patnji. U jednoj svojoj pjesmi pjeva kako je nakon prvog svog oboljenja godine 1848. došao u Pariz, u glasoviti muzej Louvre. Tu je, kaže, kleknuo pred jedan torzo Venere. ”Kleknuo sam”, veli, i govorio: ”Ja sam ti cijeli život služio, spasi me sada!” Ali mu božica, priča on, uz podrugljivi hladni smijeh odgovori: ”Zar ne vidiš, da nemam ruku?” Heine je iza toga odležao osam punih godina u teškoj bolesti.

Ova Heineova molitva pred Venerinim kipom i hladni odgovor božičin, koja mu se narugala i ostavila ga mirno u njegovom očaju, krasna je slika, kako sotona i svijet ostavljaju svoje službenike u nevolji bez ikakva milosrđa. Neka izginu kao pseta. Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava neki bludnik? Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava ubojica? Što je njima stalo ako očajava otpadnik od vjere, od Boga? Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava pijanica, klevetnik, preljubnik koji je upropastio tuđi brak, zavodnik nevine djevojke, ili koji je možda u starosti izvršio nasilje nad njom? Nije tome dugo što je neki pisac jednoga takovoga iskrenog pokajnika naprosto nazvao u novinama ”perverzni tip”, za kojega više nema smilovanja. A taj pisac možda sam nije ni za dlaku bolji, samo što ljudi ne vide njegovih moralnih ispada.

Jao nama kad bi Boga naš i Presveta Bogorodica tako postupali s nama! Ali što kaže za njega Knjiga Danijela proroka? „Do vijeka“, vele ona tri mladića u knjizi Danijelovoj, „do vijeka traje milosrđe Njegovo.“ I to nam opetuje Majka Božja u Lurdu svojim ukazanjem. Njezino ukazanje prije sto pedeset godina, sve što se zbilo tamo u tih sto pedeset godina, nije ništa drugo nego veličanstvena pjesma milosrđu Božjem i milosrđu Marijinom.

Našli su tamo milosrđe nebrojeni bolesnici u teškim svojim bolestima. Našli su tamo milosrđe toliki tužni u nevoljama života. Našli su tamo milosrđa, savjeta u svojim dvojbama toliki, koji su bili blizu očaja. Našli su tamo svjetla toliki duhovni slijepci, koji su izgubili svjetlo svete vjere, kao što smo vam i na početku govorili u primjeru one gospođe, koja je iz zahvalnosti za dar vjere dala postaviti kip od bronce u čast Gospi, koji pokazuje slijepca raširenih ruku, tražeći svjetlo. Našli su tamo milosrđe toliki grešnici, koji su možda već zdvajali zbog počinjenih grijeha i grižnje savjesti. A mislite li da je Majka Božja danas možda manje milosrdna negoli je bila prije sto pedeset godina kad se ukazala u Lurdu? Ne, i sasvim sigurno ne!

Čuli ste kako je kip Majke Božje Fatimske pošao godine 1947. na svoj slavodobitni put najprije po Europi, a onda kasnije po čitavom svijetu. Išao je ponajprije po Portugalu, zemlji fatimskih ukazanja. Kad je kip došao u grad Portalegre, neka vlasnice sramotne jave kuće bila je izgubila već posve vid. Bila je slijepa već nekoliko mjeseci na tjelesne oči, kao što je godinama bila slijepa na duši, baveći se tako žalosnim zanatom – javnom kućom. Čuvši da dolazi kip Majke Božje u njihov grad, odluči promijeniti život ako se Gospa udostoji da joj vrati vid. Malo je čudno stavljati čak i uvjete milosrđu božjem i Gospinu, ali eto, ona i to podnosi. Kad je kip došao u grad, služili su misu na javnom trgu da što više ljudi, jer je sav grad bio na nogama, može prisustvovati sv. Misi i odati štovanje kipu ili bolje Gospi, čiji je kip bio izložen na oltaru. Ta je nesretna žena kraj svoga sramotnog života sačuvala trunak poniznosti. Nije se usudila stajati zajedno s drugim bolesnicima, te se samo pridruživala povicima mase u čast Gospi i Isusu u Presvetom Sakramentu. Povikala je grešnica Kraljici Milosrđa, Majci Milosrđa: „Učini da progledam!“, i u isti čas čuli su ljudi tu jadnu grešnicu kako je uskliknula: „O kako je lijepa! Kako je bijela krunica u njezinim rukama!“ Bogorodica joj je vratila vid. I onda se grešnica od uzbuđenja i silne radosti srušila na koljena i zaplakala. Nije imala snage da se digne, tako je bila ganuta dobrotom i milosrđem Majke Božje. Smjesta je napustila svoj dotadašnji život, a s njom još šest pokvarenih žena iz te javne kuće.

Onaj bi je pisac nazvao „perverznim tipom“ i prelomio nad njom štap, makar možda sam nije bolji od nje, samo što se to ne vidi kod njega, a Majka Božja i Isus drukčije. Rekao je nekoć prorok za njega: „Trske stučene neće prelomiti i stijenja što se puši neće ugasiti.“ (Iz 42,3) Ni Isus Bog, ni njegova Presveta Majka nisu prelomili štapa nad ovom javnom grešnicom, nego joj, štoviše, vratili tjelesni vid, da se lakše u njezinoj duši rasplamsa nanovo luč vjere.

To je sljedeća poruka Majke Božje iz Lurda našem naraštaju, koji je daleko zastranio od Boga: Bog je milosrdan, neizmjerno milosrdan! Stučene trske neće prelomiti, stijenja što se puši neće ugasiti! Bacite se svi u naručaj milosrđa Boga i Marije, i naći ćete pokoj dušama svojim!

tekst i fotografija bl. Alojzija i Gospe Lurdske prema: Alojzije kard. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, prir. J. Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb 1998. (poveznica: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr)