Ovu Krunicu sam je Isus naučio moliti sv. Faustinu!
Ovo je molitva za oproštenje grijeha i za ublaženje Božjega gnjeva (usp. Dn 474 – 476). Poseban je Božji dar za naše vrijeme. Sam Gospodin Isus ju je diktirao s. Faustini u Vilniusu 13. i 14. rujna 1935. godine. U petak 13. rujna s. Faustina je u svojoj ćeliji imala viziju Anđela koji je došao kazniti zemlju poradi grijeha. Kada je ugledala taj znak Božjega gnjeva, počela je moliti Anđela da se zaustavi barem na trenutak i da će svijet početi činiti pokoru. Kada se našla pred prijestoljem Presvetoga Trojstva, nije se usudila ponoviti tu molbu. Tek je u duši osjetila snagu Isusove milosti i počela se moliti riječima koje je čula u svojoj nutrini: „Dok sam tako molila – zapisala je u svome Dnevniku– vidjela sam nemoć Anđela. Nije mogao ispuniti pravednu kaznu koja je odgovarala grijesima.“ (Dn 475)
Drugi dan, dok je bila u kapelici, Gospodin Isus ju je naučio kako se moli ova Krunica koju zovemo Krunicom Božjega milosrđa: „…najprije izmoli jedan Očenaš, Zdravo Marijo i Vjerujem u Boga…, a potom ćeš na zrncima Očenaša moliti sljedeće: Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo preljubljenoga Sina Tvojega Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za grijehe naše i cijeloga svijeta; na zrncima Zdravomarije molit ćeš sljedeće: Po Njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu. Na kraju ćeš izmoliti triput ove riječi: Sveti Bože, Sveti jaki Bože, Sveti besmrtni Bože, smiluj se nama i cijelomu svijetu.“ (Dn 476)
Takav način moljenja određen je kako za pojedinačnu, osobnu upotrebu, tako i za zajedničku molitvu ove Krunice. Tkogod bi mijenjao množinu u jedninu: ‘naše grijehe’ u ‘moje grijehe’; ‘budi milosrdan nama’ u ‘budi milosrdan meni’ – radio bi protivno Isusovoj volji, kako piše vlč. prof. Ignacy Różycki – i ne bi to više bila Krunica Božjega milosrđa; jer ‘mi/nama’ u ovom slučaju označava i pojedinca i sve one za koje on posebno moli, a ‘cijeli svijet’ obuhvaća sve druge, i žive i mrtve. Tako je Isus tražio da molitelj Krunice moli smilovanje ‘za nas’ – a ne samo za sebe te tako svladava sebičnost u molitvi i čini Krunicu Božjega milosrđa činom ljubavi. U sadržaju Krunice Božjega milosrđa ne smije se mijenjati broj imenice (množina/jednina), niti se smiju uvoditi kakve promjene dodavanjem ili oduzimanjem riječi.
U praksi molitve ove Krunice susrećemo se s velikim nepravilnostima. (Govorio ti, govorio koliko hoćeš – badava, jer svi žele biti najpametniji i kao da sve znaju. – primjedba p. Andrije)
Najčešće se dodaju razne pojedinačne riječi ili fraze. Primjera radi: umjesto ‘budi milosrdan nama’, dodaje se ‘budi milosrdan Papi… i cijelomu svijetu’; umjesto ‘po Njegovoj pregorkoj muci’ dodaje se ‘po sedam Gospodinovih žalosti’; zatim dodaje se još i Slava Ocu nakon Vjerovanja….
Također kod molitve Krunice, koju je autorizirao sam Isus, poneki izostavljaju cijele fraze na kraju: npr. izostavljaju ‘i cijelomu svijetu’, završavajući molitvu samo sa: Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj se nama.
Svaka izmjena, dodavanje ili oduzimanje riječi iz Krunice Božjega milosrđa znači nepravilan način shvaćanja ove molitve te ona postaje drugačija od one koju je izrekao sam Gospodin Isus.
Zna se dogoditi i da neki mole Krunicu Božjeg milosrđa po uzoru na Gospinu krunicu; primjerice da prije svake desetice ‘ubacuju’ neko razmatranje ili koju drugu molitvu, neku nakanu, ili čak čitaju neke dijelove iz Dnevnika. Najava nakane ili neko razmatranje treba biti prije početka same Krunice Božjeg milosrđa kako bi se ona molila upravo onako kako je to odredio i tražio sam Milosrdni Isus.
Za takav način molitve Krunice Crkve je dala svoj Imprimatur. (Nemojmo biti pametniji od HBK ili mudriji od Svete Stolice – kako ponekad vidimo i čujemo preko medija koji mole drugačije od službene verzije – primjedba p. Andrije)
Velečasni prof. Ignacy Różyki pojasnio je neka ‘sporna’ pitanja vezano uz molitvu: npr. riječi molitve Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Gospodina našega Isusa Krista, treba razmatrati i uzeti u cjelini, ne možemo izvlačiti pojedinačno riječi iz cjeline i naglašavati npr. samo riječ Božanstvo. Tek razmatrajući u kontekstu cjeline – naglašava vlč. Różycki – možemo pronaći ključ koji će nam pomoći u cjelovitom razumijevanju, kako totraži temeljno pravilo zdravog kriticizma.
Izuzimanje ili bilo kakvo mijenjanje riječi je način protivan određenim pravilima interpretacije, smisao koji je Gospodin želio dati ovoj molitvi bi bio iskrivljen, lažan i došli bismo do teološkog apsurda kada bismo primjerice – ne uzimajući u obzir kontekst – riječ „Božanstvo“ objašnjavali kao „božansku narav“, jer svi dobro znamo da je Božanska narav Isusa Krist ista kao narav Očeva pa Mu zbog toga ne može biti prikazivana (Prikazujem Ti). (To treba dobro protumačiti da bi se shvatilo. – primjedba p. Andrije)
Oblik molitve tj. formulacija oko koje su se vodili sporovi, nije se prvi put pojavila u Krunici Božjega milosrđa, već je odavna – od starih vremena – upotrebljavana u Crkvi u euharistijskom i u kristocentričnom (kristološkom?) kontekstu.
Euharistijski kontekst, najuzvišeniji i najvažniji – objašnjava vlč. Różycki – je dogmatska definicija Euharistije kao istinske žrtve i sakramenta u kojem je u kruhu i vinu, po posvetnoj molitvi, Krist „stvarno, istinski i bitno prisutan“, što je potvrđeno i prihvaćeno za Tridentskog Sabora, pri čemu Boštvo/Božanstvo ne označava božansku narav koja je zajednička Trima Božanskim Osobama. Boštvo/Božanstvo označava stvarno, istinski i bitno – Božansku Osobu Isusa Krista. Isti oblik (formula) molitve u euharistijskom kontekstu javlja se 1916. godine u molitvi koju je Anđeo objavio djeci u Fatimi. Tako dakle, moleći Krunicu Božjega milosrđa prikazujemo Ocu ne samo Božanstvo Isusa Krista, već Njegovu Osobu u cjelovitosti tj.: Njegovu Božansku osobnost kao i cijelo Njegovo Čovještvo koje se sastoji od Tijela, Krvi i Duše.
Ovdje se može pojaviti pitanje – može li se čitava Osoba Utjelovljenog Sina Božjega prikazati Bogu? I na ovo pitanje vlč. Różycki pozitivno odgovara, pozivajući se na Poslanicu sv. Pavla Apostola Efežanima, koja govori da Krist, vršeći Svoju misiju, prikazuje Sebe samoga kao prinos (dar) i žrtvu (usp. Ef 5, 2). Iz tog Pavlova teksta – piše vlč. Różycki – treba zaključiti da je „predmet“ žrtve prikazan Bogu Ocu u Isusu bio On/Isus sam i potpuno – Njegovo čitavo Čovještvo i Njegovo Boštvo.
Stoga, kad izgovaramo riječi Krunice Božjega milosrđa, sjedinjujemo se sa žrtvom Isusa Krista na križu koju je podnio radi našega spasenja. U riječima ‘preljubljenoga Sina Tvojega’, obraćamo se prema ovoj ljubavi koju Bog Otac ima prema Svome Sinu, a u Njemu je ima za sve ljude. Utecimo se Bogu – zaključuje vlč. Różycki – ovim najjačim argumentom da nas On čuje i usliši našu molitvu.
Moleći Krunicu Božjega milosrđa molimo milosrđe za nas i za čitav svijet. Riječ ‘nama’ označava osobu koja izgovara ovu molitvu, sve one za koje ona želi moliti i za koje je dužna moliti. Zatim, ‘cijelomu svijetu’ – označava sve ljude koji žive na svijetu i duše u čistilištu. Kada dakle ispravno molimo Krunicu u čast Božjega milosrđa, istovremeno vršimo čin milosrđa spram svih ljudi, a što je ujedno i uvjet da primimo milosrđe od samoga Boga.
Obećanja
Uz molitvu ove Krunice Gospodin Isus je vezao velika obećanja. Naravno, uz uvjet ispravnog vršenja pobožnosti u čast Božjega milosrđa, a što znači – u duhu pouzdanja u Boga i u duhu milosrđa spram naših bližnjih.
Izraz (dokaz) takvog pouzdanja je ustrajnost u molitvi: što je veće pouzdanje, to je veća vjernost molitvi Krunice Božjeg milosrđa. Gospodin Isus je rekao s. Faustini da moleći ovu Krunicu možemo sve isprositi, ali nikada nije rekao da će molitva biti odmah uslišana, recimo – nakon samo jedne Krunice; uz jednu jedinu iznimku – kada se radi o smrtnom času.
U svome Dnevniku s. Faustina opisuje takve situacije u kojima je njezina molba bila odmah uslišana nakon samo jedne Krunice Božjega milosrđa. Primjerice: kada je molila da se smiri nevrijeme (usp. Dn 1731) ili kada je tu molitvu molila kroz mnoge sate da isprosi kišu (usp. Dn 1128).
I kada je molila uz umiruće, dovoljno je bilo da samo jedanput izmoli Krunicu Božjega milosrđa da bi im isprosila posebnu milost spokojne smrti; no, ponekad je trebala moliti i po nekoliko puta –kada je duša trebala veliku molitvenu pomoć (usp. Dn 1035).
S pouzdanom molitvom Krunice Božjega milosrđa Isus je povezao obećanja, odnosno milost da se njome može isprositi sve kada je rekao: „Onome koji je bude molio rado ću dati sve što od mene bude tražio…“ (Dn 1541), te: „…po njoj možeš izmoliti sve što trebaš, ako je u skladu s mojom voljom“ (usp. Dn 1731).
Volja Božja je izraz Njegove ljubavi prema čovjeku. Sve dakle, što nije u skladu s njom, ili je zlo, štetno, ne može biti darovano od strane Dobroga Oca koji želi samo i jedino dobro čovjeku u perspektivi Vječnosti. U ovom općem obećanju riječ je ne samo o nadnaravnim milostima, već i o zemaljskim dobrima.
Posebno pak obećanje odnosi se na sretnu smrt, odnosno na milost sretne i spokojne smrti, dakle radi se o milosti posvetnoj – biti bez straha i ne očajavati u trenutku smrti. Ovu milost mogu isprositi ne samo oni koji su s pouzdanjem molili Krunicu Božjega milosrđa, već je mogu primiti i umirući uz koje ovu molitvu mole drugi.
„Svaku dušu koja bude molila ovu krunicu, ili kada je drugi budu molili uz umiruću dušu – obećava Milosrdni Gospodin – branit ću u času smrti kao svoju čast – i primit će oprost. … Kada se ova krunica moli uz umirućega, ublažava se Božji gnjev i neizmjerno milosrđe obuhvaća dušu. Nutrina mojeg milosrđa biva potresna zbog pregorke muke mojega Sina.“ (Dn 811)
Milost sretne smrti, obraćenja ili otpuštenja grijeha, obećava Isus onome tko je čak samo jednom izmolio ovu Krunicu u duhu pobožnosti u čast Božjega milosrđa, dakle na temelju pouzdanja u Boga (vjere, ufanja, ljubavi, poniznosti i iskrenog odricanja od svakog grijeha) i milosrđa prema bližnjemu: „…makar bio i najokorjeliji grješnik, ako samo jednom izmoli ovu krunicu, imat će pristup milostima moga beskrajnoga milosrđa.“ (Dn 687)
Snagu i veličina milosti povezanih s ovom molitvom izražavaju riječi samoga Gospodina Isusa Krista izrečene s. Faustini: „Želim da cijeli svijet upozna moje milosrđe; neslućene milosti želim udijeliti dušama koje se uzdaju u moje milosrđe…. Svećenici će ga pružati grješnicima kao posljednju slamku spasa.“(Dn 687)
„Približit ćeš mi čovječanstvo po molitvi ove krunice.“ (Dn 929)
s. M. Elżbieta Siepak, ZMBM
prema vlč. Ignacy Różycki: Nabożeństwo ku czci Bożego miłosierdzia,
Krakov, 2008., str. 105-115
s poljskog preveo p. Andrzej Wośko, SCJ,
koordinator Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa
lektura: Marija Vuković