Pobijeđeni protivnik!

Masovna pop-kultura uzrok je neispravnog odnosa prema sotoni: fascinacija, strah ili ravnodušnost. Nijedan od njih nije ispravan. Svaki pokušaj korištenja demona za ostvarivanje svojih ciljeva završava tragično…

Ovaj protivnik je sotona – duhovno biće koje nema tijela, ali koje zaista djeluje u našem svijetu i čiju prisutnost ne treba zanemariti. A još manje smijemo sumnjati u njegovo postojanje. Na hebrejskom jeziku izraz sotona znači tužitelj, hass-tanprotivnik, onaj koji se protivi. U grčkom jeziku diabel znači – tužitelj, klevetnik. Ova imena zloga duha dobro opisuju njegove osobine i postupke kojima se protivi Bogu i čovjeku.

Poznat od vjekova

Sotonino djelovanje opisano je na stranicama Biblije. Vrijedi posegnuti za dva važna odlomka u kojima je opisana strategija zloga duha. Prvi je, naravno, scena u kojoj on napastuje Adama i Evu u raju (usp. Post 2, 1-24). Đavao, majstor prijevare, u čovjekovo srce usadio je nepouzdanje u Boga i sumnju da Bog istinski želi dobro čovjeku. Sotona upire sve svoje snage da ljubljenu Božju djecu zavede na put pobune kojim je on sâm prošao. Prve roditelje kuša onim što je sam htio – biti kao Bog. Zao duh sugerira da nije istina ono što Bog govori: da je najveća nesreća za čovjeka grijeh. On želi čovjeku podvaliti ideju da nam tek grijeh daje puninu sreće: „Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ (Post 3,5) Sotona nas nagovara i podmeće da mi sami, a ne Bog, trebamo odlučiti o onomu što je dobro, a što zlo. Eva je učinila veliku pogrješku uopće ulazeći u dijalog sa zlim duhom, vjerujući njegovoj riječi i poslušavši njegovo nagovaranje.

Drugi odlomak iz Svetog Pisma govori da je čak i sam Gospodin Isus bio kušan od đavla, ali nije ulazio s njim u raspravu, nego je na svaku njegovu kušnju odgovarao citirajući Božje riječi (usp. Mt 4, 1-11). Isus nam daje primjer da smo samo s njegovom snagom u stanju obraniti se od đavolskih napada.

Nema čovjeka koji bi bio slobodan od sotonskih napasti (iako Zli djeluje u skrovitosti i nastoji se pritajiti). Najbolja metoda borbe protiv zloga je odmah odbaciti napasti. To nas poučavaju i crkveni otci, pustinjaci i svetci – „specijalci“ za duhovne borbe.

Otac laži

Evanđelist Ivan zapisuje Isusove riječi kojima đavla naziva „ocem laži“ (usp. Iv 8, 44). Tom lašcu ne može se ništa vjerovati. Ne trebamo uopće slušati njegovo nagovaranje jer je on neusporedivo inteligentniji i lukaviji od čovjeka. Sotona kuša svakog čovjeka na osoban način. Bira najslabiju točku i precizno udara u nju. Taktiku prilagođava osobi i, upotrebljavajući različita „pakiranja“, koristi od vjekova iste kušnje: vlast, bogatstvo, ugodu i dr. Zli iskorištava ljudske slabosti, posebno oholost i strah, i različite ranjenosti i podmeće lagana i brza rješenja koja, zaobilazeći Boga i njegove zapovijedi, trebaju čovjeku donijeti sreću. Podlijeganje napastima može donijeti kratkotrajno zadovoljstvo, ali u stvarnosti pokreće lavinu drugih kušnji i vodi čovjeka u blato grijeha, raskida odnos s Bogom i drugim čovjekom. Grijeh uvijek unesrećuje, uništava čovjeka, baca ga u strašno ropstvo zlih duhova i vodi putem prema paklu.

Predstavljajući grijeh kao nešto atraktivno i dobro za čovjeka, đavao istovremeno podmeće druge laži. Laži o Bogu koji je ravnodušan na grijeh i trpljenje u svijetu i koji nameće čovjeku zabrane kako bi ga unesrećio. Zatim laži o čovjeku koji bi trebao slušati samo sebe, ne Boga. Đavao raspiruje ljudsku oholost i egoizam, uvjeravajući čovjeka da mu sve pripada i da što god zaželi treba dobiti bez obzira na cijenu. Sotona sebe predstavlja kao najsnažnijeg, kao moćnijeg od Boga, kao onoga koji može ispuniti čovjekove težnje i osloboditi ga od Božjih granica. Ove laži neprestano zavode mnogobrojne ljudi. I konačno, đavao ima još jednu laž u pričuvi. Kada već ima čovjeka koji je upao u zamku grijeha, odmah mu podmeće misao da za njega više nema spasa. Sotona laže čovjeku da je čovjek tako zao da mu Bog ne može oprostiti njegove grijehe. On nipošto ne želi dopustiti da se grješnik obrati milosrdnom Bogu i primi dar praštanja. Isus Krist nam je svojom smrću i uskrsnućem oprostio sve grijehe. Ako se iskreno ispovjedimo, Gospodin Isus čini čudo praštanja naših grijeha. Vodi nas iz duhovne smrti k radosti uskrsnuća. Čovjekova duša postaje ponovno čista. Gospodin Isus poziva svakoga da se prepusti čudesnom djelovanju njegove milosti: „I kad bi duša bila već poput raspadajućeg leša, i kad bi, ljudski gledano, oživljavanje bilo nemoguće i sve već izgubljeno – po Božjemu nije tako: čudo milosrđa Božjeg oživljava dušu potpuno.“ (Dn 1448)

Pa đavao i nije tako strašan!?

Do pomutnje i širenja neistina o zlom duhu dovodi pop-kultura. Ona sotonu predstavlja kao fascinantnu osobu, snažnu, kao onoga koji ima moć, ili kao nesretnu osobu koja je učinila pogrješku i koju je Bog odbacio. U ovom drugom slučaju đavao je smiješan, pa čak i simpatičan i bezopasan, „rogati psić“. Međutim, istina o sotoni je potpuno drugačija.

Katolička Crkva definira i donosi važnu istinu o sotoni: „Đavla…. i druge zle duhove stvorio je Bog kao dobre po naravi, ali su se sami učinili zlima.“ (Lateranski sabor, 1215.) Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Sotona ili đavao i drugi demoni jesu pali anđeli koji su slobodno odbili da služe Bogu i njegovu naumu. Njihov izbor protiv Boga konačan je. Oni pokušavaju čovjeka pridružiti svojoj pobuni protiv Boga.“ (KKC 414) „Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. ‘Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti.’“ (KKC 393)

Masovna pop-kultura uzrok je neispravnog odnosa prema sotoni: fascinacija, strah ili ravnodušnost. Nijedan od njih nije ispravan. Svaki pokušaj korištenja demona za ostvarivanje svojih ciljeva završava tragično. Strah nije ispravan jer čovjekovu pozornost usmjerava na zloga duha i temelji se na laži da je đavao snažniji od Boga. Ravnodušnost prema sotoni ili nevjera u njegovo postanje također su pogubni. Zao duh želi djelovati u skrovitosti – tada je najdjelotvorniji i može puno toga uništiti u čovjekovoj duši. Njegov cilj nije opsjednuće čovjeka. Cilj mu je potpuno čovjekovo prokletstvo, čovjekova propast, čovjekova vječna smrt u paklu. Treba naglasiti da su tzv. manifestacije zloga duha koje se najčešće događaju za vrijeme molitve egzorcizma, znak da je sotona izgubio. Sotona, lomeći se pod Božjom snagom, ljuti se i pokušava zaplašiti, izazvati prekid molitve koja se moli nad osobom koja treba oslobođenje.

Upravi svoj pogled prema Bogu

Jedino u perspektivi smrti i uskrsnuća Kristova pokazuje se stvarni grijeh i zlo koji postoji na svijetu. „Objava božanske ljubavi u Kristu očitovala je ujedno veličinu zla i preobilje milosti. Razmotrit ćemo dakle pitanje porijekla zla držeći uperen pogled naše vjere u onoga koji je jedini pobjednik zla.“ (KKC 385) Sotona zna da je ishod njegove borbe protiv Boga poražavajući (Jak 2, 19) i da je vrijeme njegova djelovanja ograničeno (Otk 12, 12). On se boji i mrzi Boga, ali budući da Njemu ništa ne može, s velikom žestinom pokušava uništiti njegovu ljubljenu djecu.

Prema crkvenim otcima, Lucifer se pobunio jer je sâm htio biti Bog, nije htio služiti Bogu. Protivio se Božjoj viziji stvaranja čija je kruna bio čovjek – stvoren iz zemaljske prašine – ljubljen od Boga. Đavolja mržnja prema čovjeku proizlazi iz toga što je čovjek ljubljeno Božje dijete. Ova istina podsjeća nas na riječi Psalma: „Što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohodiš. Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.“ (Ps 8, 5-6)

Nužno je znati kako đavao djeluje da bi se mogle izbjeći njegove zamke. A istinski subjekt čovjekova zanimanja, spoznaje, u konačnici kontemplacije i ljubavi jest – Bog. On je beskonačno moćniji od đavla i njegova ljubav prema čovjeku je neiscrpna. Treba u sebi njegovati sinovski, a ne robovski stav/odnos prema Bogu. Intenzivna molitva, puna vjere, duboko i osobno razmatranje Kristove smrti i uskrsnuća, posebno sudjelovanjem u Euharistiji vodi čovjeka u prostranstva Božje milosti. Zahvaljujući Božjoj milosti čovjek je u stanju oduprijeti se sotonskim navalama, boriti se sa svojim grijesima. Usprkos sklonosti grijehu, kao posljedici istočnog grijeha, čovjek je pozvan na svetost. U to nas uvjerava i odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve: „Pobjeda nad grijehom koju je izvojevao Krist daruje na bolja dobra od onih koja nam je grijeh oduzeo: Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost. (Rim 5, 20).“ (KKC 420)

Nedokučiva milost

Sveti Ivan Marija Vianney je rekao da kada bismo znali koliko nas Bog ljubi, umrli bismo od sreće. Čovjek nije u stanju razumom dokučiti Božju ljubav, makar je svednevice doživljava. Jer samo zahvaljujući njoj živimo i možemo se razvijati. Alicja Lenczewksa prenosi Isusove riječi: „Ja sam Ljubav. Moja priroda je Ljubav, moja želja je ljubiti. Zato sam stvorio vas slaba, bespomoćna bića koja trebaju moju Ljubav. Želim vam dati sve. Vi samo otvorite svoja srca i uzimajte. Što više uzmete, tim veća će biti moja radost. Tako puno imam za dati, dođite k meni svi. Želim vas očistiti i posvetiti, moja ljubljena djeco, rođena iz Ljubavi i poradi Ljubavi. Moja je Ljubav neizmjerna i nikada prestati neće. Sve: sav svijet i svatko od vas diše mojom Ljubavlju i zahvaljujući njoj postoji. Moja je Ljubav život. Vaš je život moja Ljubav u vama.“ (S 355)

Primjer savršene suradnje s Božjom milošću i uranjanja u Božju Ljubav je Majka Božja. Marija – najljepša, najčišća među stvorenjima, ponizna Božja Službenica, poslušna njegovoj volji, ikona je, ostvarenje plana stvorenja, ispunjenje u slavi Božjega plana. Zahvaljujući njoj događa se konačna pobjeda nad zlim duhom (usp. Post 3, 15). Marija je Kraljica neba i zemlje i naša Majka.

Małgorzata Sołtyk
Miłujcie się, 3 (2017), 52-54

prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković