U svom Dnevniku koji je vodila s. Faustina Kowalska, poljska mističarka i tajnica Božjega milosrđa, zapisala je i viđenja koja su svoje ispunjenje našla 30. travnja 2000. kada ju je sv. Ivan Pavao II. proglasio svetom…
+ U jednom trenutku ugledala sam čitavo mnoštvo ljudi u našoj kapelici i pred kapelicom, i na ulici, jer svi nisu mogli stati. Kapelica je bila svečano ukrašena. Uz oltar je bilo mnoštvo svećenika, zatim naše sestre i mnoge druge družbe. Svi su očekivali osobu koja je trebala zauzeti mjesto na oltaru. A onda sam čula glas da ja moram zauzeti mjesto na oltaru. No čim sam izašla iz stana, odnosno iz hodnika kako bih prošla kroz dvorište i ušla u kapelicu za glasom koji me pozivao – svjetina je počela bacati na me što god je imala pri ruci: blato, kamenje, pijesak, metle, tako da sam se u prvom trenutku pokolebala ne znajući bih li išla dalje. Ali glas je zvao još snažnije i, usprkos svemu, počela sam koračati odvažnije. Kad sam prešla prag kapelice, počeli su me udarati i pretpostavljeni, i sestre, i štićenice, čak i roditelji, čime je tko mogao, tako da sam htjela ne htjela morala žurno doći do mjesta naznačenog na oltaru. Čim sam zauzela to mjesto (13) odmah je sav taj isti narod, i štićenice, i sestre, i poglavari, i roditelji – počeo podizati svoje ruke proseći za milosti, a ja im nisam uzela za zlo što su na me bacali razne stvari, i konačno sam osjetila neobičnu ljubav upravo prema tim osobama koje su me natjerale da se požurim zauzeti pripravljeno mi mjesto. U tom je trenutku moju dušu obuzela neshvatljiva radost. Čula sam ove riječi: Čini što želiš. Dijeli milosti kako želiš, komu želiš i kada želiš.Viđenje je odmah nestalo. (Dn 31)
Iznenada me obavila Božja prisutnost i vidjela sam se istovremeno u Rimu u kapelici Svetoga Oca i u našoj kapelici. Svečanost Svetoga Oca i čitave Crkve bila je usko povezana s našom kapelicom i posebno s našom Družbom. Istovremeno sam sudjelovala na svečanosti u Rimu i kod nas. Naime svečanost je bila tako tijesno povezana s Rimom, da makar pišem, ne vidim razlike među njima, ali tako jest, odnosno tako sam vidjela. U našoj kapelici vidjela sam Gospodina Isusa izloženog u pokaznici na velikom oltaru. Kapelica je bila svečano urešena i toga je dana ljudima bilo dopušteno ući u nju – svima koji su htjeli. Mnoštvo je bilo tako veliko da ga ni pogledom nisam mogla obuhvatiti. Svi su s velikom radošću sudjelovali u svečanosti, a mnogi od njih dobili su milost koju su htjeli. (12) Ista ta svečanost bila je u Rimu u prekrasnoj crkvi. I Sveti Otac je s mnoštvom svećenika vodio tu svečanost. Iznenada sam ugledala sv. Petra koji je stao između oltara i Svetoga Oca. Nisam mogla čuti što je govorio sv. Petar. Samo sam shvatila da je Sveti Otac razumio što mu je rekao… (Dn 1044)
Gotovo svaka svečanost u svetoj Crkvi donosi mi dublju spoznaju Boga i posebne milosti, zato se za svaku svečanost pripremam i tijesno sjedinjujem s duhom Crkve. Koja je to radost biti vjerno dijete Crkve. O, kako neizmjerno ljubim svetu Crkvu i sve koji žive u njoj. Gledam na njih kao na žive udove Krista koji je glava. Gorim ljubavlju s onima koji ljube, trpim s onima koji trpe, bol me stišće gledajući na hladne i nezahvalne. Tada se trudim ljubiti Boga neizmjernom ljubavlju kako bih mu pružila zadovoljštinu za one koji Ga ne ljube, koji svoga Otkupitelja hrane crnom nezahvalnošću. (Dn 481)
Jednoga dana ugledala sam dva puta: jedan je put bio širok, posut šljunkom i cvijećem, pun radosti i glazbe i raznih užitaka. Ljudi su hodali tim putem, plešući i zabavljajući se. Dolazili bi do kraja ne primjećujući da puta više nema. A na kraju tog puta bio je strašan bezdan, ponor pakleni. Te su duše slijepo upadale u taj ponor; kako su dolazile tako su i padale. A bio ih je tako velik broj da nije bilo moguće izbrojiti ih. I vidjela sam drugi put, bolje reći, stazicu, jer je bila tako uska i posuta trnjem i kamenjem i raznim mukama. Ljudi su padali po tom kamenju, ali su odmah ustajali i išli dalje. Na koncu toga puta nalazio se predivan vrt ispunjen silnom radošću, i onamo su ulazile sve te duše. Isti bi tren zaboravljale sve svoje muke. (Dn 153)
izvor: S. M. Faustina, Dnevnik. Milosrđe Božje u mojoj duši, Družba svećenika Srca Isusova, dehonijanci, Zagreb 2016.
(c) Sva prava pridržana. Nijedan se dio knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne suglasnosti nakladnika.