Dnevnik sv. Faustine sadrži zapise mnogih njezinih direktnih susreta s Isusom. Stoga se možemo zapitati – je li ova mističarka uopće trebala posezati za Svetim Pismom da bi mogla razgovarati s Bogom?
Odgovor je vrlo važan za današnjeg katolika koji bi – radi vlastita dobra – trebao znati na što treba oslanjati svoju duhovnu borbu i formaciju. Crkva nas uči uvijek isto – redovan način upoznavanja Boga i susretanja s Njime u vjeri je redovita lektura i razmatranje Svetog Pisma.
Isus traži razmatranje sadržaja Svetoga Pisma
Isus je mnogo puta tražio od sv. Faustine da posegne za Evanđeljem po Ivanu. Jednom joj je rekao: „Kao duhovno štivo čitat ćeš jedno poglavlje iz Evanđelja po Ivanu.“ (Dn 1709)
Drugih puta joj je za razmatranje određivao konkretne dijelove/poglavlja iz istog Evanđelja: 15. poglavlje (Dn 1757), 19. poglavlje (Dn 1765), 21. poglavlje (Dn 1773)…
Važno i zanimljivo je to što je Isus sam tražio da Njegova Učenica treba čitati Sveto Pismo. Izrazio je želju da to čini vrlo polako (Dn 1757): da čita ne samo usnama, već srcem (Dn 1765) i da proživljava ono što čita više srcem, nego umom (Dn 1773). Ovo je bila konkretna škola razmatranja Svetog Pisma, način meditacije Riječi Božje, Boga koji govori (sada i ovdje) u srcu čovjeka koji se moli.
Jedanput je sv. Faustina čula u duši ove riječi: „Kćeri moja, razmatraj ove riječi: ‘A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio.’“ (Dn 157) Isus je Faustinu uputio na riječi koje je o Njemu zapisao jedan od četiri Evanđelista – dok je bio sav u muci, još se više molio (usp. Lk 22, 44). Mističarka je dalje zapisala da je razmatrala ove riječi i da je mnogo svijetla sišlo na nju. Otkrila je koliko je plodonosna molitva kad se koristi Riječ Božja i kad se to čini s vjerom.
Drugom zgodom Isus je uputio s. Faustinu da uzme u obzir riječ zapisanu u Starom Zavjetu i to vrlo konkretno: „Razmišljaj o proroku Joni i o njegovu poslanju.“ (Dn 331)
Autorica Dnevnika prihvatila se tog zadatka – kako je zapisala – svom snagom duše te je u Proroku otkrila samu sebe. Božje djelovanje u ovoj je meditaciji potvrdile su joj riječi njezinog duhovnika što je začudilo sv. Faustinu. Govorila mu je o nekoj vrsti straha koju je osjetila u odnosu na zadatak koji joj je postavio/povjerio Bog, a od njega je čula da će se Božja volja itekako ispuniti i naveo primjer proroka Jone (usp. Dn 331).
Sestra Faustina se poziva na Sveto Pismo
Poljska svetica ostavila je u Dnevniku trgove dobrog poznavanja Svetog Pisma, kako tekstova iz Starog Zavjeta, tako i iz Novog Zavjeta. Sve se ovo isticalo i utjecalo na njezin duhovni život.
Jednom se uslijed velike muke, požalila Gospodinu skrivenom u Presvetom Oltarskom Sakramentu ovako: „Isuse, Ti si rekao da će majka prije zaboraviti svoje dojenče, negoli će Bog zaboraviti svoje stvorenje: Ja, Bog, neću zaboraviti svoje stvorenje.“ (Dn 23)
Ovo je zapravo molitva riječima iz Knjige Poroka Izaije: Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. (Iz 49, 15)
Jednom je, za vrijeme razmatranja Njegove žalosne muke, priznala Isusu: „Takvoga Te ljubim, do ludila, Bože vječni i neizmjerni, što je od Tebe učinila ljubav…?“ (Dn 267) U tom kontekstu možemo zaključiti da se u razmatranju zapravo oslanjala na proroka Izaiju koji opisuje trpljenje Sluge Božjega (usp. Iz 53, 2-9).
U svojem trpljenju sv. Faustina pronalazi Joba, a pri tome koristi terminologiju svoga vremena. Zapisuje da se s patnikom događa isto što i s Jobom u Starom Zavjetu. Doživljava napuštenost od ljudi, štoviše – i od strane prijatelja (usp. Dn 1509).
Sveta Faustina u svome Dnevniku u molitvi poseže također i u Novi Zavjet. Govoreći Bogu o svome pouzdanju – zapravo koristi rečenicu iz Evanđelja po Mateju (Mt 24, 35), premda se ne referira na nju direktno: „Uzdam se u Tebe, o Bože, jer će i nebo i zemlja uminuti, a Tvoja riječ ostat će dovijeka.“ (Dn 23)
Drugi put se poziva na Isusove riječi iz Evanđelja: Iz tvojih te usta sudim (usp. Lk 19, 22; Mt 12, 37), izražavajući nadu da će biti suđena po Božjem milosrđu (usp. Dn 854). Svoje pouzdanje izražava također kada Isusa uspoređuje s „najosjećajnijom majkom“ (Dn 24).
Direktno pozivanje na riječi Evanđelja – koristeći pri tom vlastite riječi – nalazimo još nekoliko puta na stranicama Dnevnika. Njegova autorica priznaje: „Ako se ne odijelim od križa, tada će se u meni očitovati Evanđelje.“ (Dn 392)
Također, četvrtog dana Devetnice u čast Božjega milosrđa moli Gospodina da privede i pogane k svjetlu Evanđelja te „živim Evanđeljem“ naziva duše koje časte Njegovo milosrđe (usp. Dn 1225)
Lijepa sinteza duhovnosti sv. Faustine – koja se može promatrati i kao svojevrsna škola – su riječi, odnosno priznanje: „Ne tražim uokolo znatiželjno savršenost, nego ulazim u Isusov duh i gledam Njegova djela koja se nalaze u Evanđelju. I kad bih i tisuću godina živjela ne bih iscrpila sve što je u njemu sadržano.“ (Dn 510)
vlč. Wojciech Rebeta
Orędzie miłosierdzia br. 135., str. 16-17
s poljskog preveo o. Andrzej Wośko, SCJ,
koordinator Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa
Lektura: Marija Vuković