Katarina…
U jesen 2010. godine prolazili smo kroz vrlo teško razdoblje. Naša Katarina nije govorila, a imala je punih pet godina; i još smo dobili potvrdu od liječnika da treba operirati srce. Prvotna dijagnoza je bila VSD 10-12 mm (rupica na srcu te veličine), a naknadnom dijagnostikom utvrđeno je čak 16 mm… Za srce smo se uvijek nadali da će se ta rupica zatvoriti sama od sebe jer su i prognoze liječnika išle u tom smjeru. Njezin organizam je doista pokrenuo proces zatvaranja, ali je novostvoreno tkivo bilo prenježno da bi u potpunosti riješilo problem. Što se govora tiče, prošli smo brojne liječnike, logopede i psihologe, načitali se svega, ali nismo dobili ni odgovor ni dijagnozu. Katarina je sa svojih pet godina govorila svega dvadesetak riječi i to jako rijetko i uglavnom samo sa mnom. Rečenica nije bilo.
Jednoga dana sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala članak o fra Ivi Paviću (nikada prije toga nisam čula za njega); doista me začudilo što je tamo pisalo i potražila sam podatke na internetu. Tako smo došli do broja mobitela gospođe Jagode iz Splita koja je organizirala hodočašća u Šurkovac. Nazvala sam ju, sve dogovorila i u zadnji tren gotovo odustala pitajući se što ja to uopće radim, jesam li normalna, zovem nepoznatu ženu…
I tako smo suprug i ja bez ikakvih očekivanja i mlake vjere u listopadu 2010. otišli u Šurkovac. U autobusu mi je sve bilo čudno, kao da sam zalutala u gomilu „prolupanih“. (U povratku sam i ja, inače po naravi u svemu vrlo racionalna i pedantna – „prolupala“.) Rekla sam samoj sebi: sve sam za Katarinu napravila pa ću još i ovo. Na Misi kao da sam „išla na sve ili ništa“. Bilo je tu mnoštvo ljudi, crkva u izgradnji, goli beton, najlon umjesto prozora i vrata. Samo sam spustila glavu, zatvorila oči i slušala što fra Ivo govori. I dok je on nabrajao sve ono što nas razdvaja od Isusa, ja sam se u svome srcu odricala jedne po jedne stvari: i onoga što je imalo veze sa mnom i onoga što nije. I svima opraštala. Suze su polako tekle. Poslije Mise uslijedila je molitva za ozdravljenje i polaganje ruku, a ja sam mislila samo na Katarinu. Fra Ivo mi je rekao da svaku večer kada Katarina zaspe položim na nju ruke, pomolim se i pomažem je blagoslovljenim uljem. Iako sam se dobro „zaljuljala“, ipak nisam počivala u Duhu. Sve mi je to bilo jako neobično. Kad sam se vratila natrag na svoje mjesto, snažan val topline zahvatio je moja bedra. Pripisala sam to ponovnoj cirkulaciji krvi u tih nekoliko koraka i da sam se ugrijala, jer u crkvi je bilo jako hladno. Kući smo došli iza ponoći. I prvo što sam napravila: ušla sam u Katarininu sobu i blagoslovljenim uljem joj stavila znak križa na čelo. Dijete tog uzrasta u to doba noći jako čvrsto spava, ali ona se istog trena probudila, počela vikati i braniti se rukama i nogama. U trenu je opet zaspala. Sutradan je reakcija bila slična, samo nešto blaža, a treću večer samo se okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Poslije toga, više se ne bi ni pomakla.
Kod Katarine nije bilo nikakvih pomaka u govoru, ali ja sam ozdravila! …od kralježnice, obilnih krvarenja, lošeg spavanja, stalne zabrinutosti za sve i svašta – sve odjednom, a da ni u jednom trenu nisam pomislila na sebe. Od bolova u kralježnici patila sam devet i pol godina (od poroda starijeg sina Mislava), mogla sam spavati samo na boku; ako bih se u snu okrenula na leđa, ubrzo bih se budila u jakim bolovima, ukočena i teškom mukom bih se okrenula, a još teže ujutro ustajala. Obilna krvarenja mučila su me dvije godine (od poroda najmlađeg sina Domagoja); po dva dana u mjesecu bila bih potpuno iscrpljena, jedva bih stajala na nogama. Ali nisam samo tjelesno ozdravila. Ne mogu više zamisliti nedjelju bez sv. Mise (prije nisam bila redovita, no osjećala sam nekakvu prazninu u sebi i želju za Bogom), a često idem i kroz tjedan, mjesečno se ispovijedam i bez obzira gdje idem i koji svećenik ima Misu, ja ju, puna radosti, doživljavam kao istinski susret sa Živim Bogom. Hvala i slava Isusu! (Sada shvaćam koliko je moj pristup vjeri prije bio samo tradicionalan: vrlo često u svom srcu nisam ništa osjećala i kao da je sve bilo samo na izvanjskoj razini, poput nekog protokola.)
U sljedećih 6 mjeseci suprug i ja smo još nekoliko puta bili u Šurkovcu; ali kod Katarine nikakvih pomaka. Početkom svibnja 2011. godine prvi put sam povela i Katarinu. Bilo je preprjeka, ljutnje u obitelji, no bila sam odlučna. Kata je već u autobusu bila drugačija, zadovoljna. U crkvi je bila jako strpljiva (cijeli program traje oko četiri sata), čak je malo i odspavala. Na povratku u autobusu je pjevala na mikrofon, širila i dizala ruke. Kući smo došle u 1:30 po noći, ujutro se ustale u sedam i – KATARINA GOVORI!!! Hvala Isusu! Imala je tada 5 godina i 10 mjeseci! Katarina govori na sav glas, radosno viče, trči po kući s mikrofonom, govori ispred ogledala, sama pita, sama odgovara, recitira pjesmice! Po povratku iz vrtića nastavlja jednakim žarom: zove bake i djedove na telefon, prvi put u životu razgovara s njima. Neopisivo radosna. Sljedeći dan dolazim po nju u vrtić, a teta mi govori: „Mama, što se dogodilo s Vašom Katarinom? Dva puta sam ju morala umirivati jer od nje nisam mogla doći do riječi.“ Navečer smo je stavili na spavanje i pored vrata njezine sobe slušali kako na sav glas razgovara sama sa sobom, sve dok nije zaspala. Treći dan isto: toliko je govorila da je navečer ostala bez glasa, ali se nije dala smesti. Nakon tog se malo primirila i od tada se njezin govor prekrasno razvija. Iduće godine prošla je testiranje za upis u školu bez problema. U školi se odlično snašla, sve uspješno savladava, samo još ima poteškoća u razumijevanju pročitanog, slaganju vremena i padeža. Za mjesec dana bit će tek dvije godine da govori!
Problem s rupicom na srcu još je bio prisutan. Dosta sam za nju molila, ali sam imala osjećaj kao da me Bog ne čuje. Jedne noći usnula sam neobičan san. Vidjela sam fra Ivino lice i čula kako govori: „S Katarininim govorom bit će sve u redu, al’ srce će trebati operirati.“ Probudila sam se isti tren, radosna i tužna istovremeno. I potpuno šokirana: kako je to moguće, takve se stvari ne događaju nama „normalnima“? To si neki tamo umišljaju, al’ oni ionako „nisu baš svoji“.
Suprug i ja trebali smo donijeti odluku za tu vrlo složenu operaciju, a ispred sebe gledamo zdravo dijete. Ta rupica Kati nije stvarala nikakve poteškoće (što nije uobičajeno jer je rupica bila velika). Nakon dosta peripetija i tri odgode termina, zbog infekcije zlatnim stafilokokom u nosu (bakterija koja osobito voli napadati kirurške rane), konačno je operirana na Rebru 9. siječnja 2012. godine. Dva dana prije zahvata u njezinoj bolesničkoj sobi molila sam Krunicu Božjeg milosrđa (meni osobito dragu!) i čitala fra Ivinu knjigu Krštenje u Duhu Svetome. Nakon toga sam osjetila neopisiv mir i snažan osjećaj Isusove prisutnosti u toj bolesničkoj sobi. Teško je to iskazati: nisam ništa ni vidjela ni čula, ali je osjećaj Isusove prisutnosti bio doista snažan. Bila sam potpuno sigurna da je On tu: čak i točno mjesto gdje se nalazi. Nešto nevjerojatno. Moj strah je u potpunosti nestao i tada sam Katarinu prvi put u životu predala Isusu i doslovno rekla: „Isuse, evo Ti moja Katarina. Nitko je na ovom svijetu ne voli više od mene i nitko se za nju nije brinuo bolje od mene. Napravila sam sve što sam mogla, a sada je predajem Tebi i neka s njom bude ono što je najbolje za nju. Neka bude volja Tvoja, a meni daj snage da prihvatim pa ma što to bilo.“ Možda će nekome biti teško razumjeti, ali u tom trenutku sam prvi put pomislila i prihvatila da to može biti i smrt. Slijedeće dvije noći do operacije sam potpuno mirno spavala, kao da se ništa ne događa. Na zahvat je otišla nasmijana, bez straha. Operacija je trajala gotovo šest sati. Protekla je bez ikakvih naznaka bilo kakvih komplikacija, a oporavak je bio iznimno dobar. Na intenzivnoj je bila izuzetno strpljiva i razumna premda je dva dana bila izložena mučnim prizorima patnje druge djece, nekoliko umiruće, uz tek rijetku prisutnost nas roditelja. A već treći dan nakon operacije trčala je bolničkim hodnikom. U siječnju ove godine bili smo na kontroli i, kako Katarina kaže, „završili smo sa Zagrebom“. Ona je potpuno zdravo dijete, trenira plivanje, nema nikakvih ograničenja u fizičkim aktivnostima.
Sve teorije o tome kako se ozdravljenja događaju kao rezultat „psihologije mase“ te kako se nakon nekog vremena stvari vraćaju na staro, ovdje padaju u vodu. Od mog ozdravljenja prošlo je više od dvije i pol godine i bolesti se nisu vratile. Katarina je progovorila prije dvije godine, još uvijek govori i jako lijepo napreduje. Čitanje najradije vježba iz molitvenika, a Red Mise zna gotovo napamet.
Vraćen dug…
Morala sam iznijeti ovo svoje svjedočanstvo jer mi se činilo krajnje nepoštenim prema Isusu zatajiti sve milosti kojima nas je obasuo. On doista nije netko tko je samo živio i činio čuda prije dvije tisuće godina dok je fizički hodao zemljom. Bilo bi to smiješno. ON JEST ŽIVI BOG! Isti jučer, danas i sutra!
Često sve ovo nije bilo jednostavno, mučile bi me sumnje i razna pitanja, osobito u prvih godinu i pol dana, a nisam baš imala s kim razgovarati i povjeriti se. Na samome početku, nakon moga ozdravljenja, kada sam to posvjedočila svome Župniku, na brzinu me je „oprao“. Šutjela sam jer mi ni samoj štošta nije bilo jasno. Poslije sam shvatila da mi i ne mora sve biti jasno, da ne moram sve razumjeti. Tko sam ja da moram sve razumjeti? I kako uopće razumjeti tu nedokučivu Tajnu? Samo moram vjerovati. Samo?! Tada mi je jedino Jagoda bila potpora. Kad god mi je bilo teško i kad bi me uhvatila malodušnost, nazvala bih nju. Nije mi govorila nikakve „velike stvari“, ali je uvijek ponavljala: „Vjeruj, vjeruj, vjeruj!“ I ako si ustrajan na tom putu, ako ustrajno moliš i kad ne vidiš ploda, ako se istinski trudiš, Bog se doista pobrine za sve. Tko iskreno traži, naći će. Odgovore sam dobivala na različite načine, najčešće na sv. Misi, čitajući Sveto Pismo, različite knjige i članke te na duhovnim obnovama i karizmatskim susretima. I dalje imam uspona i padova, ali sada padove puno lakše podnosim i puno se brže dižem. I svim srcem svojim molim Duha Svetog da svom Svojom snagom zapuše, prodrma nas i zapali vatrom Svoje ljubavi. Da svi osjetimo istinsku radost bivanja u Kristu!
Na Veliki Petak, A. D. 2013.
Anita Skelin Zaninović
P. S. A ono s mojim Župnikom? Nisam mogla prihvatiti da sve prođe „samo tako“, morala sam govoriti. Tako je i nastalo ovo svjedočanstvo. Župnik ga je pročitao i šutio šest mjeseci?! Uopće ga nije spomenuo. A onda, jedne subote početkom listopada 2013. (tjedan dana nakon što sam se vratila iz Tabora) nešto ga sitno zamolim, a on radosno usklikne: „Hoću, ako napišeš još jedno onako divno svjedočanstvo!“
I evo ga…
Moram najprije napraviti osvrt na prethodno svjedočanstvo.
Unatoč tome što mi je Bog dao snage da Mu predam Katarinu i što je operacija prošla izvrsno, ja sam se u svojoj ljudskoj slabosti i dalje pitala: zašto je to bilo potrebno, Bože? Mene si ozdravio, a da to uopće nisam tražila. Uvijek sam mislila: ja ću se već nekako nositi sa svojim bolestima i tegobama, ali dijete mi je u puno većoj nevolji. Ti si mogao samo djelićem Svoje misli učiniti da se ta rupica na srcu zatvori. Mučilo je to mene nekoliko mjeseci nakon operacije, a onda sam shvatila: ljubav prema vlastitom djetetu i žrtvovanje za nj najveće je upravo u bolesti i to je bio jedini način da mene Bog privuče i vrati k Sebi, jedini način da zaista napravim SVE. A tada sam shvatila da i samo ovakvo promišljanje znači da Mu se ja nisam potpuno predala. Bog od mene traži veću poniznost, prihvaćanje i potpuno predanje. Još Mu nisam potpuno otvorila svoje srce. Još sam mislila da puno stvari u svom životu i životu svoje obitelji mogu dovoljno dobro kontrolirati, da ne trebam Njega „gnjaviti“ baš za svaku stvar. I nakon te spoznaje, moje veliko „ja“ konačno je počelo bivati manje. I kako se ono smanjivalo, tako se sve počelo slagati na svoje mjesto bez mog utjecaja. Doista sve, do najmanjih sitnica! Shvativši to, bivala sam sve opuštenija, puno više predana Njegovoj volji. Konačno sam dopustila Bogu da bude na prvom mjestu u mome životu. To mi je bila najbolja odluka ikad! Odluka? Njegova milost!
Domagoj
I tako završi školska godina, svi sretni, Katarina i Mislav prošli odličnim. Prva nedjelja nakon škole, cijela obitelj na Misi, dali služiti Misu zahvalnicu, sutra djeca nemaju nikakvih obveza. Bili smo potpuno bezbrižni. Po povratku kući, Katarina i Domagoj su se brzo presvukli i uzbuđeno odjurili na more (naša kuća je odmah uz plažu), suprug je bio negdje u ulici, a Mislav i ja u kući.
Nakon par minuta dolazi Domagoj (šestogodišnjak) s nekakvim plastičnim jastučićem koji je našao u garaži: da mu ga napušem. Čineći to, pomislila sam: ma ovo bi moglo biti opasno, jastučić je nekako okruglast i previše gladak, može mu u moru iskliznuti iz ruke. I unatoč tome – vratim mu ga napuhana. Nakon nekog vremena u kuću uspaničeno dotrči malena susjeda vičući: „Teta Anita, Domagoj se utopio! Pjena mu izlazi na usta!“ Sjurim se dolje, usput zovnem Ivu… Kako je on bio u blizini, dok sam ja došla do dvorišnih vrata, Ivo je već bio pokraj Domagoja. Maleni je ležao na betonu, potpuno plav s pjenom na ustima, otvorenih, izokrenutih očiju, bez pogleda. More mu je lagano curilo iz usta. Ležao je na leđima bez vidljivih znakova života. Ivo je klečao pokraj njega, potpuno bespomoćan i samo mi je slomljena glasa doviknuo: „Zovi nekoga!“ Istog trena sam potrčala prema kući po telefon pomislivši: Bože moj, ta gdje je kraj ovim mukama?!
I u tom trenutku dogodilo se nešto neobično, meni do tada potpuno nezamislivo. Pred očima mi se stvorila slika iz Starog Zavjeta kada je Bog tražio od Abrahama da žrtvuje sina Izaka. Na trenutak sam bila zbunjena, a onda sam u dubini duše shvatila – kušnja! Osjetila sam određeno olakšanje i pomislila – bit će sve dobro. Negdje u dubini sebe čula sam glas: „Sve sam ti dao, što god si tražila dao sam ti, pazi sada!“
I dok sam zvala 112, u tom prijavljivanju utapanja i davanju podataka, moj strah se vratio i postajao sve veći. Prije nego sam završila razgovor, jedan mladi čovjek zaustavio se autom na obali, pokupio Ivu i Domagoja te odjurio prema Vodicama. Slijedeći telefonski poziv bio je sestrama franjevkama: da mole za Domagoja.
Nakon toga sam, potpuno slomljena, pala na pod i u sebi rekla: Bože, ako Ti Domagoj treba, uzmi ga, ali ja ne znam kako ću to preživjeti. Bol koju sam osjećala bila je razdiruća, neopisiva. Nije bilo suza, samo neopisiva bol. Bila sam potpuno svjesna svega.
Tada sam nazvala svoju Jagodu u Split. Pomogla mi je puno rekavši da upalim blagoslovljenu svijeću i da s djecom molim, a ona će također moliti. Poslušala sam ju: stavili smo zapaljenu svijeću u Domagojevu sobu na stol, sjeli na pod, uhvatili se za ruke i pokušavali moliti. Sve što sam tada mogla izgovoriti bilo je: „Isuse Kriste, Sine Boga Živoga, smiluj nam se!“ Samo sam to ponavljala i u strašnoj boli vapila svim svojim srcem. Nakon desetak minuta zove me Jagoda i kaže: „Anita, sve će biti dobro, Isus je s Vama, to je samo kušnja.“
Tada sam se sjetila da Ivo možda ima mobitel uza se i nazvala ga. Kad se javio, čula sam Domagoja kako plače! Bio je živ! U ambulanti su ga reanimirali, uspjeli isprovocirati povraćanje… Ivo mi je poslije rekao da mu je, dok su se vozili prema Vodicama, napipao slabašan puls. Pod rotirajućim svjetlima i sirenom kola hitne pomoći brzo je prebačen u Šibenik. Domagoj je bio pri svijesti, malo smušen, nije potpuno suvislo odgovarao na sva pitanja. Dežurni pedijatar koji ga je primio na odjel bio je Katarinin kardiolog. U telefonskom razgovoru mi je rekao da se još ništa ne zna, najvažnije je da je maleni živ; zasićenost kisikom bila je slaba, još je bio plav i hladan, a o posljedicama se još ne može ništa reći. Ne zna se ima li oštećenja mozga, sve ovisi o tome koliko je dugo bio pod morem. RTG snimke su pokazivale more u plućima i određene lezije. Domagoja su okupali, stavili mu kisik i priključili na uređaje koji mjere vitalne funkcije. Zaspao je. Mi kod kuće smo nastavili moliti, a Ivo je bio s njim.
Dva sata nakon toga, Ivo zove i kaže da se maleni budi. Sva uzbuđena, rekoh mu neka ga pita koliko je 12 + 5; čujem slabašni djetetov glasić kako govori: „Sedamnaest.“ Zasićenost kisikom već je bila 98%. Skinuli su mu masku. Domagoj je istoga dana predvečer na sva pitanja odgovarao suvislo, samo je bio malo usporeniji nego inače (stanje šoka). Objasnio je doktoru i sestrama što se točno dogodilo, kako mu je iskliznuo jastučić (?!), plivao je za njim dok je mogao i… Poslije smo saznali da je jedna curica plivala i „slučajno“ vidjela dijete kako leži na dnu mora. Prijateljica joj je pomogla izvući ga van.
Sutradan je i sam liječnik bio pomalo zbunjen. Rekao je da je dijete dovezeno u vrlo ozbiljnom stanju, da je po onome što sada vidi dobro, ali još se nije usudio davati nikakve prognoze. Kisik mu više nisu davali, nije bilo potrebe. Dobivao je pet dana preventivno antibiotike da ne bi došlo do infekcije jer je količina mora u njemu bila jako velika. Normalno je komunicirao, jeo i pio, hodao (već pomalo i „divljao“) po sobi i hodniku, sprijateljio se i s djecom i s osobljem. Svi su se s njim samo smijali.
Dan nakon utapanja, Domagoj je pitao kad će vremenska prognoza jer ga zanima koja će temperatura mora biti u petak (izračunao je da u četvrtak ide kući), kako bi mogao na kupanje. Sada i on trenira plivanje i jedva čeka uskočiti u bazen. Nikakvih posljedica nema, ni trauma, ni straha. A što se tiče neuroloških oštećenja – apsolutno ništa. Sa svojih šest i pol godina napamet zbraja i oduzima dvoznamenkaste brojeve, preračunava novčanice i mjerne jedinice: nedjeljna Misa traje 3.600 s, a ona radnim danom 1.500 s, kugla sladoleda košta 600 lipa…
Bože moj, kako da Ti zahvalim? Silna je Tvoja ljubav prema meni. Sačuvaj me u poniznosti jer sve što sam od Tebe dobila, nije po mojoj zasluzi već po Tvom prevelikom milosrđu. Ta ni jedan treptaj moga oka nije bez Tvoje volje. Divan je osjećaj imati Te pored sebe! Hvala Ti na ovoj čežnji za Tobom! Hvala Ti na želji da u svakom čovjeku tražim Tebe, Isuse! Ljubim Te, Isuse! Hvala Ti i slava! Duše Sveti, hvala Ti na svim darovima i plodovima, osobito na ljubavi, radosti i miru! Osjećam takvu ljubav u sebi da bih najradije da mogu svakoga zagrlila pa tako grlim i sve vas koji ovo čitate i molim Boga dragoga neka Vam ovo bude bar malo na korist.
Pisano na blagdan sv. Terezije Avilske i moj rođendan 2013. godine
Anita Skelin Zaninović
P. S. U prosincu 2014. godine bili smo s Katarinom na redovnoj godišnjoj kontroli kod kardiologa. Nalaz je izvrstan. Doktor se sjetio Domagoja i rekao: „Djeca se najčešće ‘vrate’ nakon utapanja; to su mladi i zdravi organizmi, uglavnom se ‘vrate’. Ali da nakon toga budu bez ikakvih oštećenja, e to je čudo!“