Krunica – spas za čovjeka i za svijet…

Kroz stoljeća je Krunica bila čudesna molitva o čijoj su djelotvornosti svjedočile brojne milosti, čudesne Božje intervencije, obraćenja i ozdravljenja. Majka Božja i brojni svetci i crkveni otci neprestano su poticali na molitvu Krunice. Međutim, u XX. stoljeću ova je molitva na poseban način pokazala svoju moć.

foto: Paweł Fischer, Miłucie się

Na završetku godine (2017., bilj. ur.) u kojoj smo obilježavali 100. obljetnica fatimskih ukazanja isplati se još jednom prisjetiti se i promotriti kako je na čudesan način u ovo naše vrijeme Krunica spasila brojne koji su je molili, čitava društva i narode, a često i promijenila tijek povijesti, čuvajući svijet od potpunog uništenja. Čudo nad Vislom, čudesno oslobođenje Austrije od sovjetske okupacije 1955. godine, miroljubiva revolucija na Filipinima 1986., pad komunizma – svi ovo ne bi se dogodilo da nije bilo molitve Krunice. Međutim, na osobit se način ističu dva čuda koja su se dogodila u gradovima potpunog uništenja.

Štiti od atomske bombe

U ranu zoru, 6. kolovoza 1945. na Hirošimu je pala prva od dvije atomske bombe koje su Amerikanci bacili na Japan. Bomba je eksplodirala osam blokova dalje od samostana otaca isusovaca. Događaja se dobro sjeća tadašnji prior te zajednice – o. Hubert Schiffer. Upravo je završio sv. Misu i sjeo za doručak kada je čuo strahovit udar. „Bilo je to potpuno iznenada. Krajičkom oka zamijetio sam izvanzemaljski, nepodnošljivo snažan bljesak; svjetlo je bilo neopisivo svijetlo, zasljepljujuće, intenzivno. Nisam bio u stanju ni gledati, ni misliti. Za koji trenutak sve kao da je stalo. […] Iznenada je zrak ispunila strahovita eksplozija uz neopisiv bljesak. Nevidljiva sila digla me sa stolice u zrak, rušila, pa opet vrtjela ‘iz kruga u krug’, kao jesenji list na vjetru. I onda svjetlo se naglo ugasilo. Sve je postalo tama, muk, ništavilo. Bio sam pribran i pokušavao sam shvatiti što se zapravo dogodilo, napipati bilo što oko sebe. […] Tada sam čuo vlastiti glas. Bilo je to zastrašujuće iskustvo, strašnije od svih… bio sam živ, i svjestan da se dogodila neka strahovita katastrofa.“ (cit. W. Łaszewski, Wszystko o różańcu, który może wszystko, str. 288-289) Eksploziju je preživjela cijela isusovačka zajednica koja je brojala osam redovnika. Kako je to moguće kad su u promjeru od pola kilometra od epicentra poginuli svi stanovnici Hirošime? Preživjelo je doduše još dvoje ljudi, ali su ubrzo preminuli od posljedica zračenja. K tomu – isusovačka crkva ostala je neoštećena, iako su sve ostale okolne zgrade bile potpuno uništene, a nakon tako velikog zračenja svi isusovci su u sljedećih nekoliko dana trebali umrijeti. Međutim „do kraja dugog života radovali su se dobrom zdravlju. Bilo je to tako neobjašnjivo znanosti da su američki znanstvenici o. Schiffera pregledali preko dvjesto puta, pokušavajući pronaći odgovor: kako to da je preživio.“ (op. cit., str. 290) Htjeli su također pronaći „sredstvo koje bi zaštitilo ljude od posljedica nuklearne eksplozije. Ipak, ništa nisu našli osim stalno ponavljanog objašnjenja ovog isusovca: ‘U toj smo kući svakodnevno molili krunicu. U tom smo samostanu svakodnevno živjeli fatimsku poruku.’“ (op. cit., str. 290)

„Ognjena kugla“ i čudesan spas japanskog Niepokalanówa

Drugi nuklearni napad na Japan dogodio se samo nekoliko dana nakon uništenja Hirošime. Ovaj put je izbor pao na Nagasaki. I tamo je na neobjašnjiv način ostao stajati franjevački samostan koji je utemeljio sv. Maksimilijan Marija Kolbe. Kada je 1930. godine došao u Japan, od biskupa je dobio zemljište za izgradnju samostana. Njegovi su drugovi pokušavali nagovoriti o. Kolbea da promjeni lokaciju jer je taj teren bio vrlo nepristupačan, ležao je na jednoj strmini planine Hikosan. Bilo je to nekadašnje groblje kršćanski mučenika, udaljeno od grada i zaraslo divljim raslinjem. Alternativa je bila sjajno položeno naselje Urakami koju je nastavalo preko 15 000 kršćana, s najvećom kršćanskom crkvom tadašnjeg Dalekog Istoka – katedralom Bezgrješnog Začeća. Usprkos tako izvrsnoj lokaciji, o. Kolbe nije promijenio mišljenje. Naime, kada je vidio to mjesto, rekao je: „Ovdje ne možemo graditi samostan; uskoro će ovdje pasti ognjena kugla i sve će biti uništeno.“ Izbor je dakle pao na padinu planine Hikosan. S vremenskim odmakom ova se odluka pokazala spasonosnom. Kada je 14 godina kasnije izvršen nuklearni napad na Nagasaki, bomba je „spuštena“ na prvu građevinu koju je pilot iz zraka uspio razaznati – upravo na spomenutu katedralu. Eksplozija je uništila sve u radijusu od oko 1,6 km, a u ostalim dijelovima grada požari su uništavali sve pred sobom. Međutim, na drvenim građevinama samostana koje je podigao o. Kolbe, pukla su jedino prozorska stakla…

Kako to da je sv. Maksimilijan predvidio bacanje bombe upravo na tom mjestu? Valja naglasiti da je izbor toga mjesta kao cilja bio gotovo do kraja neizvjestan i da su o svemu odlučili vremenski uvjeti. Nagasaki je naime bio „rezervni cilju“, dok je prvotni izbor bio grad Kokura. Kada su se naposljetku odlučili za Nagasaki, oblaci su zaklonili središte grada pa je bomba bačena oko 3 km od planiranog cilja, u predgrađe, na mjesto na kojem je prije 14 godina mogao biti sagrađen samostan sv. Maksimilijana. Vjerojatnost da će bomba pasti upravo na to mjesto bila je zapravo vrlo mala! Na koji način je sv. Maksimilijan uopće predvidio udar „ognjene kugle“ koja će sve uništiti? Već samim time što je prvi uspješan pokus nuklearne fuzije bio 1938., dakle osam godina nakon proročke izjave sv. Maksimilijana! Kada je o. Kolbe stigao u Japan, sa sobom je dovezao kip Bezgrješne i – kao i ranije – nikada se nije rastajao od krunice. Molio ju je više puta dnevno, uvijek s čudesnom sabranošću i vidljivom radošću. Svjedoci su potvrdili da je čak i, dok bi razgovarao, pod habitom prstima prebirao po zrncima krunice. Upravo mu je Bezgrješna koju je tako ljubio i s kojom je bio sjedinjen po Krunici dala vidjeti budućnost… Kada bi o. Maksimilijan odlazio na molitvu, u ruke je uzimao krunicu i govorio: „Idem pucati u sotonu!“

Silna snaga jedne Zdravomarije

O tome kako je velika i čudotvorna snaga u pobožnoj molitvi pa i samo jedne Zdravomarije svjedoče riječi sv. Ivana Marije Vianneyja koji je govorio: „Jedna pobožno izmoljena Zdravomarija trese čitav pakao!“ A sv. Ljudevit Marija Grignion de Motfort je svjedočio: „Dobro izmoljena Zdravomarija, pobožno i ponizno, prema svjedočanstvu svetih, neprijatelj je sotone kojega tjera na bijeg, to je čekić koji ga satire, ona je posvećenje duše, radost anđela, pjesma odabranih, pjesan Novog Zavjeta, Marijina radost i slava Presvetoga Trojstva. […] Stoga vas ponizno molim […] svakodnevno molite, koliko vam vrijeme dopusti, čitavu Krunicu, i u času smrti ćete blagoslivljati dan i sat kada ste mi povjerovali.

Djelotvornost molitve Krunice upoznao je i sv. Ivan Bosco kojega je Bog prosvjećivao vizijama u snu. Predivni san koji je don Bosco usnuo na uočnicu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1862. godine otkrio mu je kako je djelotvoran štit u borbi protiv sotone upravo Krunica. Sveti Ivan Bosco bio je odveden na livadu gdje je ugledao debelu i osam metara dugu zmiju. Htio je pobjeći, ali ga je Majka Božja zadržala hrabreći ga da se bori. Zajedno su uzeli konop, razvukli iznad vrata čudovišta, udarali ga njime i na kraju mu ge svezali oko vrata, stežući čvor. Zmija se bacala, udarala tijelom o zemlju sve dok se nije počelo trgati u komadiće. Tada je Marija smotala konop i položila ga u kovčeg. Kada je škrinja ponovno otvorena, primijetio je da se konop posložio u oblik riječi: Zdravo Marijo. Tada je Majka Božja objasnila da je zmija predstavljala sotonu, konop molitvu Zdravomarije, odnosno Krunicu. Sveti Ivan Bosco je shvatio da je upravo molitvom Krunice moguće svladati i uništiti sve paklene demone. Vlč. Francesco Bamonte u knjizi Marija i egzorcizmi. Svjedočanstvo egzorcista o Marijinoj čudesnoj moći u borbi protiv Sotone (Maryja i egzorcyzmy. Świadectwo egzorcysty o niezwykłej mocy Maryi w walce z Szatanem) opisuje svoje razgovore s demonima koji su prisiljeni govoriti istinu za vrijeme egzorcizma. Evo što je priznao jedan od njih: „Kad bi ljudi znali da nadohvat ruke imaju takvo oružje, sjedio bih sam u paklu. Ali vi ne slušate pape, svetce i proroke. A ni vlastito srce. Pobjeđujem vas zahvaljujući vašoj gluposti i oholosti. Ne bojim vas se. Ali se bojim Njezine Krunice.“ (cit iz: W. Łaszewski, op. cit. str. 200)

Kada je sv. Terezija Avilska nakon devet mjeseci teškoga trpljenja preminula, došla je na san svojoj susestri i rekla joj da sada kada zna kako se velike zasluge postižu za pobožno izmoljene Zdravomarije da bi rado pristala vratiti se na zemlju i pretrpjeti ponovno tih devet mjeseci, samo da joj je makar jednom pobožno izmoliti Zdravomariju…

Molitva – izgubljeno vrijeme?

Za mnoge ljude molitva je gubljenje vremena. Međutim, Marija apelira i pozva čovječanstvo da joj molitvom i postom pomogne pobjeđivati zlo i donositi svijetu mir. Da to nisu prazna obećanja svjedoče konkretne činjenicu u ozračju kojih je teško govoriti o „spletu okolnosti“. Majka Božja u Međugorju ovako poziva: „Molite tako puno koliko možete, ali uvijek molite više: svatko od vas treba moliti barem četiri sata dnevno, ali ja znam da puno ljudi to ne razumije jer misle jedino da se život sastoji od posla.“ U Božjoj ekonomiji vrijeme provedeno u molitvi nije izgubljeno vrijeme. Upravo suprotno, sv. Terezija Avilska je napisala da je vrijeme u kojem smo propustili molitvu – izgubljeno vrijeme. Molitva jest i treba biti središte našeg života i najvažniji trenutak svakoga dana. Sveti Alfons Maria Liguori prije svakog je posla i nakon svakog posla molio Zdravomariju i drugima savjetovao da čine to isto. Govorio je: „Predivna su djela koja su zaokružena molitvom dviju Zdravomarija.“ Kada nađemo vremena za molitvu tada nas Bog dariva milošću da imamo vremena za sve naše obveze, ako su u skladu s Božjom voljom. Odbacimo ono što je suvišno, besplodno, bezbožno i nađimo vremena za molitvu, za rad i odmor. Gospodin Bog u svojoj svemoći može učiniti da u jednom satu učinimo posla za koji bi nam, bez molitve, trebao čitav dan! Potvrđuju tu, među ostalim, i čudesni događaji iz života sv. Faustine. Ona je, prema ljudskim mjerilima, bila vrlo slaba i bolesna žena, pa ipak je upravo po Božjoj milosti uspijevala u kratkom vremenu obaviti sav posao za koji su drugi trebali puno više vremena i za njegovo obavljanje je trebalo više sestara! Stara izreka kaže: Kada je Bog na prvom mjestu, tada je sve drugo na pravom mjestu!

Za vrijeme svojih mističnih susreta s Isusom, Alicja Lenczewska je između ostaloga čula ove riječi: „Susret sa mnom je najvažniji trenutak tvoga dana – njime treba započinjati sve. Tada će biti vremena i mira u srcu. […] Sve je plod molitve. Kakva molitva, takav život: stanje tvoje duše i tijela i tvoja djela […] Sve što god činiš svojim srcem, razumom ili rukama – da bi imalo smisao i vrijednost – mora započeti molitvom i mora završiti molitvom. […] Koliko si toga dobila od mene za vrijeme molitve, toliko možeš dati – onoga što vrijedi dati – drugomu čovjeku.“ Kada čovjek ne moli tada se „udaljuje od izvora svoga postojanja – bacan je ovamo-onamo i mučen sam od sebe i od drugih, a prije svega od duhovnih sila zla. […] Iz ruku ne treba ispuštati krunicu i treba mi se klanjati u Presvetom Sakramentu. Ako osjećaš da stižu sotonski napadi, kada te obuzima tama i osjetiš teret na duši, odmah moli Pod obranu se tvoju utječemo, jer je to egzorcizam. […]  Sve započinji molitvom, i nećeš imati problema s vremenom.“ (A. Lenczewska, Świadectwo)

Trudimo se da nam molitva – u skladu s našim staležom – ispuni dane zemaljskog života. Majka Božja moli da svakodnevno odredimo stalno vrijeme za molitvu. Najbolje bi bilo kad bismo u jedinstvu s Duhom Svetim, koji u nama prebiva i moli se, slušajući njegov glas, neprestano slavili Boga Oca, neovisno o obvezama koje vršimo. Radi se o tome da molitva treba proniknuti svo naše vrijeme, čitav naš život, da slavimo Boga svojim radom i svojim djelima neovisno o svom zvanju i zanimanju. Rad vršen s ljubavlju postaje također molitva. Ne manje važno je da neovisno o svojim svakodnevnim obvezama rezerviramo vrijeme za molitvu Gospine krunice i Krunice Božjeg milosrđa, za klanjanje, čitanje Svetoga Pisma i za Euharistiju. Krunica je prije svega molitva razmatranja u kojoj pratimo Mariju promatrajući njezin život i život Isusa Krista. To je molitva srca koja se temelji na nutarnjoj kontemplaciji Utjelovljene Riječi. Neka nas na svakodnevno ustrajno moljenje Krunice motivira primjer velikih svetaca. Sveti Ivan Pavao II. svaki je dan molio sva četiri otajstva svete Krunice i dodatno peto od određenog dana. Zatim o. Pio, on je Krunicu molio čak 30 puta dnevno! Dva dana prije smrti ovaj je sveti kapucin rekao: „Molite Krunicu, molite ju uvijek, koliko god možete.“

Pobjeda Bezgrješne

Prije sto godina u Fatimi je Majka Božja pokazala na Krunicu kao na djelotvorno sredstvo za spasenje svijeta od propasti. U povijesti Crkve, čak su trideset i devetorica papa, među kojima i svi nasljednici sv. Petra u XX. i XXI. stoljeću poticali na molitvu Krunice. Sudbina svijeta odlučuje se između čovjeka i milosrdnog Boga koji čeka našu zagovornu molitvu. Jedan čovjek-molitelj može utjecati na promjenu sudbine svijeta. Takvu nam mogućnost daje milosrdni Bog koji je učinio Mariju našom Zagovornicom i dao nam veličanstveno sredstvo po kojem možemo isprositi sve milosti – svetu Krunicu. Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae govori: „Crkva je uvijek priznavala posebnu djelotvornost ove molitve (…) U trenutcima kada je bilo ugroženo samo kršćanstvo, snazi ove molitve pripisivana za zaštita od opasnosti, a Majka Božja od Svete Krunice čašćena je kao ona koja je isprosila spasenje. Danas snazi ove molitve povjeravam mir u svijetu i obitelji.“ Sjetimo se na kraju posljednjih proročkih riječi sl. Božjeg primasa Augusta Hlonda koje je uoči svoje smrti rekao: „Pobjeda, ako bude, bit će pobjeda Blažene Djevice Marije.“

U osobnom činu predanja povjeravajmo Bezgrješnom Srcu Marijinu čitav svoj život i sve svoje probleme. Činimo to i u svojim obiteljima, u molitvenim zajednicama, u svom okruženju i na radnim mjestima. Zaodjenimo se duhom pokore, moleći svaki dan molitvu Krunice. Nećemo isprositi mir na svijetu dok mir – po molitvi – ne zavlada najprije u nama. Molimo posebno za obraćenje grješnika jer to nas moli Majka Božja. Čudo obraćenja je najveće od svih čudesa – veće i od spasenja zemaljskog života ili ozdravljenja od bolesti. U milosti obraćenja Bog sam uskršava na novi život i dušu koja bi bila „poput raspadajućeg leša“. Molitva Krunice donosi posebne plodove kada se moli zajedno, u obitelji. I nosimo krunicu uvijek sa sobom kao vidljiv znak svoje pripadnosti Majci Božjoj i ona će nas braniti od svih pogibelji duše i tijela. Bit ćemo manje izloženi napastima jer sotona izbjegava sve što je vezano uz štovanje Marije Majke Isusove. Hrabro dakle, uzmimo krunicu u ruke i krenimo odvažno u boj za ljudske duše, spašavajući tako i sebe i čitav svijet!

Jan Gaspars

Miłujcie się, 5 (2017), 6-10
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković