Godine 1937. Klara, mlada vjernica, saznala je o iznenadnoj smrti svoje prijateljice s posla, Anite, koja je nedavno sklopila sakrament ženidbe. Posljednju godinu dana svojevoljno je odbacila vjerski život.
Dan nakon što je primila žalosnu vijest, Klara je sudjelovala u sv. Misi i prikazala za Anitu sv. Pričest. Žarko je za nju molila. Kasno uvečer, kada je još razmišljala o toj smrti molila je za dušu svoje prijateljice. U jednom je trenutku ugledala Anitu u strašnom stanju. Prijateljica joj je govorila:
“Klaro! Ne moli za mene! Ja sam prokleta. Ne dolazim po vlastitoj volji već zato što me je Bog na to natjerao. Nemoj misliti da to činim iz prijateljstva prema tebi. Mi ovdje ne volimo nikoga. Zapravo tako bih rado da i ti budeš bačena u ovo mjesto vječne nesreće gdje sam ja. Ah… Da se barem nikada nisam rodila! Da, mrzim Boga svom snagom svog bića koje sam po vlastitoj odluci odijelila od Njega, po odluci koju sam donijela u trenutku smrti i koju nikada ne želim opovrći. Shvaćaš li sada zašto je pakao vječan? Radi toga što moj otpor i moja mržnja prema Bogu neće prestati nikada! Moram dodati da je Bog milosrdan čak i prema nama. Pripuštajući nam raniju smrt onemogućio nam je učiniti čitavo zlo koje bismo bili sposobni učiniti. To bi povećalo naše kazne i krivice. Svi oni koji gore u paklu nisu uopće molili ili su molili kako bi utažili svoje želje. Molitva je prvi korak prema Bogu. Osobito molitva Onoj, koja ja Majka Kristova i čije ime ovdje nikada ne izgovaramo!!! Pobožnost oduzima demonu nebrojene duše koje bi neizbježno dospjele u njegove ruke. Kada ti to govorim, gorim od zloće. Ne želim to ali sam prisiljena govoriti o tim stvarima. Molitva je najjednostavnija stvar koju čovjek može poduzeti na zemlji. Upravo zbog toga je s molitvom povezano otkupljenje svakog čovjeka. Nikada ne bih povjerovala u djelovanje demona. Ali sada sam se uvjerila da on ima velik utjecaj na osobe koje se nalaze u takvoj situaciji u kakvoj sam se ja jednoć nalazila. Iako je broj ljudi čija je opsjednutost vidljiva izvana mala, broj ljudi kojih je duša opsjednuta je vrlo velik. Osobno mrzim sotonu, ali usprkos svemu sviđa mi se zato što se trudi uništiti vas. Mrzim njega i njegove pomoćnike – duhove koji su pali zajedno s njim na početku vremena. Kruže oni po čitavoj zemlji kao roj muha, a vi to ne vjerujete… Nije na nama prokletima da vas uvodimo u napast. To je rezervirano za pale duhove. Istinu govoreći, svaki put se poveća njihova muka kada za sobom na to mjesto povuku neku novu dušu. Ali što sve neće učiniti mržnja! Za svog zemaljskog života, pomalo sam sebi stvarala svog boga. Rado se vjeruje u ono što se čovjeku sviđa. Godinama sam osjećala zadovoljstvo svojom „religijom“. Na taj sam se način mogla radovati životu. Jedna jedina stvar mogla je pobijediti moju tvrdoglavost: dugo i strašno trpljenje. No nije ga bilo. Razumiješ li sada što znače riječi: „Bog kažnjava one koje ljubi“? Moje udaljavanje od Boga temeljilo se na sljedećem: od svoga sam muža učinila božanstvo. Takva se stvar može dogoditi jedino onda kada je temelj ljubavi jedino u tjelesnom doživljaju. Ta egoistična ljubav očarava, opsjeda i truje. Moje obožavanje osobe X postalo je za mene životnom religijom. Bilo je to vrijeme kada sam u ljutnji izlijevala svu svoju žuć na svećenike, na sve ono što je na bilo koji način bilo povezano s Crkvom. U posljednjem obračunu usprotivila sam se Bogu! Pakleni oganj, uvjeravam te, ne temelji se na grižnji savjesti. To je oganj! Doslovno onako kako kaže: “Idite od mene, prokleti, u oganj vječni!”. Da, doslovno tako… Minuo je tjedan od moje smrti – govorim prema vašem načinu računanja vremena – jer bih na temelju svoje muke mogla reći da u paklu gorim već punih deset godina! Prometna nesreća… Razarajuća bol. Ipak, bila je to sitnica u usporedbi s onim što doživljavam sada! Zatim sam izgubila svijest… Iznenada, u trenutku svoje smrti, našla sam se u magli. Ugledala sam samu sebe, ovijenu osljepljujućim svjetlom, još na tom samom mjestu gdje je ležalo moje mrtvo tijelo. Bilo je to kao u kazalištu kada se naglo sva svjetla ugase i zastor padne u velikoj buci! Tada se dogodila neočekivana scena. U mom slučaju bila je ona osvijetljena nepodnošljivim svjetlom: scena čitavog mojeg života! Moja mi se duša ukazala kao u ogledalu: sve prezrene milosti od vremena mladosti sve do posljednjeg „ne“ Bogu. Moje pokajanje? Nikada! Osjećaj stida? Nedostatan. Naravno, bilo je nemoguće podnijeti pogled na Boga koji ljubi, a kojeg sam zasvagda odbacila. Nije mi preostalo ništa drugo osim bijega. Poput Kaina koji je pobjegao od Abelova mrtva tijela, tako ni mojoj duši nije preostalo ništa drugo već pobjeći od tog strašnog okruženja. Takav je bio moj osobni sud. Nevidljivi Sudac donio je presudu: „Idi od Mene!” Isti je tren moja duša, poput odsječene grane, poput sjene upala u vječne muke“ (iz knjige: Les Ames du Purgatoire dans la vie des saints).
Kada se pročita to strašno svjedočanstvo treba biti svjestan da ono bitno dotiče istine naše vjere: čovjeku je dana mogućnost dobrovoljne samoosude na vječnu i neopisivu nesreću i to kroz dobrovoljno i svjesno odbijanje vječne sreće – Boga. U trenutku odlaska s ovoga svijeta u vječnost donosi se konačna i nepovratna odluka. Svaki osobno će odlučivati na temelju onoga što jest i što je postao tijekom svog života. Već sada u sebi nosimo sposobnost odluke za Ljubav ili protiv Nje. U trenutku smrti stajat ćemo pred Bogom ne s apstraktnom mogućnošću izbora, već s konkretnom sposobnošću ili nesposobnošću otvoriti se vječnoj Ljubavi. Sveta Katarina Đenovska (1447. – 1510.) – istinska apostolica milosrdne ljubavi – govori nam o tome sljedeće: „U vrijeme zemaljskog života duša zauvijek ostaje čvrsta u dobru ili u zlu koje je odabrala prema riječima: ‘Gdje te zateknem’ što znači: u trenutku smrti, s voljom učvršćenom u grijehu ili u pokajanju, ‘tamo ću te osuditi’“ (Traktat o čistilištu IV).
Pogled na smrt iz takve perspektive posvješćuje opasnost grijeha. U svakom se grijehu skriva kušnja pronalaženja vlastitog „dobra“ i „sreće“ na putu koji se protivi najvećoj zapovijedi – ljubavi prema Bogu i bližnjemu (sve druge zapovijedi sadržane su u njima).
Otkrivanje svijeta sreće izvan Boga čini se fascinantno, beskrajnom avanturom koja ne prestaje oduševljavati i uranjati u sve dublje tajne. Napast se rađa zbog zavodljivosti grijeha koja savršeno ovladava čovjekom služeći se njemu razumljivim jezikom koji jednostavno zaokuplja njegovu maštu i osjećaje. Napasnik je sjajan stručnjak po pitanju psihologije čovjeka, bolji i od najstručnijeg među stručnjacima na ovoj zemlji. U poslušnosti glasu napasti zlo nam se čini kao žuđeno dobro, koje nam obećava trenutni mir. Gradeći svoj vlastiti svijet sreće čovjek se pod svaku cijenu želi osjećati dobro. U trenutku smrti okovi te egoistične ljubavi postaju još čvršći, postaju neraskidivi, i čitava tragedija te činjenice objavljuje se u tome što upravo oni onemogućuju otvaranje jedinoj Ljubavi – Ljubavi koja se pokazuje drugačijom od one ljubavi, tako „velike“ i „strasne“. I to je ono što je nepodnošljivo. Ostaje jedino odbaciti tu Ljubav dovijeka…
Mudrost čovjeka izražava se u sposobnosti gledanja na život s mišlju na smrt i vječnost. Tu se krije ona prava metoda borbe s grijehom i paklom. U našim vremenima smrt je postala „prizor“ toliko svakodnevan koliko i banaliziran, čemu uvelike pridonose mediji. Samo sotoni, u konačnom ispitu savjesti, može biti stalo do perverznog ogolićenje smrti od njene uzvišenosti i neobične važnosti. Pokušamo se zamisliti nad njegovim skrivenim planom: banaliziranje smrti neizbježno vodi do bagatelizacije života, a osobito svekolikog zla. Đavlu je iznad svega stalo do toga da čovjek ljubi svoj grijeh, da se dopusti njime zarobiti, da su u njemu najbolje osjeća, osloboditi čovjeka daška nemira i pokajanja. Zato „krivotvori“ smrt. Posljednji njegov uspjeh leži na potpunom paraliziranju čovjeka u susret s Ljubavlju u najvažnijem i neponovljivom trenutku na pragu vječnosti.
Od mog života u sadašnjosti ovisi što mogu očekivati na tom pragu: nebo, čistilište – koje je mukotrpan put u nebo, ili pakao. Sveta Katarina obraća se kršćanima s gorkom opomenom: „vi tražite utočište u nadi beskrajnog Božjeg milosrđa koje slavite bez prestanka, ipak ne znajući da će vaš otpor prema toj najuzvišenijoj Dobroti postati vašom osudom“ (Traktat o čistilištu, XV). Priznanje tog otpora Kristu u ispovijedi je savršen način na koji se može doživjeti njegovo milosrđe već danas, te korak prema nebu. Mržnja vlastitog grijeha, pa i najmanjeg, treba biti naša stalna vježba srca u slobodi, kako bi se u trenutku smrti bez ikakve dvojbe mogli baciti u zagrljaj Ljubljenomu!
U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: ‘tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života’ (1 Iv 3, 14-15). Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći (usp. Mat 25, 31-46). Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju ‘pakao’“. (KKC 1033)
Vlč. Andrzej Trojanowski TChr
Miłujcie się, 5/2012, str. 11-13