KATEHEZE U GODINI ZAHVALE ZA SLIKU MILOSRDNOG ISUSA I DNEVNIK SV. FAUSTINE
(2023. – 2024.),
pripremaju: Sestre Milosrdnog Isusa (Sisak)
22. veljače 2024.
Isuse, uzdam se u Tebe!
Započeli smo sveto vrijeme Korizme, vrijeme koje nas poziva na obraćenje, vrijeme u kojemu posebno promišljamo o svojim padovima i grijesima s ciljem da se pokajemo i vratimo u Gospodinov zagrljaj. Svako vrijeme u liturgijskoj godini ima svoje značenje i potiče nas na što veće predanje i pouzdanje u Onoga koji nas je stvorio i svako je za sebe posebno. Tako i Korizma ima za nas veliku važnost, za naš vjernički život – da surađujući s milošću Božjom postajemo još bolji ljudi, sličniji svome Stvoritelju. Ovaj mjesec za temu naših razmatranja u godini Zahvale za sliku Milosrdnog Isusa i Dnevnika sv. Faustine uzimamo i svoj pogled usmjeravamo na tamu koja se nalazi na slici Milosrdnog Isusa, tamu koja je na toj slici obuzela sve – osim Onoga koji je jedino, pravo i istinsko Svjetlo. Dopustimo Gospodinu da nam kroz ovo vrijeme svojevrsne korizmene pustinje pokaže tamu našeg srca, tamu naših problema, kako bismo i mi sami postali svjetlo za one s kojima živimo, koji su nam dani na putu našeg ovozemaljskog hodočasničkog života. Gospodin čeka da Mu predamo naše tame jer više od svega želi nam dati Svoje svjetlo i Svoju ljubav.
Tama duše u Dnevniku sv. Faustine
Sveta Faustina u svome Dnevniku u više navrata opisuje ljudske duše koje prolaze kroz tamu u svojemu životu. Spominje se duša vjernih Bogu koje su prokušane tamom tako što osjećaju odsutnost Boga u svome životu, ali Mu i dalje ostaju vjerne. S druge strane vidimo duše koje su se same, svojim grijesima i krivim odabirima u životu, udaljile od Boga te u njima vlada tama čežnje duše za Bogom, a koje često, gluhe na Njegove poticaje, svjesno ili nesvjesno potiskuju i zaglušuju Njegov zov da Mu se vrate. Na jednom mjestu sv. Faustina opisuje stanje jedne takve duše ovako: „Ali duša ostaje gluha na glas Božjega poziva i još dublje tone u tamu.“ (Dn 1487) Bog zove svakoga od nas da Mu se vratimo. Takav je naš Bog, On ne odustaje od Svoje djece koju je stvorio s ljubavlju, koju je stvorio da život imaju, da se raduju. Gospodin se iz Svoje ljubavi prema nama bori za svakoga od nas, želi nas očistiti, osloboditi i ohrabriti za novi početak hoda s Njim i za Njim. Često se i sami možda nalazimo u životnim situacijama u kojima mislimo kako za nas više nema nade, kako smo možda i prokockali svoj život padovima i grijesima iz kojih se ne možemo izvući, čak počinjemo sumnjati da nam i Bog više može pomoći. Takvo razmišljanje je krivo i ne vodi k spasenju. Prije svega moramo biti svjesni kako se mi ne možemo podići sami, svojim silama i snagama, ali kako je Bog naš Spasitelj te se jedino po Njemu podižemo iz pepela i blata u koje smo upali. Često možda upadamo u očaj ne videći više ni tračka svjetla u svojemu životu, ali Gospodin nas preko sv. Faustine upravo opominje da bitka nije izgubljena kada govori: Dušo, zabludjela u tminama, ne očajavaj jer nije još sve izgubljeno. Razgovaraj sa svojim Bogom koji je milosrđe i ljubav sama. (Dn 1487) Upravo je to važno: razgovarati sa svojim Bogom, ne voditi monolog i razgovor sam sa sobom, nego razgovarati i imati odnos s Bogom kojega naša duša toliko žudi i za kojim toliko čezne. Predati Gospodinu sve svoje strahove, predati Mu svu tamu našega života, sve ono što nas tišti, uznemiruje i ne dopušta da živimo u Njegovu svjetlu. Gospodin nas poziva i svaki dan zove iznova da se pouzdamo u Njega jer je samo u Njemu naš spas i snaga; poziva nas da s pouzdanjem odgovorimo na poziv koji nam neprestano upućuje u nadi da ćemo Mu se odazvati. Ne odbijajmo Božju ljubav od sebe, već je prigrlimo, jer nema te tame koju On ne može rastjerati i rasvijetliti. Poslušajmo pažljivo sljedeće riječi koje nam je sv. Faustina ostavila u svom Dnevniku i zapišimo ih u svoje srce: „Što je tama veća, tim veće mora biti naše uzdanje.“ (Dn 357)
Ne boj se, samo vjeruj i predaj Gospodinu svoje tame u sakramentu ispovijedi.
Isus te čeka!
Razmatranje uz sliku Milosrdnog Isusa
Nalazim se ispred slike Milosrdnog Isusa, slike koja je tolikim ljudima po čitavom svijetu promijenila život, koja je tolike podigla iz tame i povela prema svjetlu, koja je tolikima dala novu nadu u bolje sutra. Nalazim se ispred slike za koju je i sam Gospodin rekao da će udijeliti brojne i mnoge blagoslove preko te slike. Promotrit ću tu sliku, pogledati svaki njezin detalj, a ovaj put svoj pogled zaustaviti na tami koja se nalazi oko Isusa. Tama općenito stvara u nama osjećaj nesigurnosti, straha, ostavlja dojam hladnoće. Možda ću se osjećati neugodno promatrajući tu tamu, ali da mi bude lakše promatrat ću sliku s vjerom da se Isus nalazi u svakoj tami kroz koju možda i sada, ovog trenutka, prolazim u svome duhovnom životu. Da nam netko „uzme“ Isusa sa slike, ostala bi samo ta tama. Želimo razmatrati tu tamu kao simbol naših grijeha i padova, naših odustajanja i našeg očaja, naših strahova i nepovjerenja u Gospodina.
Kakav dojam na mene ostavlja ta tama trenutačno? Plaši li me, bojim li se, možda me obuzeo osjećaj nelagode, zabrinutosti… Jesam li možda hodao za blještavilima i svjetlima ovoga svijeta zaboravljajući kako je samo On istinsko i pravo Svjetlo? Što trenutačno vlada u mojoj duši: tama ili svjetlo?
U tame svojega života, u svoje srce i svoju dušu želim sada pozvati Gospodina. Neka dođe sa Svojim svjetlom, s nadom, vjerom i ljubavlju. On ima moć uništiti sve okove mojih grijeha, sve strahove u kojima se nalazim. On ima snagu podići me iz očaja, tuge i beznađa. Gospodine, rasvijetli moju tamu da Ti u njoj zasjaš i staneš kao pobjednik, Ti budi moj Početak i Kraj, budi moje sve, Gospodine, jer: Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (Iv 1, 5)
Svjedočanstvo – susret s Milosrdnim Isusom
Pavao je bio mladić, inače rodom iz Poljske, kojega je potraga za poslom odvela u Englesku gdje je radio kao vozač kamiona. Po dolasku u Englesku, koja je za njega bila „obećana zemlja“, sve se nekako posložilo da je u njegovim očima izgledalo savršeno. Pavao je katolik, ali nije bio praktični vjernik. Jednoga dana njegova je „obećana zemlja“ počela donositi loše plodove. Sve je odjednom počelo ići, kako je sam rekao, „u krivom smjeru.“ Najprije je doživio slom kada ga je ostavila djevojka s kojom je bio u dugogodišnjoj vezi, a zatim su počeli problemi na poslu, smještaj je postao preskup, morao je više raditi i tako izgubio svaki kontakt s prijateljima; malo po malo izgubio je sve i ostao sam u tami svojih problema. Došao je do kraja. Počele su ga napadati svakovrsne kušnje, sve do pomisli na samoubojstvo.
Pavao je odlučio da će sebi oduzeti život. Jedne večeri dok se vraćao s posla, zaplakan, očajan i izgubljen, zastao je uz rub ceste u navali suza. Na pod mu je ispao mobitel i u jednom trenutku čuo je riječi pjesme: „Ne odustaj od sebe, nije još kraj, Bog za tebe ima drugi plan…“ Podigao je mobitel da vidi što je to. Bio je to prijenos sv. Mise iz Svetišta Božjeg milosrđa u Vilniusu. Kada je kasnije svjedočio, rekao je da nije mogao vjerovati svojim očima što vide ni ušima što slušaju – jer nikad nije otvarao stranice vjerskog sadržaja, a još manje gledao prijenos sv. Mise – uz to još iz Litve i iz Svetišta za koje nikada nije čuo ni da postoji.
Kada se malo pribrao, potražio je broj Svetišta i nazvao da pita tko je to pjevao i da hitno želi upoznati tu osobu. Nedugo zatim Pavao je došao u Svetište. Sestra koja je onoga dana svirala na sv. Misi kada je on čuo pjesmu, prala je prozore i primijetila kako pored nje stoji mladić pomalo ushićen, a pomalo preplašen. Upitala ga je kako mu može pomoći. On ju je pogledao rekavši kako ne može vjerovati da je ovdje: gledao je malo sliku Milosrdnog Isusa, malo sestru. Ispričao joj je zatim svoju priču o pjesmi koja mu je na čudesan način spasila život. Na kraju je upitao: „Oprostite što vas zamaram svojom pričom, ali gdje mogu pronaći sestru koja je tog dana svirala?“ Sestra se nasmiješila i rekla: „Evo me!“ Mladić se ponovno rasplakao. Tada je sestra podijelila svoju priču od onoga dana kada mu se sve to dogodilo, dana koji je za nju bio jedan od lošijih dana u godini, dana u kojem se nakupilo toliko problema, dan u kojem je zavladala tama… Sviranje na Misi za nju je toga dana bilo bez imalo volje, bez snage i želje, samo ga je „odradila iz obveze“. Zapravo nije ni željela svirati, misleći da, ako je u tako lošem stanju, čemu glumiti radost dok svira, kada unutra, u sebi puca… Za nju je to bila kušnja koju je morala nadvladati kako bi se Gospodin poslužio njezinim darom za pjevanje i sviranje da mladiću da da progleda.
Bog se u istome trenutku poslužio dvjema slabim osobama koje su u tim trenutcima izgubile Gospodinovu svjetlost i ostale same u tami, kako bi se zajedno kroz ovu priču mogle nanovo roditi u Božjem svjetlu i pod okriljem Božjega milosrđa. Božje milosrđe je uistinu bez granica, bezgranično i nema mjere i nikada ne znamo treba li Gospodin baš nas sada u ovome trenutku kako bi naša žrtva nekome spasila život.
Jednoga dana kada dođemo u Nebo, za kojim toliko čezne naše srce, vidjet ćemo iza sebe mnoštvo nepoznatih ljudi i pitati se tko su onu, a Bog će nam reći: „To su svi koje ti ne poznaješ, ali koji su po tvojim molitvama i žrtvama došli do jedinstva sa Mnom i sada će se zajedno s tobom radovati u Kraljevstvu nebeskom.“
Zapamtimo – Sve ima smisla i onda kada se nama čini da nema.
Sestre Milosrdnog Isusa, Sisak
lektura: Marija Vuković