„Jesi li ti moj Bog ili kakvo priviđenje?“

Ulomak iz Dnevnika (Dn 47 i dalje) u kojem s. Faustina opisuje Veliko ukazanje, 22. veljače 1931.
foto: Adam Bujak, faustyna.pl

U povodu 90. obljetnice Velike objave Milosrdnog Isusa sv. Faustini Kowalskoj (22. veljače 1931.) bozjemilosrdje.net donosi ulomak iz knjige Sestra Faustina. Biografija svetice. U svom djelu, koje se temelji na dugogodišnjem iscrpnom istraživanju, novinarka i publicistkinja Ewa Czaczkowska zanimljivim stilom opisuje život sv. Faustine, njezine susrete s Milosrdnim Isusom, okolnosti u kojima su se događali, osobe koje su je pratile. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost 2013. u prijevodu Jelene Vuković (ks.hr/sestra-faustina).

„Sve je još bilo podnošljivo. No kada je Bog zatražio da naslikam tu sliku počeli su o meni govoriti i gledati na me kao na kakvu histeričnu ženu i sanjarku“ (Dn 125) – pisala je s. Faustina u Dnevniku o događajima iz 1931. godine. „Sanjarka“, zapravo zanesenjakinja, vizionarka, čudakinja, sirotica… Koliko li je još „epiteta“ morala podnijeti?

A sve to zbog Isusove objave u kojoj joj je naredio da dâ naslikati sliku koja je danas poznata po cijelom svijetu, s natpisom Isuse, uzdam se u tebe. Bio je to, ujedno, početak poslanja širenja svijetu poruke o Božjem milosrđu. Sestra Faustina gotovo dvije godine nije susrela nikoga tko bi je podržao u uvjerenju da Isusova ukazanja nisu bila plod njene mašte. Bilo je to za nju vrlo teško razdoblje. Ali ne i najteže u životu.

Sve je počelo 22. veljače 1931. godine. Sestra Faustina već je šest godina bila u redovničkoj zajednici, a nešto manje od godinu u samostanu Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa u Płocku. Bila je prva korizmena nedjelja. Večer. Faustina tek što se vratila u svoju ćeliju. Bila je na večeri i na molitvi u samostanskoj kapelici. Pripremala se za počinak. Iznenada je u ćeliji ugledala Isusa.

Jedna ruka bila je uzdignuta na blagoslov, a druga je doticala haljinu na grudima. Iz otvora haljine na prsima izvirale su dvije velike zrake, jedna crvena, a druga blijeda – zapisala je u Dnevniku. – U tišini sam promatrala Gospodina. Duša mi je bila ispunjena strahom, ali i velikom radošću. Nakon nekoliko trenutaka reče mi Isus: Naslikaj sliku prema crtežu koji vidiš s natpisom: Isuse, uzdam se u tebe. Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapelici, a potom u cijelom svijetu.

Obećavam da duša koja bude častila tu sliku neće propasti. Obećavam, također, već tu na zemlji, pobjedu nad neprijateljima, a osobito u času smrti. Ja sâm branit ću je kao svoju čast.“ (Dn 47)

– Sestre koje su upravo u to vrijeme prolazile tim krilom zgrade vidjele su neobično svjetlo u prozoru, sjajnije od svjetla kojim je odsijevala uljana svjetiljka – sestra Klawera Wolska, do nedavno poglavarica kuće u Płocku, svjedoči što se u zajednici prenosilo od usta do usta.

Susret u ćeliji nije bio iluzija. Sestra Faustina znala je to sa sigurnošću. Već je ranije, u nekoliko navrata vidjela Gospodina. Obratio joj se prije ulaska u družbu, požurujući je na taj korak, i kasnije kada je usporedo s redovničkom formacijom napredovala na putu mističnog života. Faustina je, nakon čišćenja osjetila i duha u vrijeme tzv. tamne noći duše poznate jedino misticima, sve češće u iznenadnim bljescima svjetlosti kojima joj je Bog obdario dušu, spoznavala je njegovo biće i doživljavala sjedinjenje s Bogom u ljubavi. Za Faustinu, koja ranije nije znala ništa o meandrima mističnoga života, bilo je to silno, ali i teško iskustvo. Dok se sve to događalo u dubini njene duši i dok se  ticalo nje same, dotle je pričinjalo radost njenu srcu. Ali od te nedjelje, 22. veljače 1931., sve se promijenilo. Toga joj je dana Isus povjerio poslanje navijestiti poruku o Božjem milosrđu cijelome svijetu. Slikanje slike bio je njen prvi zadatak.

Četiri godine kasnije Isus govori Faustini kako mora pripremiti svijet na njegov konačni dolazak. A već u Płocku bila je prestrašena težinom zadaće koja će s vremenom sve više rasti.

Samostan u Płocku u kojem se dogodilo Veliko ukazanje

Ništa neobično. Sama nije bila sposobna naslikati sliku. Isus joj je rekao da sve što joj govori prenese poglavaricama. One, pak, njenim riječima nisu vjerovale. „Sažalijevale su me kao da sam u kakvoj zabludi ili pod utjecajem priviđenja“ (Dn 38) – jadala se u duši Bogu, što je nakon nekoliko godina zapisala i u Dnevniku. Očekivala je da će joj poglavarice pomoći, jer, kako je mislila, one bi trebali biti sposobnije od nje rasuđivati o pitanjima duhovnog života.

Prva osoba kojoj je s. Faustina povjerila o Isusovim ukazanjima bio je ispovjednik. No, nažalost, ne znamo tko je on bio. U to vrijeme tri su svećenika ispovijedala u samostanu Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa: Adolf Modzelewski, Ludwik Wilkoński i Wacław Jezusek. Ovaj posljednji je, nakon Drugog svjetskog rata (umro je 1950.), pričao mnogo i uvjerljivo svećenicima u bogosloviji u Płocku o objavama s. Faustini, što ne znači da ranije nije mogao biti kritičan prema njenim doživljajima. Znamo, dakle, da je ispovjednik, kojem je Faustina rekla za Isusova ukazanja, primio to s velikom rezervom. Čak je poricao Isusove zahtjeve. Rekao joj je: „To se tiče tvoje duše. (…) Naslikaj Božju sliku u svojoj duši.“ (Dn 45) Kada je s. Faustina umirena takvom interpretacijom objave, otišla iz ispovjedaonice, čula je Isusove riječi: „Moja slika je u tvojoj duši.“ No, ubrzo je dodao: „Ja želim da bude svetkovina milosrđa. Želim da ta slika koju ćeš naslikati kistom bude svečano posvećena u prvu nedjelju po Uskrsu. Ta nedjelja treba biti svetkovina milosrđa.(Dn 49) Rekao je, također, da svećenici toga dana trebaju ljudima naviještati njegovo „veliko milosrđe (…) prema grešnim dušama.“ (Dn 50)

Isus je, dakle, izrazio i sljedeću želju: uspostavu Svekovine Božjeg milosrđa. Štovanje slike Milosrdnog Isusa i svetkovina Božjeg milosrđa bila su prva dva oblika nove pobožnosti u čast milosrđa, za što će se s. Faustina otada, požurivana od Krista, ustrajno zauzimati. A Isus će joj u sljedećim ukazanjima dati spoznaju Božjeg milosrđa.

Faustina je, ne pronalazeći razumijevanje kod ispovjednika, o Isusovim objavama ispripovjedila poglavarici plockog samostana, majci Róży Kłobukowskoj. No, niti ona nije vjerovala. „Kada sam o tome rekla majci poglavarici, da tako Bog od mene želi, rekla mi je kako bi to Isus jasno pokazao nekim znakom. Kada sam molila Isusa za neki znak kao svjedočanstvo da je On uistinu Bog i Gospodin moj i da od Njega potječu te želje – tada sam čula glas u svojoj duši: Dat ću poglavarima prepoznati po milostima koje ću dijeliti po toj slici.“ (Dn 51) Isus je zahtijevao, ali nije olakšavao izvršenje zadatka. Tek nakon više godina Faustina shvaća, a što joj Isus jasno i kaže, da su poteškoće potrebne kako bi se potvrdila istinitost objave. Štoviše, u Božjim očima veću vrijednost od uspjeha u poslu, ima sam trud s kojim se poslu pristupa i trpljenje s njim povezano.

No tada je, 1931. godine, Faustina još bila dezorijentirana i zbunjena: „… išla sam od poglavara do ispovjednika, od ispovjednika do poglavara. Mir nisam nalazila.“ (Dn 122) – pisala je.

Pa ipak, Faustinine poglavarice nisu imale jednostavnu zadaću. Sigurno su bile vrlo iznenađene i zabrinute kada im je jednoga dana mlada redovnica drugog kora povjerila da joj se ukazao Isus i zatražio naslikati vjersku sliku novog tipa. Štoviše, naložio je da se u Crkvi ustanovi nova svetkovina. Faustinine poglavarice sigurno su u njoj vidjele dobru i poniznu, s Isusom sjedinjenu, ali priprostu i neobrazovanu redovnicu koja ni vječne zavjete još nije bila položila. Sigurno su se pitale zašto bi se baš njoj Isus ukazao? Zašto bi po njoj slao poruku? I što je ona mogla znati o mistici? Gdje je mogla doživjeti takva duhovna iskustva? Možda za tezgom u pekari ili pri kuhinjskoj peći gdje je radila?

Privatne objave su same po sebi problematične. Ne čine toliko problem dok su usmjerene prema čovjeku osobno – radi njegova obraćenja ili rasta u vjeri. Postaju nezgodne kada vidjelac objavi kako je dobio posebno poslanje: da mora svijetu prenijeti riječ Božju, Marijinu ili svetaca. Za Crkvu je jedina i konačna objava, tzv. javna, sadržana u Svetom pismu. Crkva ne odbacuje privatne objave ako se, u obično dugom i mukotrpnom procesu, sa sigurnošću utvrdi da ne proširuju, ne nadilaze ili mijenjaju javnu objavu, već u sebi nose neke zaboravljene i podcjenjene misli koje su u toj određenoj povijesnoj etapi važne. Druga, ne manje važna okolnost jest sigurnost da vidjelac ne naviješta objave iz egoističnih razloga, da ne traži slavu, ostvarenje ambicija i da živi istinski kršćanski život. U ocjeni istinitosti i vjerodostojnosti objava neizmerno je važna podložnost crkvenoj disciplini, poslušnost odlukama poglavara pa i pod cijenu vlastitog trpljenja.

Jedna od najvećih opasnosti koja vreba kod privatnih objava – ističe vlč. Jan Machniak, profesor teologije duhovnosti, autor brojnih knjiga posvećenih duhovnosti sv. Faustine – proistječe iz toga što se one događaju u sferi uma. Djeluju na vid, sluh, dodir, njuh.

–  Sve što utječe na naše misli podložno je i djelovanju zlog duha koji može zavesti čovjeka – objašnjava vlč. Jan Machniak. – Radi toga sv. Ivan od Križa savjetuje odbacivanje svih objava, pa i onih koje nas približavaju Bogu, kako ne bismo pali u zamku koju čovjeku može postaviti zao duh.

Tako je, među ostalima, bilo u slučaju navodnih Marijinih ukazanja u Garabandalu u Španjolskoj, 60-tih godina 20. stoljeća, kojima se oduševio velik broj katolika u Europi. Teolozi su kod tih objava pronašli mnoge dokaze djelovanja zloga duha koji je na taj način želio odvratiti pozornost od Marijinih ukazanja u Fatimi. No nije samo poradi tih razloga sv. Ivan od Križa, jedan od najvećih mistika i crkveni naučitelj, bio suzdržan prema vizijama. Objave u sferi uma su, naime, početak mističnog puta čija se punina ostvaruje u sjedinjenju s Bogom u ljubavi.

Sv. M. Faustina od Presvetog Sakramenta

Poglavarice i Faustinini ispovjednici sigurno su imali još i drugih razloga zbog kojih su nastojali zadržati određen odmak od onoga što je govorila. Sigurno su se u više navrata susreli s osobama kod kojih su navodne objave bile jednostavno rezultat psihičke bolesti. Ono što se događa u duši vrlo snažno utječe na ljudsku psihu pa je povremeno teško razlikovati mistično iskustvo od psihičke bolesti. Zato je nekoliko godina kasnije, u Vilniusu, vlč. Michał Sopoćko, prije nego je postao duhovnik s. Faustine i pomoćnik u naviještanju poruke o Božjem milosrđu, naložio psihološko vještačenje buduće svetice.

Još je jedan razlog za suzdržanost prema Faustininim objavama. Isusovac, o. Józef Andrasz, koji joj je pred kraj života postao duhovnikom, tvrdio je da se njena družba sa skepsom odnosila prema nadnaravnim objavama jer ih obično nije očekivala. Družba sestara Naše Gospe od Milosrđa „odgajana na askezi sv. Ignacija“, utemeljitelja isusovaca, „daleko od bilo kakve egzaltacije“, imala je već uhodane metode i put djelovanja. „Po svojim pravilima, duhovnim obnovama, po godišnjim duhovnim vježbama, po konferencijama koje su vodili svećenici i poglavarice, družba je kod svojih sestara utisnula veliko poštovanje ne prema nadnaravnom, već prema šutnji, marljivom radu, u pokori i poniznosti, a istovremeno u požrtvovnoj ljubavi prema Bogu i dušama. (…) Moguće je s potpunom sigurnošću tvrditi da duhovna bit družbe nije ni najmanje sklona tome da bi se na njoj mogla razvijati mistična objava sumnjive vrijednosti“ – zaključio je o. Andrasz koji je 30-tih godina prošlog stoljeća dobro poznavao družbu.

Stoga je s. Faustina, zbog objava koje nisu bile upućene isključivo njoj, već i cijelom svijetu, ostala – ljudski govoreći – sama. Bio je s njom Isus čija će joj prisutnost i ljubav do konca života pružati snagu u ostvarivanju povjerenog joj poslanja. Ne znači to opet da je Faustina bila pošteđena nedoumica i sumnji. Sumnju su dodatno raspirivali njene poglavarice koji nisu vjerovale onome što je govorila, pritom joj stvarajući zbrku u srcu. Trajalo je to sve do susreta s ispovjednicima koji su prepoznali karakter njena duhovnog života. U to je vrijeme u Płocku s. Faustina podnosila prodike svojih poglavarica pa je počela, kako sama priznaje „gubiti volju“, odnosno izbjegavati unutarnja nadahnuća. „Počela sam izbjegavati susret s Gospodinom u svojoj duši, jer nisam željela biti žrtva obmane.“ No ništa nije koristilo jer je „govor Božji jasan i ništa ga ne može zaglušiti.“ – pisala je. Gospodin ju je pratio „svojim darovima“: „Uistinu, naizmjence sam osjećala muku i radost.“ (Dn 130) Što je više pokušavala pobjeći od onoga što je Isus od nje tražio, to ju je on više požurivao na djelovanje. S. Leokadia Drzazga prisjeća se nakon puno godina da joj je jednom prilikom u Płocku, s. Faustina rekla: „Za duše koje primaju objave i imaju viđenja treba puno moliti jer doživljavaju brojne kušnje, sumnje i nesigurnosti, pa bi mogle propasti.“

Jednom se prilikom sestra Faustina iscrpljena nesigurnošću obratila Isusu: „Isuse, jesi li ti moj Bog ili kakvo priviđenje? Jer kažu mi moji poglavari da ima različitih zabluda i utvara. Ako si ti Gospodin moj, molim te, blagoslovi me. – Tada je Isus učinio veliki znak križa nada mnom, a ja sam se prekrižila. Kada sam zamolila Isusa za oprost zbog tog pitanja, rekao mi je da ga njime nisam povrijedila. I rekao mi je Gospodin da Mu se jako sviđa moje pouzdanje.“ (Dn 54) – zapisala je u Dnevniku.

Pa ipak, prolazili su mjeseci, a Faustina nije mogla ispuniti niti jedan Isusov zahtjev. Sestri Damiani Ziółek, s kojom se sprijateljila u Płocku, rekla je jednom prilikom da je „jedna od sestara“ vidjela „predivnog Gospodina Isusa (…) svega u sjajnim zrakama“, i da je htjela „naslikati Gospodina Isusa, ali nije znala“. Mada je Damiana primjećivala ushićenje s kojim je to govorila nije ni pomislila da se radi o samoj Faustini. Ova je istoga trena zamolila jednu drugu sestru za pomoć ne skrivajući o čemu se radi. Sestra Bożena Pniewska govori: „Kako nisam znala naslikati lice, a ne znajući da se radi o slici novog tipa, predložila sam joj da ću joj dati izabrati između mnogih prelijepih sličica koje imam. Zahvalila mi je na tom prijedlogu, no nije ga prihvatila.“

Ujesen 1931., poglavarica plockoga samostana, majka Róża Kłobukowska izvijestila je majku generalicu Michaelu Moraczewsku da je s. Faustina uvjerena kako joj je Isus naložio naslikati sliku.

Majka Michaela Moraczewska govori: „…protivno svojoj volji, uza svu dobrohotnost, morala sam s. Faustini nanijeti mnogo trpljanja. (…) Dok su se bogata duševna i mistična iskustva događala unutar redovničkih zidina i bila tajnom između Boga, njene duše i poglavara (radovala sam se – nap. ured. polj. izd.), gledale smo u svim tim milostima veliki Božji dar za Družbu. Drugačije je ipak bilo kada su objave s. Faustini počele prodirati u javnost. Neizmjerno sam se bojala da ne bi u život Crkve uveli i najmanju zabludu, kakvu krivu pobožnost itd., i kao glavna poglavarica osjećala sam veliku odgovornost za našu Družbu.“

Priznaje, također, da se pribojavala da je kod Faustine „u podlozi bujna mašta ili možda kakva histerija, jer se nije uvijek ispunjalo ono što je najavljivala.“ Majka Moraczewska sjeća se naime da je jednog dana Faustina molila druge sestre da mole za jednu učenicu, štićenicu odgojiteljskog zavoda koji su vodile sestre. Prema riječima s. Faustine, proživljavala je ona „velike teškoće u priznavanju svojih grijeha, i nije uopće pomišljala na ispovijed i ništa o tome nije govorila.“ Zato majka generalica priznaje da je „rado i pozorno“ slušala kada je Faustina izražavala „duboke i divne misli, nadnaravnu prosvijećenost“ sve do trenutka kada bi molila za „neki vanjski potez“. Odmah bi se prema tome postavila s „velikom rezervom“.

Ne zna se što je majka Moraczewska savjetovala poglavarici samostana u Płocku po pitanju Faustine. Možda veliki oprez i ne podlijeganje njenim sugestijama. Kada je u studenom 1932., Faustina iz Płocka stigla u Varšavu i osobno ispričala majci Generalici o Isusovim zahtjevima ova je odgovorila: „Dobro, dat ću Vam platno i boje, pa slikajte!“ Faustina je otišla tužna.

Ne pronalazeći ni kod koga razumijevanje žarko je molila za duhovnika koji bi joj pomogao razumjeti što se događa u njenoj duši i tko bi joj olakšao ispuniti Isusove zahtjeve. 

U to se vrijeme u plockom samostanu počela širiti fama da je Faustina vidjela Isusa. Sestre su je počele promatrati znatiželjnim, ispitivačkim pogledima. A kako se prema van po ničemu nije osobito razlikovala od drugih, osim po posebnoj ljubavi prema molitvi, većina ih nije vjerovala tim pričama. Neke su sestre opominjale s. Faustinu da je žrtva priviđenja, govorile su joj da je sanjarka i histerična. Bilo je i sestara koje su se odnosile prema njoj s velikom dobrohotnošću. Jedna od njih bila je Damiana Ziółek. Ne zna se je li ona ili neka druga sestra savjetovala Faustini da se brani od ogovaranja. „Iskrena je bila ta duša i što je čula – iskreno mi je rekla. No slične sam stvari svakodnevno morala slušati“  (Dn 125) – pisala je Faustina.

Makar ju je to u duši mučilo, odlučila je ne opravdavati se, već sve podnositi u šutnji i poniznosti. „Jedne je ljutila ta moja šutnja, osobito one znatiželjnije. Druge – koje su dublje razmišljale – govorile su da s. Faustina mora biti vrlo bliska Bogu kad ima snage podnijeti tolika trpljenja. I vidjela sam pred sobom kao dvije grupe sudaca. Nastojala sam oko unutarnje šutnje. O sebi nisam govorila ništa, mada su me neke od sestara izravno pitale. Moja su usta šutjela. Trpjela sam poput golubice, ne tužeći se. Ipak, neke od sestara osjećale su posebno zadovoljstvo u tome da me na bilo koji način gnjave. Ljutila ih je moja strpljivost. Ipak, Bog mi je dao takvu unutarnju snagu da sam sve to mirno podnosila.“ (Dn 126) U Dnevniku, pisanom tek od 1934. godine, Faustina se još jednom vratila na situaciju u plockom samostanu što potvrđuje kako je to vrijeme za nju bilo teško. Nakon određenog vremena velike zainteresiranosti sestara za Faustinu, nastupilo je zatišje. A onda se zanimanje ponovno probudilo, ovaj put još snažnije, zbog nekog vanjskog neuspjeha koji Faustina nije objasnila. „Sada vidim da svugdje na me gledaju kao na prevaranticu: u kapelici, kod obavljanja dužnosti, u ćeliji. Sada znam da me osim Božje prisutnosti neprestano prati i ljudska. Iskreno, često mi je ta ljudska prisutnost bila mučna. Bilo je trenutaka kada sam se premišljala bih li se razodjenula kako bih se okupala ili ne. Uistinu, onaj moj bijedni krevet, bio je više puta provjeravan. Više sam se puta morala nasmijati kada bih shvatila da mi ni krevetu ne daju mira. Jedna od sestara sama mi je priznala da me svaku večer promatrala kako se ponašam u svojoj ćeliji.“ (Dn 128)

Sestra Faustina optuživana za histeriju, praćena pomnim pogledima poglavarica, ispovjedinika i sestara, povremeno ne vjerujući ni samoj sebi, nije prestajala moliti za duhovnika. Molitve su joj uslišane 1933. godine kada je u Vilniusu upoznala vlč. Michała Sopoćka, danas blaženika. Godinu dana kasnije nastala je slika Milosrdnog Isusa. No moralo je proći gotovo pola stoljeća kako bi privatne objave s. Faustine priznala i Crkva. 

Uz dopuštenje nakladnika:
Ewa K. Czaczkowska, Sestra Faustina. Biografija svetice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2013, http://www.ks.hr/sestra-faustina