Posljednja ispovijed Frédérica Chopina

Frédéric Chopin je na pragu smrti shvatio da je najveće i najdragocjenije blago pomirenje s Bogom u sakramentu pokore i sjedinjenje s Njim u svetoj Pričesti.

Frédéric Chopin – suprotno krivim mišljenjima u literaturi koja se gomilala godinama i koja je donosila tendenciozan i često iskrivljen sud o njemu – bio je vjernik i religiozan čovjek. I da, poput svakog od nas, bio je čovjek od krvi i mesa koji se borio sa svojim slabostima i grijesima.

Jedan od najgenijalnijih glazbenika svih vremena rodio se od majke Poljakinje i oca Francuza. Došao je na svijet u gradiću Żelazowa Wola u blizini Varšave, vjerojatno 1. ožujka 1810. godine. Kršten je i odgojen u katoličkoj vjeri. Majka mu se čitav život odlikovala velikom pobožnošću. Mladi skladatelj odrastao je u domu ispunjenu molitvom u kojem je vladalo i snažno domoljubno ozračje. Vrijedi spomenuti da je njegov otac, rodom Francuz, u Poljsku došao sa šesnaest godina: polonizirao se i nekoliko godina kasnije (1794.) sudjelovao i u Kościuszkovu ustanku kada je bio i ranjen.

Chopin je od mladosti bio vrlo slaba zdravlja. Živio je svjestan smrtonosne bolesti pluća. Još u mladosti je morao napustiti Poljsku; poslije se ispostavilo – zauvijek. Proživio je dramu ustanka u studenome 1830. koji su Rusi brutalno ugušili. Patio je zbog razdvojenosti od obitelji i čežnje za domovinom. Nakon odlaska iz Domovine s roditeljima se susreo samo jedanput, u dobi od dvadeset godina. Doživio je nekoliko ljubavnih brodoloma. Svi ti doživljaji duboko su ga ranjavali jer je bio  vrlo osjetljive naravi. Godine 1836. zaručio se s Marijom Wodzińskom. S obzirom na to da su se njezini roditelji protivili braku, godinu dana kasnije zaruke su raskinute, a Chopin sljedećih devet godina provodi u vezi s poznatom francuskom književnicom George Sand. Nije to bila tipična romansa ili život „bez sakramenta“ koji se danas živi  „pod normalno“. Osamljeni skladatelj tražio je ljubav i čeznuo za obiteljskim životom koji mu je u tuđini nedostajao. Već nakon nekoliko mjeseci „idile“ s George Sand, skladatelju se povratila teška bolest. Našao se na korak do smrti. Od toga časa Sand je na sebe preuzela ulogu njegove zaštitnice i njegovateljice, a njihov je ljubavni i zanesenjački odnos prerastao u prijateljstvo i privrženost. Život genijalnog skladatelja nastavio je teći stalno na rubu između života i smrti. Frédéric Chopin preminuo je 17. listopada 1849. u 39. godini života.

„Vjerujem – kao što me je naučila mati!“

Pošto je napustio Domovinu, Frédéric nije odmah prestao s vjerskim životom. Ali je vrlo skoro po svom dolasku u Pariz ušao u krug tamošnje aristokratske elite, okružen većinom bezbožnim i antiklerikalnim štovateljima njegove glazbe, što je Chopina počelo pomalo udaljavati od Crkve. Prestao je pristupati sakramentima. Ipak nikad nije izgubio vjeru u Boga, niti se odrekao svog katoličkog odgoja.

O Chopinovoj religioznosti svjedoči i njegova korespondencija kao i svjedočanstva osoba iz njegove blizine. U oko 420 sačuvanih skladateljevih pisama iz raznih razdoblja njegova života – u 70 navrata spominje Boga. Nisu to samo fraze koje bismo mogli smatrati izrazom ljubaznosti. Među njima mogu se naći i takve koje svjedoče o autentičnoj vjeri, ali i o tome da je Chopin molio. U pismima svojoj obitelji i prijateljima, među ostalim, je pisao: „Ovdje se ja i pomolim“ (pismo iz 1842.), „Neka vas dobri Gospodin Bog blagoslovi“ (1845.), „Neka Te Bog vodi“ (1848.). U svojim pismima umjetnik spominje i svetce koji su se slavili određenog dana u liturgijskom kalendaru. Ni izjave osoba iz njegova najbližeg kruga ne ostavljaju mjesta sumnji kad je u pitanju skladateljeva vjera. Prevelika bliskost Chopina i Sand bila je zasigurno jedan od razloga prigovora savjesti koje je skladatelj osjećao jer je i sama književnica nakon više godina izjavila: „Jedno mu ne mogu oprostiti – njegovu zaslijepljenost katoličanstvom.“ U svojim dnevničkim zapisima zabilježila je  da je kroz devet godina prijateljevanja s Chopinom živjela s njim kao u „samostanskom celibatu“. Čini se, dakle, da je njihova romansa u čisto senzualnom smislu, zapravo više živjela u salonskim spletkama i intrigama, a poslije isključivo na stranicama biografija kojima je bio cilj izazivati senzaciju bez traga znanstvenosti u njima. Taj primjer pokazuje kako je lako glasinama i spletkama uništiti sliku o nekome. To lakše kad je riječ o osobi koje više nema, koja se ne može braniti… Tim snažnije odjekuju riječi Chopinova prijatelja, glasovitog pijanista Franza Liszta koji je u prvoj Chopinovoj biografiji (objavljenoj već 1852.) napisao da je Chopin bio „duboko religiozan čovjek, iskreno privržen katolicizmu.“

„To što sam ondje primio, nema cijene.“

O Chopinovu duhovnom životu u posljednjih nekoliko mjeseci njegova života saznajemo iz „prve ruke“, od njegova ispovjednika, prijatelja i dušobrižnika Poljaka u emigraciji u Parizu, vlč. Aleksandra Jełowieckog iz Družbe Uskrsnuća Gospodinova, resurekcionista. U pismu Ksaweri Grocholskoj, datiranom četiri dana nakon Chopinove smrti, opisuje vrlo zanimljive okolnosti koje su pratile skladateljev odlazak s ovoga svijeta: „Vijest [o skoroj Chopinovoj smrti, bilj. autora][…] dočekala me […] na povratku […] u Pariz. Odmah sam požurio svom prijatelju od djetinjstva […]. Zagrlili smo se, a naše suze odale su da je bio na rubu snaga. Bio je slab i naočigled je kopnio; ipak nije zaplakao nad sobom već nad žalosnom smrću moga brata Edwarda kojega je također volio. [Radilo se o pukovniku Edwardu Jełowieckom, osuđenom na smrtnu kaznu zbog sudjelovanja u listopadskom ustanku u Beču 1848., bilj. autora.] Iskoristio sam taj trenutak njegove ganutosti i podsjetio ga na majku, htijući sjećanjem na nju rasplamsati u njemu vjeru kojoj ga je poučila. ‘Ah, razumijem te – rekao mi je – ne bih htio umrijeti bez sakramenata kako ne bih ražalostio svoju ljubljenu majku. Ali ih ne mogu primiti jer ih više ne razumijem na isti način kao ti. Razumio bih još zadovoljstvo ispovijedi koje proizlazi iz povjeravanja prijatelju, ali ispovijed kao sakrament uopće ne razumijem. Ako želiš, ispovjedit ću se kod tebe, u znak prijateljstva s tobom, ali inače ne.’ Na te Chopinove riječi stisnulo mi se srce i zaplakao sam. Bilo mi je žao […] te drage duše. Milo sam ga uvjeravao čime sam god mogao: Presvetom Djevicom, pa Gospodinom Isusom, pa najnježnijim slikama Božjega milosrđa. Ništa nije pomagalo. […] Prolazili su dugi mjeseci u kojima sam ga često posjećivao, ali bez uspjeha. Molio sam ipak s velikim pouzdanjem da ne pogine ta duša. Molila su za to i sva moja subraća resurekcionisti, posebno u vrijeme razmatranja. I tako me 12. mjeseca [listopada 1849., bilj. autora], uvečer, nazvao dr. Cruveilhier rekavši da za ništa više ne jamči. Drhteći od uzbuđenja, stajao sam pred Chopinovim vratima. Prvi put da su preda mnom bila zatvorena. No, za koji trenutak rekao je da me puste unutra, samo da mi stisne ruku i kaže: ‘Silno te ljubim, ali ništa ne govori. Idi spavati.’ Pokušaj si zamisliti, ako možeš, kakvu sam noć proveo! Ujutro je bio blagdan sv. Edvarda, zaštitnika mog ljubljenoga brata. Prikazujući sv. Misu za njegovu dušu, ovako sam se molio Boga: ‘O Bože, smilovanja! Ako Ti je mila duša mog brata Ewarda, daj mi danas Frédéricovu dušu!’ S udvostručenom zabrinutošću pošao sam Chopinu. Našao sam ga pri doručku. Na njegov poziv sam mu rekao: ‘Prijatelju moj dragi, danas je imendan mog brata Edwarda.’ Chopin je uzdahnuo, a ja sam nastavio dalje: ‘Na dan moga brata, daj mi obećanje.’ ‘Dat ću ti što god hoćeš’, odgovorio je Chopin, a ja sam mu rekao: ‘Daj mi svoju dušu!’ ‘Razumijem te, uzmi ju!’ – odgovorio je Chopin. […] U  srcu sam zavapio Gospodinu: ‘Uzmi ju Ti sam!’ I dao sam Chopinu Gospodina Isusa na križu raspetoga, polažući Ga u tišini na obje njegove ruke. Iz oba oka potekle su suze. ‘Vjeruješ li?’, upitao sam. Odgovorio je: ‘Vjerujem!’ ‘Onako kako te je mati učila?’ Odgovorio je: ‘Kako me je mati naučila!’ Zagledan u raspetog Gospodina Isusa, u potocima suza pristupio je svetoj ispovijedi’.“ Ispovijed je trajala prilično dugo. Nakon ispovijedi, umirući je primio popudbinu i zamolio za sakrament Bolesničkog pomazanja. Zatim je naložio da se sakristanu (sic!) dade dvadeset puta veći iznos nego što se inače daje. Kad mu je svećenik rekao da je to prevelik dar, skladatelj je odgovorio: „Nije to previše, jer ono što sam ja primio je neprocjenjivo.“ Činjenica da je Chopin dao tako velik milodar puno govori, osobito ako uzmemo u obzir da je posljednjih mjeseci pred smrt njegovo financijsko stanje zbog bolesti bilo prilično loše. Morala mu je pomagati obitelj i anonimni štovatelji. Na vratima smrti, lišen svega, Chopin je shvatio da je najveći, neprocjenjiv dar pomirenje s Bogom u sakramentu ispovijedi i sjedinjenje s Njim u svetoj Pričesti.

„Već sam na izvoru sreće!“

Vlč. Jełowiecki svjedoči da nakon ispovjedi, prožet Božjom milošću, Chopin kao da je bio potpuno drugi čovjek, moglo bi se reći, svet. „Toga je dana počelo Chopinovo umiranje koje je trajalo četiri dana i četiri noći. Strpljenje, predanje Bogu, a često i radost pratili su ga do posljednjeg daha. U najvećim bolima izražavao je svoju radost i zahvaljivao Bogu klikćući, iskazujući mu ljubav i želju sjediniti se što prije s Njim. I pričao je o svojoj sreći prijateljima koji su se došli oprostiti od njega […] Već je ostajao bez daha i činilo se da umire, da duh gasne i da ga svijest napušta. Svi su se uznemirili i natisnuli u njegovu sobu, čekajući posljednji otkucaj njegova srca. Chopin, otvorivši oči i vidjevši oko sebe okupljene, upita: ‘Što oni tu rade? Zašto se ne mole?’ I svi su pali na koljena, zajedno sa mnom. Izmolio sam Llitanije svih svetih na koje su odgovarali i protestanti. Gotovo čitav dan i noć držao me je za ruke, ne htijući me pustiti, govoreći: ‘Ti me nećeš napustiti u ovom odlučujućem trenutku.’ […] I svako je malo zazivao: ‘Isuse, Marijo!’ i ljubio križ s oduševljenom vjerom, nadom i velikom ljubavlju. Katkada bi se obratio prisutnima, s najvećom nježnošću, govoreći: ‘Ljubim Boga i ljude!… Dobro mi je što ovako umirem… […] Ne plačite, prijatelji moji. Ja sam sretan! Osjećam da umirem. Molite za mene! Do viđenja u Nebu.’ A onda bi se okrenuo liječnicima koji su se trudili u njemu zadržati život: ‘Pustite me da umrem. Bog mi je već oprostio, i zove me k Sebi! Pustite me, želim umrijeti!’ I opet: ‘O koje ljepote u moći produljiti trpljenje. Neka, ako je za neko dobro, kao žrtva! […] Bog nije pogriješio. On me čisti. O, kako je Bog dobar što me kažnjava još na ovom svijetu!’ […] U samom trenutku smrti još je jednom ponovio najslađa Imena: Isus, Marija, Josip, prinio križ usnama i na svoje srce te, ispuštajući duh, izgovorio ove riječi: ‘Već sam na izvoru sreće!’ Tad je izdahnuo. Tako je umro Chopin!“

Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. (Mt 6, 21)

Umirući, Chopin je znao da neće moći počivati u svojoj ljubljenoj Domovini. Molio je da mu barem srce nakon smrti odvezu u Varšavu. Trideset godina kasnije srce je pohranjeno u stup bazilike Svetog Križa u četvrti Krakowsko Przedmieście u Varšavi. Ondje je izvješena ploča sa znakovitim natpisom: Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. (Mt 6, 21) Srce jednog od najvećih Poljaka počiva ondje gdje mu je bilo najdraže – u Domovini i u njegovoj nekadašnjoj župi. A riječi iz Matejeva evanđelja nas podsjećaju da trebamo živjeti skupljajući blago za Nebu, a ne na zemlji.

Desetljećima nakon Chopinove smrti raspredali su se brojni mitovi i nakalemili pogrješni sudovi. Kako nam je lako suditi bližnjega! A kršćanin nikada ne bi trebao suditi drugog čovjeka ili upirati prstom u njegovu grješnost. Ne treba svisoka ili iz zle namjere suditi nakane bližnjega, nego se treba truditi u njemu pronalaziti i gledati ono dobro. Nikada se ne smijemo staviti u ulogu Jedinoga Sudca, Boga. Jedino Bog zna nakane i namisli ljudskog srca. Ne sudite, i nećete biti suđeni; […] mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. (Lk 6, 37-38) Pravo suditi čovjeka pripada jedino Bogu Stvoritelju. Sud slijedi odmah nakon naše smrti. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud. (Heb 9, 27) Do posljednjeg trenutka života čovjek ima priliku pokajati se, zažaliti za svoje grijehe, obratiti se, a poslije ono što slijedi – spasiti se. Bog u Svom velikom i beskrajnom Milosrđu daje čovjeku takvu šansu!

Većinu svog života Chopin se borio s mučkom bolešću koju je strpljivo podnosio. Doživljaj tjelesnog, psihičkog i duhovnog trpljenja bio je za njega milost jer se po njemu približio Bogu. Ispovjedivši se, primivši sv. Pričest i sakrament bolesničkog pomazanja, otišao je s ovoga svijeta pomiren s Bogom na glasu svetosti. Ne samo što je prihvatio trpljenje, nego je za nj i zahvaljivao! Primio ga je kao zasluženu pokoru za svoje grijehe i mogućnost očišćenja svoje duše već ovdje na zemlji. Sjedinjen s Bogom po trpljenju, podnosio ga je s anđeoskom i divljenja vrijednom strpljivošću. Time je dao svjedočanstvo istinske i duboke vjere.

Iako se bio udaljio od Crkve i nije vodio sakramentalni život, u dubini duše nije prestao vjerovati u Boga. Jer tako uzvišenu, profinjenu i produhovljenu glazbu nije mogao stvoriti čovjek koji ne bi duboko vjerovao. Što više – u okviru vremena u kojem je nastajala – genijalna Chopinova glazba javlja se kao odbljesak i odraz jednog apsolutnog i vječnog ideala i ljepote, upućujući na to da Bog postoji…

Jan Gaspars
Miłujcie się, 4/2020, 7-10

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković