Svjedočanstvo: Milosrđe Božje, jedina nada duše…

foto: (c) Miłujcie się

Želim Ti reći dobru vijest. Ljepšu od ove nisam čula čitav svoj život. Što je više čovjeku oprošteno, to više ljubi i osjeća se voljeniji. Isus za svakog od nas ima siguran plan spasenja i iz najveće bijede.

U moj sretan život uvukao se strah. Tištala me gorčina i neopisiva tjeskoba. Sve je počelo nakon laži u svetoj Ispovijedi. Brzo sam shvatila kakvo sam blago izgubila. Nisam se osjećala slobodnom, izgubila sam mir i osjećaj sigurnosti. O radosti više nije bilo ni govora. Svakodnevica me prestala zanimati. Mislila sam samo na to kako se vratiti Bogu, no činilo mi se to potpuno nemoguće. Stid mi je zatvorio i srce i usta. Čak i pred samom sobom sam se stidjela reći da sam pogriješila. Krčila sam put kroz zbrku vlastitih misli, pokušala se dobro ispovjediti, no sve je završavalo loše, za mene sve gore. Smatrala sam se beznadnim slučajem. Nedostajao mi je Isus u sv. Pričesti. Povjerovala sam da ne mogu biti spašena. Zavidjela sam ljudima na milosti Božjoj. Nisam im uspijevala oprostiti nepravde koje su mi činili u svakodnevnom životu. U srcu sam gajila prijezir prema njima, a potom osjećala averziju prema svima općenito. Počela sam se sklanjati ljudima s puta. Nisam mogla podnijeti tuđu blizinu. Svi moji planovi i misli, cijeli moj životni plan u kojem sam htjela činiti dobro i iskoristiti sve svoje talente, pali su u vodu. Nisam mogla čak podnijeti pomisao da će ljudi biti u nebu. Htjela sam zločesto viknuti Bogu da mi je „pun kufer“ ljudi! Htjela sam imati Njega i nebo samo za sebe. A uviđala sam pri tome da s takvom dušom ne mogu u nebo.

Smatrala sam Boga za svog Gospodina. Kako sam znala voljela sam Ga, ali nisam shvaćala da je to po „mojim mjerilima“. Neprestano sam tražila, jer mi čežnja za Njim nije davala mira. Znala sam Božje zapovijedi od ranog djetinjstva, ali sam se neprestano pitala: „Čemu te zapovijedi?“ Vjerovala sam da Bog želi sreću svakom svom stvorenju. Iz toga je proizlazilo da ne želi nikoga sputavati. Osobito sam se opirala šestoj Božjoj zapovijedi.

Nisam imala hrabrosti poći na sv. Ispovijed. Ali sam sve češće išla na klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Čak sam voljela samo doći u crkvu, sjesti i gledati Ga, kad Ga već nisam mogla primiti u svoje srce.

Prije nego se dogodilo čudo u mom srcu Bog me na njega pripremao. Iznenada mi je glavom prošla misao da bih mogla izmoliti Krunicu Božjeg milosrđa. Činila sam tako svaku večer. Pozvala sam na molitvu i svoju sestru jer me na to srce nagovaralo i jer sam osjećala da će Bog na taj način posebno biti među nama.

Svakim sam se danom htjela popraviti. Trudila sam se i izbjegavala zlo. Postalo mi je jasno da je to ono što od mene očekuje Bog. Moje tajne „raspre“ zamijenili su susreti koji su me posebno radovali. Jedne večeri nakon molitve, kada sam bila sama u sobi i još sam trenutak htjela provesti u tišini, počela sam osjećati neobičnu Božju prisutnost. Bog mi je pohitao u pomoć, došao me utješiti i potvrditi mi kako ću se spasiti. Usprkos bijedi koju sam u sebi nosila, zavladao je Božji mir mojom dušom. Njegova srdačnost i ljepota bili su suprotnost mojoj bijedi. Shvatila sam koliko me dobri Otac, naš Gospodin Bog, ljubi! Kako je divan! Običnim se riječima to ne da izraziti. Od tog trenutka Očenaš je moj uzdah ljubljenom Tati. Spomen na tu dobrotu je kao svakodnevna sv. Pričest. Tada sam shvatila da ispunjavanje zapovijedi Božjih brani ljude od krivice i kazne. To je ispunjenje Božje volje. Konačno, svatko izabire sam. Bog mi je polagano dopustio pronaći Ga. Bila je to moja jedina iskrena želja. Puno puta sam doživjela oduševljenje Božjom riječju koju bih čitala ili slušala na sv. Misi. Napustila me moja nesnošljivost prema ljudima. Božja srdačnost me oslobodila od bolesne mržnje. Prestala sam drugima zavidjeti na milosti Božjoj.

Kad god bih mogla, klečala sam pred Isusom u Presvetom Sakramentu. Sotona me napadala udvostručenom snagom. Patnja zbog srama, pitanja: kako ću izići sama sa sobom na kraj? Ima li išta uopće smisla? Osjećala sam se kao u zamci iz koje nema izlaza.

Bog me je utješio. Sjećam se kako je jednom do mene iznenada došlo da Bog srdačno i radosno oprašta ljudima grijehe. Shvatila sam da Isus svakomu ponaosob milosrdno oprašta i raduje se zbog njegova obraćenja. Sotona se, pak, trudi i čini sve da ljudi (i ja također) izbjegnu sakrament Pokore, da odugovlače s njim i smatraju ga za nešto nepotrebno, da izgube iz vida milost i spoznaju Božjeg milosrđa, da sumnjaju u oprost, i okrenu leđa Božjoj ljubavi.

Zato ovaj Otac laži napada ljude, podmećući im stid u trenutku Ispovijedi (ali ne u trenutku dok griješe!), potičući u njima želju za „slobodom“ i „modernošću“, egoizam pod geslom „ti si toga vrijedan/vrijedna“, slobodu u obliku oslobođenja od kršćanstva, protivljenje Bogu kroz ubijanje nerođenih i uvođenjem u napast djece i mladeži pod motom: činite što želite!

Međutim Isus je Put, Istina i Život. Isus je divan. Učinimo sve kako bismo ga upoznali, kako bismo Ga ljubili i s njim prebivali.

Dugo sam bila u zabludi. Bog je dugo i strpljivo čekao na me. Poučavao me i snažio dok me konačno jednog dana nije doveo do ispovjedaonice na sakrament Pomirenja. Uhvatila sam se Božjeg milosrđa, moje slamke spasa, i bilo je kako sam željela. I nitko mi se nije smijao. Nitko mi se nije rugao. Riječi odrješenja čudesno su djelovale na moju dušu. S takvom slobodom, mirom i radošću od samog Boga mogla sam jednostavno živjeti. Kako se samo čovjek osjeća ljubljenim i snažnim kada je uz njega Krist. Ne mora više nositi sam teret svakodnevice. I to je čudo!

Nakon toga mnogo je još puta Sotona nastojao pomutiti moju radost i moje pouzdanje u Isusa. Zahvaljujući opomeni: „Nitko ne dolazi Ocu osim po Meni“ znam da grijehe priznajemo Isusu po svećeniku. Božje milosrđe nema granica.

Želim Ti reći dobru vijest. Ljepšu od ove nisam čula čitav svoj život. Što je više čovjeku oprošteno, to više ljubi i osjeća se voljeniji. Isus za svakog od nas ima siguran plan spasenja i iz najveće bijede. Uistinu, jedino se to računa! Slavite Gospodina jer je tako dobar! Njegovo milosrđe traje dovijeka!

Čitateljica

Ljubite jedni druge, XI(2012), 54, prema: Miłujcie się, 3/2011, 25-27

prijevod s poljskog: Jelena Vuković
lektura: Marija Vuković