Svjedočanstvo Glorije Polo: Bog mi je darovao novi život! (1)

Stomatologinja iz Kolumbije, dr. Gloria Polo, doživjela je udar groma pri čemu je bila toliko opečena da su liječnici isključili svaku mogućnost da bi mogla preživjeti. Nekoliko je dana bila u komi, a na životu su je održavali medicinski aparati. Dok je bila u komi uvjerila se u postojanje života nakon smrti… Nakon čudesnog ozdravljenja svjedoči o Božjem milosrđu, o neponovljivosti našeg života na zemlji, o postojanju neba, čistilišta i pakla, o posljedicama grijeha abortusa, okultističkih praksi i odvraćanja od Boga…

Dana 5. svibnja 1995. godine oko 16.30 sati u blizini Narodnog sveučilišta u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, iskusila sam izvanrednu Božju intervenciju. Tog je dana padala kiša, a ja sam zajedno sa svojim mužem i 23.-godišnjim nećakom, također stomatologom, išla prema Odsjeku za stomatologiju jer smo htjeli posuditi knjige koje su nam trebale. Nećak je išao uza me pod malim kišobranom, a za nama moj muž u kabanici. U jednom trenutku, u blizini drvoreda, udario nas je grom. Nećak je poginuo na mjestu. Grom mu je spržio unutrašnjost, dok mu je vanjština bila netaknuta. Svaki pokušaj reanimacije bio je bezuspješan. I mene je pogodio grom. Ušao je kroz moje rame i na najstrašniji mogući način spalio cijelo moje tijelo, kako izvana, tako i unutrašnje organe. Moja rebra, trbuh, potrbušje, noge…, sve je pougljilo. Bubrezi, pluća, jajnici doživjeli su najveće opekotine zbog umetnute spirale koju sam koristila kao kontracepciju, a koja je, kako znamo, od bakra, i zato odličan vodič struje.

S medicinskog stajališta trebala sam na mjestu poginuti od zastoja srca i strašnih opeklina unutrašnjih organa. Već tri minute nakon zastoja rada srca, zbog nedostatka kisika u mozgu, nastaju nepopravljive štete koje onemogućuju povratak normalnom životu. Ipak, zahvaljujući posebnoj Božjoj intervenciji dogodilo se drugačije – ja živim! Bog je učinio izvanredno čudo! Sačuvao mi je život…

Činjenica Njegova čudesnog zahvata u moj život jasan je znak Njegove velike dobrote i beskrajnog milosrđa kao i poziv svakom od nas na obraćenje.

Nedugo nakon nesreće liječnici u bolnici u Bogoti uvjeravali su moju sestru, liječnicu koja je radila u toj bolnici, kako je besmisleno i dalje me održavati na životu priključenu na aparate. Nije popustila njihovoj upornosti, već je ustrajala pri svome. Nedugo zatim, liječnici su počeli primjećivati kako se događaju neobične stvari. Naime, moji pougljeni bubrezi, pluća i unutrašnji organi, bez mogućeg logičnog objašnjenja, počeli su ponovno funkcionirati. Samo nešto ranije, liječničke prognoze bile su potpuno obeshrabrujuće; po njima, nije bilo nikakve šanse da mogu preživjeti. Bogu je ipak sve moguće! Samo zahvaljujući Njemu, moje spaljeno tijelo čudesno je ozdravilo. Veliko je čudo, također, potpuno iscjeljenje i obnavljanje moje spaljene kože. Moje je tijelo bilo kao jedna velika, živa pougljena rana. Bol je bila neizdrživa! Pri svakom udisaju i izdisaju osjećala sam kako mi cijela utroba i cijelo tijelo žare. Jedino za vrijeme čišćenja rana na nogama nisam ništa osjećala. Noge su mi bile poput dva pougljena kolca, potpuno crne, koje nisam uopće osjećala. Nakon mjesec dana liječnici su mi rekli: »Vidiš, draga Glorijo, kako Ti je Bog učinio veliko i nevjerojatno čudo! Svi tvoji unutarnji organi i gotovo cijela koža su se obnovili. Istina, površinski sloj kože još je vrlo tanak i ima još nezacijeljenih dijelova, no ima nade da će sve biti posve u redu. Brinu nas jedino tvoje noge. Nismo u mogućnosti ništa više za njih učiniti. Moramo ih, na žalost, amputirati.« Prije nesreće bila sam prava »sportivo« žena, obožavala sam aerobik. Kada sam čula da je jedino rješenje amputacija nogu, pomislila sam: »Moram što prije pobjeći iz ove bolnice, moram se spasiti!« Ali, nisam mogla ni pomaknuti noge, a kamoli stati na njih. Bijeg je bio neizvediv. Tek tada sam shvatila da su noge dar za koji nikad ranije u životu nisam zahvalila Bogu. Upravo suprotno, kako se ne bih udebljala izgladnjivala sam se do iznemoglosti, trošila silne novce na razne dijete i tretmane, samo da očuvam sjajnu figuru i atraktivne, vitke noge. Ležeći u bolnici promatrala sam svoje beživotne i ogoljele noge bez imalo mesa, mršave kao štapiće, potpuno crne, pune mjehura i počela Bogu zahvaljivati da ih još uopće imam. Bilo mi je potpuno nevažno kako izgledaju. Zaufano sam zavapila Bogu: »Ljubljeni Bože, molim Te, iz sveg srca, daj mi sačuvati makar i ovako neoblikovane noge! Ostavi mi ih da mogu barem ustati i hodati. Ostavi mi ih, molim Te, pa makar i ovakve kakve jesu. Bit ću Ti za to vječno zahvalna.« Odmah nakon te molitve počeo mi se vraćati osjet u nogama. Bio je petak.

Od petka do ponedjeljka ta moja dva crna batrljka nalik na čašu tamne limunade s mjehurićima, poružičastila su. Osjećala sam kako u njima kola krv. Kada su u ponedjeljak došli liječnici radi završnih pretraga prije amputacije, začudili su se jer su me vidjeli da sama ustajem i da stojim na vlastitim nogama. Pregledavali su ih i nisu vjerovali svojim očima! Unatoč velikoj boli bila sam sretna jer sam znala da sam na putu potpunog ozdravljenja. Bilo je to pravo čudo: nakon samo nekoliko dana moje su noge bile zdrave kao i prije nesreće. Voditelj bolničkog odjela rekao mi je: »U svojih 38 godina liječničke prakse nikada nisam vidio tako veliko čudo

Prije nesreće bila sam vrlo ponosna i tašta žena. Htijući na sebe svratiti pozornost i svidjeti se muškarcima isticala sam svoju ženstvenost. Činila sam to vrlo napadno. Naglašavala sam svoje obline, nosila košulje dubokih izreza i suknje s prorezom, i zavodljivo njihala bokovima. I zamislite: upravo ono na što sam bila najtaštija bilo je najstrašnije spaljeno gromom… Pretrage su pokazale da su i moji jajnici bili potpuno pougljili pa više nije bilo nade da bih mogla začeti. Bog je i tu, po svojem velikom milosrđu učinio svoje veliko čudo i iscijelio ih. Godinu i pol dana nakon udara groma osjetila sam svrbež ondje gdje su nekoć bile moje prsi. Koža se počela prevlačiti i razvlačiti. Strašno me to boljelo. Odjednom su mi izrasle nove grudi što me je strašno začudilo i nikako si to nisam mogla protumačiti. Kasnije se ispostavilo da sam trudna! Tako mi je dragi Bog još jednom iskazao milost biti majkom, i upravo tim iscijeljenim prsima dojiti predivnu, zdravu djevojčicu Mariju Jose. Bog mi je ponovno darovao život i po svojem nadnaravnom zahvatu doveo me do obraćenja.

Na pragu vječnosti

Dragi Bog mi je dao milost sačuvati u sjećanju sve što sam iskusila od trenutka kada je moje tijelo bilo sprženo gromom i podvrgnuto medicinskom liječenju. Vidjela sam kako mi je tijelo beživotno ležalo na nosilima. Vidjela sam i liječnike kako se trude oko mene, daju mi elektrošokove kako bi mi pokrenuli rad srca. Kad sam se našla izvan svojeg tijela, vidjela sam pred sobom neopisivu lijepu Stvarnost, ali u nju nisam mogla stupiti. Vidjela sam tada svojeg nećaka, kojeg je sa mnom pogodio grom, kako ulazi u nju. Odjednom su se oko mene pojavile one umrle duše s kojima sam na bilo koji način bila vezana. Susrela sam svoje pokojne pradjedove, bake i djedove, roditelje i druge meni bliske ljude. Bio je to iznimno važan trenutak. Razumjela sam kako je velika laž tvrditi da postoji reinkarnacija. Nažalost, upravo sam ja vjerovala u nju i fanatično drugima »propovijedala« reinkarnaciju. Bilo me je sram!

Najednom me je obasjala neka nevjerojatna svjetlost. Nisam u stanju opisati taj osjećaj mira, ljubavi i radosti koju je nosila sa sobom. Shvatila sam da je svjetlost bila znak neizmjerne ljubavi Boga Oca prema nama, bezuvjetne ljubavi prema svakom čovjeku. Obasjana tom tajanstvenom svjetlošću spoznala sam svu bijedu svog grešnog života, u goloj istini, bez ikakvog uljepšavanja. Obuzele su me tada velika tuga i jad zbog učinjenih grijeha. Bog nikoga ne prisiljava prihvatiti Njegovu ljubav; imamo sami priliku birati: ili Bog i život prema Njegovim zapovijedima ili potpuno odbijanje Njegove ljubavi i život u grijehu te pristajanje uz sotonsku vlast.

Bilo mi je posve jasno da za svoje grijehe nisam mogla optužiti nikoga, već samo sebe! Na ovoj strani vidi se svaka sitnica iz našeg zemaljskog života. Sve je razotkriveno i vidljivo svakome. Bilo mi je pokazano koliko je puno ljudi molilo za mene, koliko me je samo svećenika i redovnica nastojalo dovesti na pravi put. A ja sam tada prema njima osjećala samo prijezir i bila prema njima gruba. Redovnice sam nazivala »pingvinima«, »starim vješticama« itd. Kritizirala sam svećenike, ogovarala ih, spletkarila često govoreći neistine i izmišljajući priče. Za vrijeme ispita savjesti koji sam prolazila kasnije na onom svijetu, Bog mi je to moje ponašanje uzeo za teški grijeh. Otkad pamtim, u našem se domu o svećenicima govorilo zlo. Počevši od mog oca, svi su govorili da su to bezvezni tipovi koji jedino ganjaju žene i novac. Sve te gadosti, i mi djeca, ponavljali smo od malena. Gospodin Bog mi se obratio tužnim, ali strogim glasom: »Što misliš, tko si ti da možeš takvo što govoriti kao da si Bog, sudeći moje svećenike i blateći ih? Ljudi su od krvi i mesa. A svetost svećenika mora biti potpomognuta od zajednice vjernih, od župljana. Zajednica ima zadaću svoje svećenike pratiti molitvama, biti im potpora i poštivati ih. A ako oni i zapadnu u grijeh, ne bacajte na njih drvlje i kamenje, već molite za njihovo obraćenje i tražite, također, krivnju u zajednici koja nije bila dovoljno snažna potpora; nije molila onoliko koliko je trebalo.«

Bog mi je tada pokazao kako bi se svaki put kad bih kritizirala svećenike i prikazivala ih u lošem svjetlu, đavli bacali i priljubljivali uza me. Usto sam vidjela koliko sam zla učinila govoreći lažno o nekom svećeniku da je homoseksualac što se proširilo brzinom svjetlosti po cijeloj okolici. Ne možete ni zamisliti koju sam štetu učinila tom objedom. Shvatila sam da je i zajednica vjernih odgovorna za svetost svojih svećenika.

O, kako đavao silno zavidi svećenicima, kako ih mrzi! Zavidi svetoj Katoličkoj Crkvi i Bogu posvećenim dušama! Jer, dok god je svećenika, dotle će biti i misne pretvorbe i odrješenja. Svi mi moramo znati, svećenik iako i sâm grešan čovjek, na svom srcu nosi pečat svetog dara – sakrament Kristova svećeništva. Po njegovim riječima događa se pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Po njegovim riječima Isus daje otpuštenje grijeha. Jedino po svećeniku možemo primiti sakrament Ispovijedi i pomirenja, čudo oproštenja i brisanje svih grijeha i svih veza kojima nas je sotona vezala za se. I zato đavao najviše mrzi svećenike i silno ih želi navesti na grijeh, jer po moći svetog sakramenta svećeništva oslobađaju mnoge duše iz ropstva sotone. Čak i oni svećenici koji su i sami veliki grešnici imaju moć otpuštati grijehe i valjano dijele druge sakramente. Stoga imamo odgovornu zadaću moliti za svećenike da ih Bog čuva, prosvijetli i vodi.

Na pomisao koliko sam zla učinila svojim klevetama, obuzeo me velik stid i tuga. Shvatila sam da posljedice za grijehe koje činimo ne snosimo samo mi, već i naši bližnji koji nas okružuju. Truli plodovi u dodiru sa zdravim plodovima uzrokuju truljenje. Plodovi grijeha uzroci su velikih trpljenja kako već sada na zemlji tako još i više nakon smrti. Tada svatko vidi sve posljedice grijeha na sebi i drugim ljudima. Gledajući sve ono što su moji grijesi uzrokovali, razumjela sam kako sam činila teške nepravde i zlo, ne samo sebi, već i svome mužu, djeci, roditeljima i prijateljima. Tako na primjer, i majka koja nekom zavidi, neprestano ogovara svoje bližnje, ili pak, otac ovisan o alkoholu koji se uvijek pijan vraća kući – takvi roditelji svojim grijesima zadaju strašne duhovne rane svojoj djeci. Samo istinsko obraćenje i pristupanje sakramentu pokore i Euharistiji kao i snaga molitve mogu uništiti posljedice grijeha.

Posljedice grijeha

 Najveću i najnesnošljiviju bol zadavao mi je grijeh nevjere u Boga i moja oholost. Moje božanstvo bilo je moje lijepo tijelo. Užasnuta sam shvatila da je ono bilo središtem mog života. S velikom boli suočila sam se sa spoznajom velikog zla koje sam si nanijela prestavši moliti i vjerovati u svemoć Božje ljubavi, u moć slavljenja svete Mise. Sjećam se kako sam se radovala kada sam jednom prilikom na fakultetu čula jednog katoličkog svećenika kako govori da nema đavla ni pakla. To je nešto što sam uvijek priželjkivala čuti! Odmah sam u sebi pomislila: ako nema đavla i nema pakla, onda ćemo svi doći u nebo. Nije više bilo razloga bojati se grijeha. Svi će ionako biti spašeni i otići u nebo… Mogu činiti sve što poželim.

Nije prošlo mnogo vremena i potpuno sam se odvojila od Crkve, na koncu, odbacila sam vjeru u Boga. Štoviše, ne jedanput, u razgovorima bih pogrđivala Crkvu i nazivala je glupom i nazadnom. Čak sam i sama sve uvjeravala kako đavao i pakao ne postoje, da su izmišljotina klera. Također sam na sveučilištu uvjeravala kolege da Boga nema, a mi da smo plod evolucije. Kada sam bila izvan tijela, vidjela sam sebe u goloj istini. Vidjela sam sve grijehe koje sam učinila od svoje posljednje valjane Ispovijedi. Obuzeo me užasan strah kada sam shvatila da su se pojavile neke tamne prilike, nalik ljudskima, s užasavajućim pogledima punima zavisti i mržnje. Polagano su mi prilazile. Odmah sam razumjela da su to đavli i da uistinu postoje! Sigurno možete shvatiti moj užas i preneraženje. Bio je to pravi horor. Najpodmuklija đavolska laž i podvala je da on ne postoji, a da grijeh donosi čovjeku sreću. To je njegova strategija. Kada povjerujemo da nema ni zlih duhova ni grijeha, onda sotona s nama može činiti što god hoće. U toj situaciji nisu mi pomogli ni moja inteligencija, ni znanje, ni akademske titule. Bila sam očajna… Vidjela sam kako su odvratne posljedice mojih grijeha. One su me vukle dolje, do Oca laži. Moramo platiti za svaki grijeh, ne toliko gubitkom mirne savjesti i unutarnje slobode, već prije svega iskustvom strašnih navala sila zla. A ako smo vjerni i stalni kupci u »supermarketu« sotone, i kupujemo samo u njega, tada je on taj koji »nagrađuje«. Postajemo njegovo vlasništvo kada se potpuno predamo grijehu. Jedini spas u toj situaciji za me bio je zazvati Boga u pomoć, Njegovo beskrajno milosrđe.

Uvjerila sam se da je Isus Krist na križu platio svojom vlastitom Krvlju najvišu cijenu za sve naše grijehe i postigao konačnu pobjedu nad sotonom, grijehom i smrću. Jedino je On naše spasenje, naš Otkupitelj!

Očišćenje po trpljenju

Našla sam se na mjestu kojim su gospodarile spodobe tame i gdje je prebivalo mnogo ljudi – gotovo bez nekakvog posebnog oblika – trpjeli su nepodnošljive muke. K tome smrad je bio neizdrživ. Tako mi je Isus dao razumjeti do kojeg stupnja grijeh ništi i izobličuje naše duhovno biće, naše čovještvo. Shvatila sam da taj odvratan zadah izlazi upravo iz mene. Bilo mi je jasno da moji grijesi nisu negdje izvan mene, već u mojoj nutrini, i da su oni izvor te užasavajuće tame i svekolikog trpljenja. Razumjela sam kako je užasna stvarnost grijeha i kako ima strašne posljedice. A neki se šale na račun grijeha, pakla, đavla… Ne shvaćaju, zapravo, što čine… Shvatila sam da su čistilišne duše oslobođene utjecaja zla, da već pripadaju Bogu i da nemaju ništa zajedničko s demonima, ali da moraju zadovoljiti za svoje grijehe i sazreti u ljubavi za nebo. O, Gospodine, toliko bijednih ljudi koji plaču i neizmjerno trpe… Kad bi ljudi znali što ih čeka u čistilištu, sigurno bi promijenili svoj život. Znate li kakve dodatne patnje moraju podnositi? Trpljenja svih onih ljudi koji na zemlji snose posljedice njihovih grijeha svaljuju se opet na njih. To im je najveća bol. Tim bijednim dušama potrebno je prije svega da oni koji su ostali na zemlji promijene svoj život, pomire se s Bogom, počnu moliti, pristupati svetim sakramentima, da čine djela milosrđa, posjećuju bolesne, naručuju sv. Mise za umrle i u njima sudjeluju. Duše koje su u čistilištu ne mogu više ništa za se učiniti. Ništa! Ali, Bog im pritječe u pomoć po svojoj neizmjernoj milosti u žrtvi svete Euharistije. Zato smo upravo pozvani trpećim dušama u čistilištu pomagati prikazujući za njih sv. Mise, moleći za njih i prikazujući vlastita trpljenja na njihove nakane. Za vrijeme boravka u čistilištu, iznenada sam ugledala goru obavijenu svjetlom s podnožjem u tami. Možete zamisliti kako sam se razveselila kad sam na njoj ugledala svoju mamu, zaogrnutu plaštem svjetlosti. Bila je udubljena u molitvu, u stavu klanjanja. Moja je majka umrla prije nekoliko godina. Shvatila sam da mi Bog govori kako u čistilištu postoje različite razine i stupnjevi trpljenja, a taj bijeli plašt od svjetlosti na plećima moje majke označavao je sve svete Mise u kojima je sudjelovala. Na žalost, nisam joj mogla prići i biti s njom.

Došla sam, potom, do neke užasne močvare, gdje se nalazilo mnogo ljudi u bolnom jecaju. To je bila sljedeća lekcija koju mi je dao Isus: ovi su ljudi bili u ovoj smrdljivoj bari zbog grešne navezanosti na tijelo, seksualne izopačenosti, gledanja pornografije, predbračnih odnosa, preljuba i drugih grijeha nečistoće. Shvatila sam u tom trenutku da je jedino spolni odnos, koji ima svoje mjesto unutar sakramentalne bračne veze, blagoslovljen od Boga, jer je On sam prisutan u tom činu i svojom ga ljubavlju čini svetim. Seksualni čin van sakramenta ženidbe je zapravo utaživanje sebične žudnje koja ništi ljubav i vodi u pakao egoizma. Upravo su zato ti ljudi trpjeli u tom odvratnom blatu kojeg su sami na zemlji priredili griješeći grijehom nečistoće. Iznenada sam otkrila da u tom užasu stoji i moj otac. Osjetila sam neizmjernu bol i glasno kriknula: »Tata, što ti tu radiš?!« Odgovorio mi je plačnim glasom: »Kćeri moja, to je zbog preljuba! Zahvaljujući mojoj ljubljenoj ženi, tvojoj majci, koja se molila 38 godina za moje obraćenje i živjela čestit život, spašen sam od pakla. Mogu ti jedino reći da najveću bol stvara čežnja za Bogom koji je ljubav sâma i koji silno trpi zbog naših grijeha. Mi koji smo ovdje želimo trpjeti kako bismo se očistili od grijeha i sazreli u ljubavi, jer jedino čista srca možemo doći u nebo.« Moj se otac obratio osam godina prije svoje smrti. S dubokom skrušenošću molio je Boga za oproštenje, ali nije pretrpio kazne za grijehe. Istinski se kajao, ali posljedice njegovih grijeha nisu bile uništene. Zato se nalazio u čistilištu i silno trpio. Na pokoru i zadovoljštinu za učinjene grijehe tako lako zaboravljamo. Kada pristupamo Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu i kada ga štujemo i klanjamo mu se, prinosimo zadovoljštinu za svoje grijehe. Euharistija i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom jedini je put koji nas izravno vodi u nebo. Upamtite to. Od iznimne je važnosti za sve nas!

Nastavak…

Gloria Polo
Ljubite jedni druge, VIII(2009), 36-45; prema: Miłujcie się, 5/2008, 4-10; 1/2009, 9-14

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković