Nikada nisam mogao ni pomisliti da će moj život krenuti tim smjerom. Da mi je netko prije 12 godina rekao da ću biti svećenik – ismijao bih ga. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi me Isus mogao tako iznenaditi…
Iako sam odgajan u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj se molilo, išlo nedjeljom na misu, na zornice – u jednom se trenutku pokazalo da mi ta tradicionalna vjera nije bila dovoljna. Bio sam nizak, iskompleksiran i ničim se nisam isticao. Počeo sam tražiti nešto čime bih „porastao“ u očima ljudi, čime bih dobio priznanje, osobito prijatelja kojima sam silno želio imponirati i pokazati da nisam „siroti Martin“. Na Internetu sam naišao na članak o tzv. svjesnom sanjanju i odmah sam to počeo provoditi u život. Zatim sam se zainteresirao za astralne staze, psihotroniku, otvaranje čakri. Sve dublje sam zalazio u to. Podloga za sve doživljaje bila je heavy metal glazba koja mi je bila važna odskočna daska u vlastiti svijet – slušalice na uši i tako čitavo vrijeme. Moja ovisnost o glazbi išla je tako daleko da nisam mogao zaspati ako na ušima nisam imao slušalice i slušao metal. Zajedno sa sve većim zanimanjem za okultizam, glazba koju sam slušao počela je bivati sve žešća – konačno sam se ograničio na black metal, odnosno na glazbu koja je bila u službi štovanju Zloga.
U glazbene vode metala uveo me Tomek, prijatelj koji je stanovao u blizini. On me potaknuo i da se upoznam s Nietzscheovom filozofijom. Bili smo prepuni gnjeva protiv svijeta koji nas je okruživao.
Kako je vrijeme odmicalo, počeo sam primjećivati da se događaju čudne stvari u mome životu. Najprije se pojavio paničan strah od mraka. Nisam znao otkuda on dolazi. Nisam se bojao da bi me tko mogao zaskočiti i napasti, već sam se jednostavno bojao mraka. Za vrijeme jedne vježbe koju sam radio da bih se bolje otvorio za tzv. svjesni san, doživio sam paralizu sna i osjećaj prisutnosti nekog poosobljenog zla u svojoj sobi. Nisam se mogao pomaknuti niti bilo što učiniti. Ljudi koji prakticiraju svjesno sanjanje imaju takvo iskustvo. To je jedan od prvih znakova gubitka kontrole nad onim što čovjek čini i prilika raskrinkati iluziju da se radi o sposobnosti ljudskog uma jer se, zapravo, radi o otvaranju duhovnom svijetu zla koji iza toga stoji. Postajalo je sve teže. Počeo sam doživljavati osobnu prisutnost zlih duhova. Nakon jedne takve vježbe počeo sam doslovno osjećati prisutnost jednog zloduha uza se i nikako se nisam mogao otarasiti tog osjećaja. Pokušavao sam se nasloniti leđima tik uza zid, ali osjećaj njegove prisutnosti iz mojih leđa nije nestajao. Činilo se to potpuno neracionalno, a opet tako realno. Taj me osjećaj pratio 24 sata na dan. Pojavili su se i problemi sa snom jer sam neprestano osjećao to „nešto“. Dok bih slušao tešku glazbu (osobito grupu Tool), iz mene se čulo nekakvo režanje koje nisam mogao kontrolirati. Tada sam se počeo bojati za samoga sebe. Nisam znao što me čeka i što mogu očekivati od sebe. Život mi je sve više izmicao kontroli. Otišlo je tako daleko da mi je nakon jedne vježbe koju sam radio da bih „otvorio čakre“, taj „netko“ koga sam uza se osjećao, za vrijeme šetnje po gradu rekao da se bacim pod jureći automobil. Osjetio sam da ne mogu kontrolirati ni kuda me vode vlastite noge. Polagano sam silazio s nogostupa na ulicu iako to zapravo nisam htio. Tada sam se nenadano srušio na zemlju. Nisam znao što se događa. Prvo što mi je palo na pamet, bila je misao: „Ideš, pa netko me želi ubiti!? Netko mi radi o glavi i želi moju smrt!“ Nisam mogao ni na koji način pojmiti da se radi o duhovnoj borbi između Boga i sotone. Ne znam koliko sam dugo sjedio na nogostupu, ali kada sam ustao, uhvatio sam se najbliže ograde i grčevito se držeći za nju, krenuo kući, strahujući da bi me noge ponovno mogle ponijeti na ulicu. Kada sam se vratio kući, nekoliko dana nisam uopće izlazio. Bojao sam se da se neću vratiti živ.
Na Mreži sam nabasao na ljude koji su pjevali unblack metal – glazbu koja ima oblik black-metal glazbe, ali s potpuno suprotnom porukom – ti ljudi su pjevali o Isusu. To mi je bilo potpuno neprihvatljivo. Kako je moguće pjevati Bogu takvom glazbom!? Pa ta je glazba zla! Prema njima sam se postavio vrlo strogo i podrugljivo. Ipak, nakon što smo „razmijenili mišljenja“ u nekoliko mailova, primijetio sam kod njih dvije stvari: prvo – da mi ne uzvraćaju istom mjerom, a drugo – doista pokušavaju živjeti onako kako piše u Svetom Pismu. Za njih to nije bila „obična knjiga“. Govorili su da Bog po njoj govori. Čitali su je svakodnevno, često citirali, govorili da je za njih putokaz i da ima moć. Počeo sam razmišljati o tome, čudeći se. Bilo mi je zamislivo da mi takvo što kažu svećenici, redovnice ili vjeroučitelji, ali ljudi koji slušaju metal… Razmišljao sam koji bi mogao biti njihov interes u svemu tome?…
Jednoga dana sam onako sjedio u sobi i bio u totalnom bedu. Pogledao sam na policu na kojoj je stajala Biblija. Ustao sam, uzeo je i, prvi put u životu, iskreno od srca zavapio: „Bože, ako postojiš, želio bih te sresti.“ I ne razmišljajući, otvorio sam Bibliju – ulomak iz 43. poglavlja proroka Izaije: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Gospodin, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. (…) Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. To što se u tom trenutku dogodilo sa mnom neću zaboravit nikada. Osjetio sam kako me preplavljuje neobična toplina. Počeo sam plakati. Prvi put u životu plakao sam iza svega glasa! Bio je to plač nepojmljivog olakšanja. Istovremeno sam osjetio kao da mi mač probada srce – kasnije sam pročitao da je Božja Riječ poput dvosjekla mača: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4, 12) Nisam ni trenutka dvojio da mi to Bog govori. Osjećao sam u sebi nevjerojatan mir kakav nikad ranije nisam osjetio. Primijetio sam da ne osjećam prisutnost zloga duha uza se i da se više ne bojim. Bilo je to nevjerojatno! Čitave sam dane provodio čitajući Bibliju. A kada su se zli duhovi javljali i dali prepoznati, hvatao sam se Biblije i počeo čitati. Odmah bi pobjegli. Tada sam pročitao da sam otkupljen Krvlju Sina Božjega i da me ništa ne može ugrabiti iz Božje ruke. Shvatio sam da je ona situacija na nogostupu, kada sam imao napast baciti se pod auto, bila trenutak u kojem je Isus ušao u moj život i rekao: „Dosta je!“
Bio je to početak. Čitao sam Bibliju. Uz to sam slušao unblack metal glazbu zahvaljujući kojoj se promijenila moja slika Boga – postala je to slika moćnoga Boga pred kojim drhti cijela zemlja. I upravo taj i takav Bog me brani! Nevjerojatno je imati tako snažnoga Boga!
Isus mi je darovao drugi život. Shvatio sam to. Osjećao sam potrebu s drugima podijeliti to svoje iskustvo jer ono što je Bog učinio meni, može učiniti i svakom drugom čovjeku. Htio sam svima oko sebe govoriti o Isusu. Proživljavao sam isto ono što su proživljavali apostoli: Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. (1 Iv 1, 1-2) Kad je prijatelj saznao da čitam Bibliju, začudio se – jer po njegovu mišljenju Boga nema. Svaki dan nakon škole dolazio bi i šetali bismo uokolo. U šetnji oko jezera, sjedeći satima na stadionu, razgovarali smo – o Bogu. Zanimljivo je da je uvijek on započinjao sve naše razgovore jer mi je htio dokazati da Boga nema. Njegov argument je bio: da Bog postoji ne bi bilo ratova, bolesti i sl. Nisam uspijevao odgovoriti na ta pitanja i do danas ne znam odgovor, ali sam znao jedno: neka govori što god hoće, ali ne može osporiti ono što sam ja doživio – nitko mi to nije mogao oduzeti. Nakon gotovo tri mjeseca ovakvih razgovora s Tomekom došla mi je na um pomisao: ako o Bogu mogu razgovarati s prijateljem koji ne vjeruje, zašto ne bih razgovarao i s drugim ljudima? Možda bih mogao poći u bogosloviju? Isti tren sam odbacio tu pomisao jer sam uvijek hodao u martama, nosio vojni ruksak, oblačio se u crno i to jednostavno nije odgovaralo mojoj predodžbi nekoga tko bi mogao biti svećenik. I danas se smijem kad se sjetim da sam o bogoslovima razmišljao kako to moraju biti ljudi koji od djetinjstva hodaju sa sklopljenim rukama, pa čak i u WC-u. O, kako sam se prevario.
Misao o svećeništvu dugo me je progonila. Što sam joj se više opirao, to se ona snažnije vraćala. Znam da je to bilo vrijeme u kojem se Bog borio za me. U to se vrijeme pokazalo da ljudi koji su svirali metal i govorili mi o Isusu pripadaju pentakostalcima i da su se služili sektaškim metodama kako bi me vrbovali za sebe. U mojoj su glavi iskrivili sliku Marije, svetaca i čitave Crkve. Na koncu sam otkrio njihovu manipulaciji i prekinuo svaki kontakt s njima.
Prijelomnim se pokazalo vrijeme pred maturu. Kako sam zanemarivao školu i nisam ništa zapisivao u bilježnice, nisam ni imao iz čega učiti. Zato smo Tomek i ja naručili predmete za maturu na CD-u i s njih učili. Shvatio sam da vrijeme koje mi je preostalo moram iskoristiti najbolje što znam. Cijeli prvi dan sam učio. Nakon kratkog spavanja, probudio sam se u pet ujutro i prva misao koja mi je došla na um bila je da odem na bogosloviju. Nisam mogao misliti ni na šta drugo. Bio sam ljut na Boga što mi takve misli podmeće tako rano i u vrijeme kad bih se morao dobro naspavati da bih mogao učiti za maturu. Sjećam se da sam čitav taj dan bio jako pospan i puno sam čitao, ali mi je malo od toga ostalo. Sljedeća noć. Budim se oko četiri ujutro i prva misao: „Idi u bogosloviju!“ – „E, pa to je već zasjeda! Ne može tako“ – pomislio sam. Tada sam se s Bogom nagodio ovako: „Ako ove misli dolaze od tebe, i ako si u stanju učiniti da mogu po noći spavati i položiti maturu, poći ću u bogosloviju na dva mjeseca i dokazat ću ti da – ne ide. Izbacit će me i upisat ću informatiku. Amen!“ Zaspao sam. Iduću sam noć spavao mirno. Maturu sam položio. Sad je ostalo pitanje časti – ići u bogosloviju. Kako sam obrekao tako sam i učinio. Na putu je bilo puno pustolovina, a u bogosloviji je tek počeo moj život s Isusom i otkriće njegove ozdravljujuće ljubavi. Jedna mi je časna sestra, koja je saznala za moju nagodbu s Isusom, rekla: „Nagodio si se s Isusom za dva mjeseca u bogosloviji? Zar si zaboravio da je u Boga jedan dan kao tisuću godina?“ (usp. 2 Pt 3, 8)
U bogosloviju sam otišao buntovan, računajući da će me brzo izbaciti. No, nisu me izbacili. Pokazalo se da svaki mladi bogoslov dobije svoga duhovnika s kojim može razgovarati o svemu. Bio sam pun nepouzdanja, sumnjičavosti, ali se duhovnik pokazao vrlo strpljiv. Bogoslovija je za mene bila neobično vrijeme ozdravljenja moga nutarnjeg života, spoznaje sebe, pronalaženja vlastitog mjesta u životu.
Imao sam u srcu duboku želju u bogosloviji proći obnovu u Duhu Svetom. Nažalost, rektor mi nije dopuštao sudjelovati u susretima koji su se odvijali u susjednim župama. Nekoliko sam puta pokušavao, ali od toga nije bilo ništa. Nije mi to dalo mira. Odlučio sam kupiti priručnik i sâm sam sebi „vodio seminar“. Čuo sam da ljudi na završetku seminara doživljavaju neobične stvari, a ja – ništa. Mislio sam da nije djelovalo. Nekoliko tjedana kasnije za vrijeme jedne svete mise, kod sveopće molitve vjernika osjetio sam potrebu moliti za ljude koji spontano iznose svoje molitve Bogu. Izrekao sam tiho riječi molitve. Osjetio sam kako riječi uzimaju maha i ubrzo shvatio da ne razumijem što govorim – počeo sam moliti u jezicima. Za vrijeme te euharistije doživio sam nešto neobično, što je trajalo kroz neko vrijeme. Bio sam uvjeren da je najljepša molitva Amen. Kada bih izgovarao tu riječ i zatvorio oči, vidio sam kako sva stvorenja zemlje u djeliću sekunde „prolaze“ kroz moj um i daju slavu Bogu. U djeliću sekunde vidio sam ih tako puno i s takvim detaljima da sam mogao izbrojiti sva ta stvorenja, jedno po jedno. Shvatio sam tada što sam: moram pomagati ljudima da se približe Bogu i daju mu slavu. Nakon svete mise susreo sam na vratima kapelice jednu ženu. Osjetio sam da trebam otići do nje i porazgovarati s njom. Nisam uopće znao o čemu. Počeli smo razgovor. Ne sjećam se uopće što sam rekao, ali su se u njenim očima pojavile suze, a trenutak kasnije, jecajući me je zagrlila. Tada je pristupio njen muž. Mislio sam da ću „dobiti po nosu“ – ipak, grlila me je njegova žena. Nakon nekoliko trenutaka „odlijepila se“ od mene i rekla svome mužu: „Ovaj mi je mladić odgovorio na sva naša pitanja koja smo postavljali Bogu.“ A zatim smo plakali utroje. Od toga sam trenutka počeo doživljavati Boga u karizmama Duha Svetoga. Otvorilo se novo poglavlje moga života. Iznova sam doživljavao da je Isus živ, da je njegova riječ živa i djelotvorna. On me čitavo vrijeme vodi i ne odustaje od mene. Vidim da je Isus živ u svojoj Crkvi. On se ne mijenja – jučer i danas isti je – i uvijeke (usp. Heb 13, 8).
Danas sam svećenik i vidim da je Bog iskoristio teške trenutke moga života da bi me poslao k ljudima koji prolaze kroz ono što sam i ja prošao. Bog je u stanju svaku bijedu okrenuti u blagoslov jer Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (Rim 8, 28)
Vlč. Marcin Modrzyński
Miłujcie się, 1/2014, 42-45
prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković