Svjedočanstvo: u ponoru okultizma…

Odgajali su me baka i djed. Mama i tata su, nakon burne svađe i teškog razvoda, krenuli svatko svojim putem. Zabavili su se sami sobom i svojim novim obiteljima, a ja sam ostala sama…

Moji dragi, djed i baka, odgojili su me jednostavno i vjerski. Išla sam na zornice, svibanjske i listopadske pobožnosti. A onda me mama uzela k sebi. Vjerojatno je željela nadoknaditi izgubljene godine i „odgojiti“ me. Ali za mene, petnaestogodišnjakinju, bilo je to vrijeme bunta. Nismo se razumjele, iako smo se voljele. U to mi je vrijeme dermatolog dijagnosticirao neizlječivu kožnu bolest. Bilo je moguće samo zaliječiti je, ali ne i potpuno izliječiti. Pobunila sam se još više. Pitala sam se: „Zašto ja? Zašto je baš mene to zadesilo“… Razmišljala sam dalje: „Kako to izgledam? Koža mi krvari i svaki dan se budim u lokvi krvi.“ Kreme, masti, muka, samosažaljenje, ogorčenost, očaj… Pokušavala sam razne metode liječenja, dok sam na Boga potpuno zaboravila. Nakon nekog vremena, kada sam shvatila da nikakav lijek ne pomaže i da je svaka mast djelotvorna samo neposredno nakon nanošenja, a da nakon toga nastupa pogoršanje, posegnula sam za alternativnom medicinom. Potražila sam rješenje za sebe, za svoju bolesnu kožu, na širokom putu ezoterije.

Što sam dublje ulazila u okultizam, time sam se više udaljavala od Krista i njegove Crkve, ogorčena na svećenike, smatrajući vjeru besmislenom. Krenula sam, dakle na razne tečajeve, počela se baviti reikijem, numerologijom, bioenergijom, feng shuijem, jogom, išla vračarama, izgovarala mantre, išla na terapije kristalnim lubanjama – ni sama ne znam što sve ne. Čak sam i po žeravici hodala. Nekad mi je to bio razlog za ponos: „Prošla sam četiri puta po žeravici!“ Danas se tome smijem i mislim: „I što sam dobila od toga? Ništa, apsolutno ništa!“ Dakle, čemu raditi nešto što nema smisla i što mi zapravo može nauditi?… Lijek za svoju bolest nisam pronašla. Pa ipak i dalje sam bila fascinirana okultizmom i ezoterijom. 

Upoznala sam svoga sadašnjeg supruga koji je i sam donekle bio zainteresiran za sve to.

Vjenčali smo se civilno jer o sakramentu ženidbe nisam htjela ni čuti. Nakon dvije godine rodio nam se sin. Naravno, tada više nisam imala vremena za tečajeve okultizma, ali sam puno o tome čitala. Živjeli smo dosta dobro i nismo imali većih poteškoća.

Prijelomni trenutak bila je selidba iz tadašnjeg mjesta stanovanja u središnju Poljsku, odakle je dolazio moj muž. Dobro sam se osjećala u novoj sredini, u manjem mjestu, okružena dragim ljudima, a daleko od mojih s kojima sam bila u stalnoj svađi. Prolazile su godine. Sin nam je rastao. Krstili smo ga tek kada je imao dvije godine. Živjeli smo i dalje kao da Boga nema. Kada je došao trenutak sinovljeve prve svete pričesti prvi put sam osjetila besmislenost svoje situacije. Pa nema nikakvih zapreka za sklapanje sakramenta ženidbe, zašto se ne bismo crkveno vjenčali? – mislila sam u sebi.

Vjenčajte se

I tako smo se iznenada, zahvaljujući sinu, ponovno približili Crkvi. Naime, želio je biti ministrant. Ponovno sam počela češće ići u crkvu, razgovarati sa svećenikom koji se brinuo o ministrantima, sa župnikom. Vidjela sam da su mi svi ti „muškarci s ovratnikom“ blagonakloni, da ne vrše pritisak na mene i muža već nas blago savjetuju: „Vjenčajte se u crkvi… Ta, što čekate?“ Što sam čekala? Uvijek me je nešto odvraćalo od te misli. Prošlo je još malo vremena i konačno je sazrela i ta odluka. Crkveno smo se vjenčali 26. svibnja 2012. Bili su prisutni samo svjedoci i naš sin. Kada sam ga nekoliko dana prije toga upitala što o svemu tome misli, odgovorio je: „Ponosan sam na vas!“ Srce mi se radovalo! Nisam se više bojala. Doista sam se htjela vratiti Gospodinu Bogu, Isusu. Božja su djela čudesna! Bog se poslužio našim djetetom kako bismo prekinuli život u grijehu i primili sakrament ženidbe – da bismo se pomirili s Gospodinom. Slava Gospodinu!

Sljedeća dva mjeseca proživljavala sam neizmjernu duhovnu radost. Sada sam se mogla pričešćivati. Moja je radost zbog mogućnosti primanja Isusa bila neizmjerna. 

Jednoga dana mi se, kao grom iz vedra neba, dogodilo nešto što mi je teško i opisati. Doživjela sam prosvjetljenje. Mogla sam čuti i shvaćati Božju Riječ. Bilo je to čudesno. Prije, iako sam toliko puta slušala tekstove Svetog Pisma, bili su mi potpuno neshvatljivi. Na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. No toga dana slušala sam odlomak iz Svetog Pisma na televiziji i začudila se što, ne samo da razumijem smisao tih riječi, već shvaćam da se one tiču mene osobno i da su odgovor na moje životne probleme. Bilo je to nevjerojatno otkriće koje me ponukalo da sjednem za računalo i počnem slušati razne propovijedi dostupne na Mreži. I tako tri puna dana. Mogla sam si to dopustiti jer je muž sa sinom otišao nekoliko dana na odmor, a ja sam ostala doma. Samo bih jela i spavala, a kad bih se probudila, ponovno sam slušala. Tražila sam određene odlomke i u svom Svetom Pismu koje sam pronašla negdje duboko zavučeno u biblioteci. Prepisivala sam odlomke Božje Riječi i učila ih napamet. Nisam mogla prestati jer se iznenada preda mnom otvorila riznica ogromnog znanja, mudrosti i istine. Bilo je to tako snažno da sam željela čitati bez prestanka. Imala sam osjećaj da sam toliko toga propustila i da je sada došao trenutak to nadoknaditi…

Do tada sam u sebi potiskivala jedan određeni problem koji nisam bila u stanju sama riješiti. Vidjevši i shvaćajući snagu koja izvire iz Svetog Pisma, odlučila sam predati taj problem Bogu, pouzdajući se da će mi on pomoći riješiti ga. Nisam mogla ni slutiti kakva će to strašna muka biti za mene – to potpuno predanje. Jer čim sam odlučila predati to u ruke našega Gospodina odmah me spopala kušnja: „Nikakve koristi od toga! Bit će to prava katastrofa! Ništa se ne da tim učiniti! Glupačo! Komu ti to vjeruješ?!“ Često su se javljale takve misli, ali sam ih svaki put odbacivala, slaveći Boga i predajući mu sve. Trajalo je to dan ili dva. Tražila sam spas. Sjetila sam se ispovijedi. Našla sam na Mreži dobar ispit savjesti kako bih se mogla pripremiti. Sve sam zapisivala na komadić papira i zaustavljala sam se nad svakim pitanjem. Trebalo mi je tri ili četiri sata. Potom sam s ispisanim listom papira požurila u crkvu i ispovjedila sve ono čega sam se sjetila. Bila je to moja prva životna ispovijed. Nakon nje sam ostala na svetoj misi, primila Gospodina Isusa. Osjećala sam se lakšom, napasti su nestale, a sljedeći dan moj problem bio je riješen. Hvala Isusu!

„Samo je jedan Bog!“

Nekoliko dana kasnije probudila sam se s mišlju: Samo je jedan Bog!, i ona mi nije dala mira. Stajala sam u spavaćoj sobi i pokušavala dokučiti što bi to trebalo značiti. Pogled mi je pao na četiri police ispunjene knjigama o ezoteriji. Znala sam što mi je činiti. Počela sam izvlačiti jednu po jednu i bacati u kutiju. Riješila sam se svega – knjiga, viska, kristala, karata i različitih drugih predmeta. Shvatila sam! Ako je jedan Bog onda mi ne trebaju sva ta druga „božanstva“, svi ti drugi pogubni predmeti. Sve to postalo je izlišno u usporedbi s Jednim Bogom koji je moja Istina.

Slijedile su se i druge radikalne promjene. Pogledala sam u svoj ormar. Bilo je u njemu puno lijepe, moderne odjeće – htjela sam biti lijepa… Međutim, u tom trenutku osjetila sam nevoljkost prema tim stvarima i shvatila da ne želim više nositi izazovnu odjeću, košulje s dubokim izrezom. Učinila sam s njima isto što i s knjigama. Riješila sam se većine stvari koje nisam više željela nositi. Osjetila sam olakšanje…

Bog me je oslobodio i mog šopingholičarstva. Ranije, čim bih imala kakav novac, odmah sam ga morala potrošiti, a ako ga nisam imala, hodajući po dućanima padala bih u „bed“ jer nisam mogla kupiti ono što sam željela. Jednog ljetnog dana pošla sam s mužem u prodajni centar kupiti sinu nešto za računalo. Nisam htjela ići jer sam se bojala da ću opet doći u napast kupiti kakvu lijepu bluzu, super cipele…. Molila sam Boga da mi pomogne. I u pamet mi je došla misao: Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Uzela sam svoj novčanik i u njega umetnula listić na koji sam ispisala tu rečenicu. Ulazeći u šoping-centar, kada sam vidjela sve te divne stvari, došla sam u napast: „Kako se obraniti?“ Jedino što mi je preostalo bila je – Riječ Božja. Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Smirila sam se i bez ikakvih poteškoća s obitelji prolazila pored trgovina. Nakon toga, problem šopingholičarstva zauvijek je nestao iz moga života. Hvala ti, Isuse!

Sljedeći napad

Nastupio je sljedeći napad Zloga. Nov, drugačiji, još snažniji. Mislim da se đavao prilično iznervirao kada je vidio da se nakon 14 godina života u grijehu, u svojim četrdesetima, odlučujemo za crkvenu ženidbu. Smijala sam se reakciji svoje prijateljice koja je rekla: „Što? Vjenčali ste se u crkvi? Pa u tim se godinama razvodi!“ – „Da, razvod – ali od sotone!“ – pomislila sam.

Sada razumijem da zle sile nisu željele lako odustati. Počeli su financijski problemi, a moja je draga svekrva doživjela moždani. Iznenada sam, uz sina dobila još i osamdesetogodišnju „kćer“, osobu koja je bila potpuno ovisna o nama, koju sam morala prati, hraniti, oblačiti, nositi. Ta gomila obveza izazvala je u meni samosažaljenje, ljutnju. Mislila sam: „Zašto se to moralo dogoditi? Zašto se sada ne mogu posvetiti svojoj „duhovnosti“? Zašto mi je to Bog poslao?“ I odmah mi je sotona prišaptao: „I? Što ti je trebalo to crkveno vjenčanje? Što si time dobila? Gdje je sada taj tvoj Bog?“ Odbacivala sam te napasti: s jedne strane nisam se predavala, ali sam s druge strane padala u stanje apatije, nevoljkosti. Ipak, čitavo sam vrijeme ostajala uz Boga, iako mi je moju raniju radost oduzeo zao duh. Tražila sam spas. Rekla sam sebi da se sva predajem Isusu – svaku svoju životnu odluku. Bila sam svjesna da bez njega ništa dobro ne činim.

Željela sam da moja obitelj živi u milosti posvetnoj. S mužem je bilo nešto drugačije. Bilo je trenutaka kada nije htio ići u crkvu sa mnom i sinom. Dugo sam razgovarala s njim, objašnjavala koliko sam znala i umjela. Ponekad bi mi ponestajalo snage, ne bih izdržala i dobacila bih mu da je „mlak“. Muž mi nije „ostajao dužan“ i na to bi mi odgovarao da se držim kao kakva „časna“ i da sam posve izgubila razum. Vikao je da on ništa od toga ne razumije i da, ako sam se ja obratila – on nije! „Bože – vapila sam – što mi je činiti?“ Uzela sam u ruke krunicu koju, iskreno govoreći, i nisam voljela moliti: predugo, dosadno, besmisleno. Do posla imam 19 kilometara. Na polasku od kuće počela sam moliti krunicu i završavala je točno na ulaznim vratima ureda. „Neobično – pomislila sam – vrijeme je za Mariju.“ Sada molim krunicu svakodnevno: na putu do posla i natrag.

I konačno je došao dan kada je i moj muž pošao na svetu ispovijed. Ponovno smo zajedno mogli sudjelovati u svetoj misi. O, kako se moja duša radovala. Bogu hvala!

Stres vezan uz bolesnu svekrvu nestao je onog trenutka kada sam shvatila da svaki istinski katolik treba živjeti za bližnjega i služiti mu. Promijenila sam svoj odnos prema samoj sebi jer sam shvatila kako sam duboko bila uhvaćena u mrežu egoizma. Zato sam počela, primjerice, dok bih čistila, na glas ponavljati: „Ja sam ponizna službenica Božja.“ Dugo nisam mogla razumjeti što to znači biti „ponizan“. Sada bolje razumijem. Kad me netko zatraži pomoć, ako mogu pomoći – radosno to činim. Shvatila sam također da je lako biti vjeran Bogu u crkvi, ali kakvi smo zapravo – pokazuje naš život izvan zidova crkve.

Ne bojim se govoriti o Bogu

Na poslu razgovaramo o duhovnim problemima i nastojim svjedočiti vlastitim primjerom. Svjedočim o vlastitim mukama i zajedno tražimo rješenje oslanjajući se na Gospodina Isusa. Uvijek ističem da čovjek koji doista vjeruje, ne poznaje depresiju, nikada ne pada u nju. A ako i padne, brzo iz nje izađe, jer zna gdje treba tražiti izlaz. Znam tko je moj Liječnik – Bog Svemogući i najsjajniji Lijek – Tijelo Kristovo. Ne sjećam se kada sam zadnji put pala u neku depresiju ili da me je obuzeo osjećaj besmisla života. Postalo mi je to strano, a nekoć se podrazumijevalo…

A onda je jednoga dana iznenada zazvonio telefon: „Molim vas da dođete na razgovor. Pokrenuli smo proceduru jer je vaš sin dva puta u dva dana izjavio da se želi ubiti.“ Premrla sam od straha na te riječi. Pomislila sam: „Što se to događa? Samoubilačke misli? Nemoguće!“ Nisam mogla procijediti ni riječi, samo sam zamolila prijateljicu da me zamijeni na poslu. Sjedajući u auto razmišljala sam što mi je činiti? Gdje tražiti spas? Pogled mi je pao na krunicu. Ostatak puta sam premolila i predala svog sina Mariji. Zazvala sam i Duha Svetoga da bude uza me za vrijeme razgovora u školi. Panika je nestala, a ja sam osjetila mir. Sve se razjasnilo, iako je nekoliko dana bilo prilično napeto. Odlučila sam potražiti pomoć i prikazivati svete mise za svoga sina. Uključila sam se u zajednicu Živa krunica. Cijela se stvar još nije riješila u potpunosti, ali vjerujem da hoće. Muž je izvan sebe, ali ga blago uvjeravam da će i ta kriza proći, da samo u vjeri trebamo ići i kroz tu kušnju. O nama ovisi kako ćemo ju pobijediti.

Još je puno posla preda mnom. Htjela bih problemima pristupati s manje emocija. Teško je, ali osjećam snagu u sebi jer su mi potpora Isus i Marija. Jednom sam pročitala da sotona djeluje tako da se koristi našim mislima i osjećajima. I jedna od najvažnijih stvari oko koje sam se trudila bila je radovati se svakoga dana – neovisno o tome što se događa – upravo onako kako to piše u Svetom Pismu: Radujte se uvijek u Gospodinu, kažem: radujte se! (Fil 4, 4)

Beata
Miłujcie się, 1/2014, 35-37

prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković