U znak sjećanja na mons. Milu Bogovića, prvoga biskupa Crkve u Hrvata koji je u 15 sati predslavio misno slavlje svetkovine Božjega milosrđa

Mons. Mile Bogovića, prvoga gospićko-senjskog biskupa, koji je prešao u Kuću Očevu u subotu, 19. prosinca, na poseban način prisjećaju se i štovatelji Božjega milosrđa, kao prvog biskupa koji je u 15 sati, času Milosrđa, predslavio misno slavlje svetkovine Božjega milosrđa. Na poziv tadašnjega župnika p. Andrije Wośka SCJ, dehonijanca, euharistija je održana u župi Blažene Djevice Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici, u nedjelju Božjega milosrđa, 15. travnja 2012. godine. Tom prigodom mons. Bogović svoju je homiliju prožeo mišlju o dva otajstva, dvije stvarnosti – mučeništvu i Božjem milosrđu – kroz uspomenu na baštinu koju je ostavio sv. Ivan Pavao II.

U molitvi Božjemu milosrđu za dušu pokojnog biskupa Mile Bogovića, koji je toliko ljubio Boga i uzdao se u Njegovo milosrđe, prisjetimo se njegove homilije koju je izgovorio toga dana u Trnovčici, a koja i danas živo odjekuju u našim srcima…


Propovijed biskupa Mile Bogovića
na Nedjelju Božjega milosrđa
dana 15. travnja 2012.
Trnovčica – Zagreb

Milosrđe Božje i mučeništvo

Prvoj nedjelji po Uskrsu ili Bijeloj nedjelji papa Ivan Pavao II. dao je dodatno značenje: ona je nedjelja Božjeg milosrđa. Znakovito je da je on to proglasio na pragu trećeg tisućljeća, jubilarne 2000. godine i da je u isto vrijeme proglasio svetom širiteljicu pobožnosti prema Božjem milosrđu u Isusu Kristu, s. Faustinu Kowalsku. Time je poslao jasnu poruku što je spasonosno u vremenu koji stoji pred čovjekom i svijetom: čovjeku nema budućnosti ako izgubi osjećaj za milosrđe prema svome bratu. Da i sadašnji Papa želi tim putem nastaviti, vidi se i po tome što je deset godina nakon proglašenja nedjelje Božjeg milosrđa proglasio blaženim svoga prethodnika Ivana Pavla II. koji je taj blagdan uveo.

Taj apostol novoga vremena poslao je s praga trećeg tisućljeća još jednu poruku svim narodima da ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo.

U ovoj župi obavljena je devetnica prije današnje proslave. Devetnica je počela na Veliki petak. Na taj način povezana su ta dva dana: dan Kristova mučeništva i dan Božjeg milosrđa. Doista je to dobra poveznica jer se u slavlju muke Isusove najjasnije očituje nemilosrdnost ovoga svijeta i milosrđe Boga našega u Kristu Isusu.

Te dvije poruke velikoga Pape: milosrđe i mučeništvo, pale su na plodno tlo u našem narodu. Prva, o milosrđu, među ostalim i po ovoj crkvi i župi na Trnovčici, u hrvatskoj metropoli, gdje se posebno štuje i razvija pobožnost Božjem milosrđu. Druga poruka, o mučeništvu, vidljiva je u zemljopisnom središtu Hrvatske, u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Došao sam ovamo kako bih vjernicima poručio da su te dvije Papine poruke međusobno povezane, predstavljaju dva odvojka jednog te istog izvora: ljubavi Božje prema čovjeku kakva se pokazala u Isusu Kristu. Mučeništvo i Božje milosrđe dvije su ključne teme pontifikata Ivana Pavla II.

Apostol naših vremena Ivan Pavao II. dao je kršćanskom svijetu prava usmjerenja. Bio je vjerni glasnik Božjeg milosrđa. On je svoj pontifikat otvorio enciklikom Dives in misericordia. To znači da je vidio koliko je grijeha u svijetu, ali je osjetio koliko je Božje milosrđe. Ono ide tako daleko da je i Sin Božji, potaknut milosrđem, položio mučenički svoj život zato da bi drugi imali život po njemu.

Ono što se dogodilo u vrijeme muke Isusove, njegova mučeništva, događa se na razne načine i danas u svijetu, a događat će se do konca svijeta. Možemo reći da i danas  postoje u odnosu na čovjeka dva stava ili pogleda. Jedan je spreman i pravednika bez milosrđa osuditi, a drugi milosrdno gleda kako i grješnika spasiti.

1 Osuditi. Nemilosrdni i osuđivački duh svijeta najjasnije se očitovao u osudi Isusa Krista jer je on samo milosrđe i dobrota, jedini savršeni pravednik, ali je zloća svijeta imala toliko snage da je i njega osudila kao zločinca.

Kod Isusova suđenja tužiteljima je glavni i jedini cilj: osuditi ga. U tom slučaju ne traže se svjedoci koji stvari dobro poznaju; traže se oni koji će potkrijepiti već sročenu osudu. Dobro su došli i krivi svjedoci. To je mržnja kojoj nisu potrebni razlozi nego samo eventualna izlika i traženje načina kako tu mržnju prikriti. Mržnja spretno pronalazi svoje razloge i zakone u prilog osude. Ne zanimaju je ljudsko dostojanstvo i zasluge osobe. Valja isticati samo krivnju. Ona se rado predstavlja kao glasnik pravde i zaštite ugroženih; kao da želi uspostaviti red. Mržnja je toliko ohola – kako reče ovih dana Papa – da želi svojim pravorijekom formulirati „novu pravdu“, novi poredak, novi moral. Sebe želi postaviti kao normu života. Normala je ono što ona odredi i definira kao takvo. To je onaj stav koji za svoje preživljavanje traži uvijek nove krivce. Očituje se u gladi i žeđi za osudama. Kada ne nalazi dovoljno krivaca izvan svojih redova, traži ih među svojima. Očituje se nezasitna potreba sustava koji ima mržnju za pogonsko gorivo. To je dobro izrazila kršćanska predaja u liku zmaja koji se nastanio u jednom mjestu i traži stalno nove žrtve svojoj pohlepi. Znakovito je da ljudi donose hranu toj nemani (zlu). No ona se time jača i njezini zahtjevi postaju sve veći. Nikako da utaži glad da druge uništava. Gdje je mržnja na djelu, tu se ljudi ne žrtvuju za druge. Druge su spremni žrtvovati za sebe.

Takovom nemilosrdnom sudu bio je podvrgnut Isus. Unaprijed je skovana osuda, tražili su se lažni svjedoci, narodu je Isus predstavljen kao onaj koji mu ne želi dobro, koji bi svojim radom mogao nanijeti veliku štetu. Takvim sudovima podvrgnuti su i danas mnogi ljudi: kršćani i nekršćani, kada moćni sude svojim protivnicima. Ne bi bilo teško navesti dosta primjera, ali nije ovo ni mjesto ni prilika za takvo nešto.

No taj način osuđivanja sveprisutan je u svijetu i izvan sudovanja. Svaki od nas osjeća tu sklonost jer smo i mi svi zaraženi ohološću i mržnjom koje traže da drugi bude manji, da bude gori od nas. Promotrimo katkada svoje razgovore! Kada se govori o drugim ljudima rado se polazi od onoga što nije dobro, kada se govori o drugim narodima, isto tako, o drugim vjerama, o drugima u poduzeću, na radnom mjestu. Najopasnije je kada se takav stav uvuče u odgoj i obrazovanje u školu i obitelj. Te zajednice  u naše vrijeme jako su napadnute i to sustavnim traženjem prava pojedinaca na štetu šire zajednice.

Treba ipak reći da nitko nije obuzet tim duhom bez milosrđa 100%. Ni u jednom čovjeku dobrota nije potpuno stradala. Svatko ima prema Kristu svoj prozorčić  kroz koji može probiti zraka Božjeg milosrđa.

2 Spasiti. Drugi stav prema čovjeku i svijetu formuliralo je Božje milosrđe u Isusu Kristu. Prošlih dana smo razmišljali o tome kako je Isus prihvatio muku i smrt radi spasenja čovjeka. On druge obdaruje svime što ima i što jest. On je zapravo došao „radi nas i radi našega spasenja“. I u času kada je bio okružen mržnjom, udarcima, vrijeđanjima, pribijanju na križ, u milosrdnom srcu Isusovu nije nikla klica mržnje ili osvete. I tada je u tom srcu bila snažna milosrdna ljubav i prema onima koji su ga mučili. Simbolički to izražavaju zrake na slici Milosrđa Božjega koje izviru najsnažnije upravo iz Kristovih rana.

To je stav koji u svim prilikama za svakog čovjeka traži načina da mu se pomogne i da ga se spasi. Ne treba pri tome tražiti neka lažna opravdanja. Svaki čovjek po sebi zaslužuje da ga se voli, da mu se pomogne. Nema čovjeka na zemlji koji to ne zaslužuje. Njegovo dostojanstvo i vrijednost ne stoji samo na onome što je učinio; stoje prvenstveno na tome što je čovjek stvorenje Božje, stvoren na sliku Božju. Tu sliku ne smije se uništiti ni kod koga nego spasiti i obnoviti. Nema čovjeka na zemlji koji ne zavrjeđuje da ga se spasi, da mu se pomogne, da mu se smiluje, iskaže milosrđe. To je stav Božjega milosrđa, taj stav treba Crkva naviještati svijetu. Prema tome, svaki čovjek zavrjeđuje da ga se ne odbaci i osudi ni onda kada je sagriješio.

Koji Krista slijede spremni su žrtvovati se za druge, a ne žrtvovati druge.

Bez milosrđa, kako rekoh, nema čovjeku života. Svakoga se može pravedno osuditi jer smo svi grješnici. Mogao je Isus optužiti Pilata i Heroda, farizeje i Saduceje, pa i svoje najbliže. Kada bi mu bilo do osude, lako bi je potkrijepio. Sud bi bio pravedan. No, milosrđu pripada prednost pred sudom (usp. Jak 2, 13). Isus je rekao da nije došao da osudi svijet nego da ga spasi (Iv 12, 47). Ima mnogo mjesta u Svetom Pismu koje bismo ovdje mogli navesti da to potkrijepimo. Sveti Pavao kaže da je Krist za nas umro dok još bijasmo grešnici (Rim 5, 8). Farizeji su Isusu prigovarali da se druži s grješnicima, a on im odgovara da nije došao tražiti pravedne nego grješnike (Mt 9, 13). On se nije družio s njima da vidi gdje bi ih mogao optužiti. On je poput pastira koji traži izgubljenu ovcu i radostan je na ramenima nosi kada je nađe (usp. Lk 15, 3-7). Poput Samarijanca koji se saginje nad izranjenim čovjekom, ne pitajući ga je li nešto skrivio. Bog u svim okolnostima traži načina kako nikoga ne osuditi, kako djelovati kao spasitelj. Isus je utjelovljenje toga odnosa Božjega prema čovjeku. Ni u jednom času on nije odstupio od takvog odnosa, pa ni onda kada je sa svih strana bio okružen mržnjom, kada je nahuškani narod mahnito vikao: Propni ga, propni!

Svijet je nemilosrdan. Neki na milosrđe gledaju kao na slabost a na nemilosrdnost kao na junaštvo. Sjećamo se često ponavljane izreke jednoga osuđenoga: „Milost ne tražim, niti bi vam je dao!“

3 Mučenici. Vratimo se na poruku Velikog petka, na mučeništvo.

Svi smo na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće razmišljali što je potrebno prenijeti preko tog praga, a što bi bilo dobro ostaviti da ne ugrožavamo budućnost svijeta onim što je opasno. Nisu u pitanju samo bombe i tenkovi, u pitanju je i usmjerenje čovjeka. Ima li on jasan i ispravan cilj? Koji su mu uzori?

Tu je papa Ivan Pavao II. uvidio opasnost. Svijetu se nameću loši uzori. I prije je bilo loših ljudi u društvu, ali su oni na vrijednosnoj ljestvici društva bili niže. Loše je kad oni koji su siromašni u ljudskosti, ma koliko u nekom pogledu otišli naprijed, uživaju visoku cijenu na toj ljestvici. Nije riječ o tome da se nekoga spusti niže snagom nekog zakona, nego da se na pozornicu dovedu prave vrjednote, pravi uzori.

Čemu li se sve danas ne osigurava promocija i gromoglasna promidžba? Zato je Ivan Pavao II. išao svijetom i proglašavao svete i blaženike da pokaže koji su pravi uzori. Kako rekoh, u jubilarnoj 2000. godini proglašava svetom Faustinu Kowalsku, glasnicu Božjeg milosrđa. Na prijelazu u novo tisućljeće pozvao je cijeli svijet, pa i naš narod, da popišemo svoje svjedoke vjere i čovječnosti i da njih stavimo preda se kao uzore. „Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo“, poručuje svima prorok našeg vremena Ivan Pavao II. (Apostolsko pismo Tertio millenio adveniente, br. 37). Tek ako imamo prave uzore, one koji su poput Krista spremni i umrijeti za braću, naša nada u ovom tisućljeću ima prave temelje. Vidio je Papa kako je čovjek stvorio mnogo sredstava kojima može svome bratu nauditi, mnogo eksploziva koji može u novom tisućljeću svijet raznijeti. Potrebno se ugledati na one koji su spremni svoje snage i sami sebe ugraditi da bi nadolazećim generacijama osigurali bolji i sigurniji svijet. To su ponajprije oni ljudi koji su bili spremni za svoga bližnjega, za svoje uvjerenje, za svoju vjeru staviti na kocku i vlastiti život. Da bismo tu njegovu poruku učinili čujnijom i prisutnijom, krenuli smo u gradnju Crkve hrvatskih mučenika. Ona je prošle godine posvećena. Naš narod, koji ju je gradio, raduje se tom utjelovljenju Papine poruke, kao što se ovdje prisutni raduju što je na ovom mjestu nastala crkva koji na poseban način širi njegovu poruku o Božjem milosrđu.

Glavno slavlje u Crkvi hrvatskih mučenika od ove godine bit će na zadnju subotu u kolovozu. Na taj način ono će biti između Dana žrtava svih totalitarnih režima i dana Krbavske bitke 9. rujna (1493.). Time su na simboličan način povezani naši mučenici i žrtve iz daljnje i bliže prošlosti. O svim žrtvama objavljujemo časopis Hrvatska vjernost koji ćete danas moći uzeti zajedno sa župskim listom Ljubite jedni druge!. Jedno i drugo glasilo nastali su na temelju poruka Ivana Pavla II., najvećeg Poljaka i najvećeg prijatelja Hrvata na papinskoj stolici. Dakako, ni ova crkva ni Crkva hrvatskih mučenika na Udbini nisu jedina mjesta gdje se milosrđe i mučeništvo uzdižu kao kršćanske vrline. Te vrline trebaju biti bitne sastavnice svakog kršćanina, bez obzira na prostor i vrijeme u kojem on živi. Te vrline bile su prisutne i u djelima prve kršćanske zajednice, kako smo čuli u današnjim čitanjima.

Te vrline imao je Ivan Pavao II. Oprostio je i svom atentatoru. Njegova putovanja bila su za njega prava mučeništva koje je prinosio za svijet. Bio je on ona iskrica koja je svojim bljeskom osvijetlila mu put prema boljoj budućnosti.

Želim vam svima radosne ove vazmene blagdane i Dan Božjeg milosrđa. Amen

+ Mile Bogović
gospićko-senjski biskup

izvor: Ljubite jedni druge! XII(2013), 7-10

Jelena Vuković (bozjemilosrdje.net) i mons. Mile Bogović