Ljudi koji vjeruju u rodnu ideologiju koja se bučno oglašava u mainstream medijima i koju nameću političari, nemaju pojma o njenoj stvarnoj naravi. Oni su najčešće izmanipulirani od strane masovnih medija i ne znaju kamo rodna ideologija vodi i koje su njene društvene posljedice. Zato je važno informirati se i raskrinkati njeno pravo lice.
Demografska katastrofa
Posljedica rodne ideologije je prije svega demografska katastrofa. Ljudi opsjednuti seksom i egoizmom ne žele imati djecu i nisu sposobni za vjernost, za brak. Nikada nije bilo ovakve situacije – toliko je seksa – a djece nema… Sve je manje brakova, sve manje obitelji, sve manje djece, a sve više pobačaja… Velike dijelovi Europe postaju nalik javnoj kući. Na taj način Europa umire…
„Život je pakao“
Zagovornici homo i rodne ideologije govore da je homoseksualnost ravnopravan način čovjekova bivstvovanja: kao što postoje žene i muskarci, kao što ih ima bijelih i crnih, tamnokosih i svjetlokosih, tako postoje i homoseksualci, heteroseksualci, transseksualci itd. A u stvarnosti je homoseksualnost samo jedna od brojnih patologija.
Sumirajući „plodove“ homoseksualnog načina života, moramo reći da je homoseksualnost poremećaj, a ne ravnopravan način postojanja. Na to ukazuju brojni medicinski podatci koje zastupnici homoideologije i mediji, koji su im u službi, prešućuju. Treba znati da istraživanja o AIDS-u u raznim zemljama, među kojima su i vrlo precizna njemačka i engleska, pokazuju da su većina oboljelih od te bolesti – homoseksualci. U Njemačkoj homoseksualci čine 60 % oboljelih od AIDS-a, jednak je postotak u SAD-u, Kanadi, Indiji i brojnim drugim zemljama u kojima su provedena takva istraživanja. Što govori ta brojka od 60 %?
Očekivali bismo brojku od cca.1% homoseksualaca oboljelih od AIDS-a s obzirom da je tolika i njihova zastupljenost u društvu. Dakle, s obzirom na efekt minorne zastupljenosti ispitivane skupine vjerojatnost da će homoseksualac oboljeti od AIDS-a je 60 puta veća nego kod heteroseksualaca, čak i u usporedbi s muškarcem (npr. u Njemačkoj) koji često odlazi prostitutkama (30 % Nijemaca odlazi prostitutkama). Na njih, pak, otpada 40 % oboljelih od AIDS-a. Svjedoči to o strašnim posljedicama homoseksualnog načina života, tragičnim i po njihovo zdravlje.
Druge statistike potvrđuju da homoseksualac prosječno živi 10 do 20 godina kraće od heteroseksualne osobe, češće obolijeva od veneričnih bolesti i višestruko češće počini samoubojstvo. Kraj života mu je vrlo tužan, čak dramatičan. Naziv „gej“ – od engl. gay – veseljak – velika je laž.
Otac Daniel Sange, poznati francuski redovnik, jednom je prilikom u televizijskoj emisiji vodio raspravu s homoseksulacima. Naizgled su djelovali uistinu super, uglađeni, čudesni, ali mu je nakon emisije jedan od njih, mladić, rekao: „Znate, oče, ovo je samo gluma, jer naš je život pakao!“ Godinu dana nakon te emisije umro je od AIDS-a, a o. Daniel je vodio sprovod. I homoseksualci, koji se zahvaljujući terapiji oslobode homoseksualnosti, kažu: „Bili smo u paklu.“ Zato iz ljubavi prema tim ljudima trebamo govoriti i opominjati: homoseksualni način života nosi u sebi opasnosti o kojima homoideolozi uopće ne govore. Skrivanje istine je zločin, a prikazivanje ljudi s takvim sklonostima u idealnim životnim uvjetima predstavlja prijevaru – kao da kažemo: puši cigarete i bit ćeš zdraviji. A na cigaretama mora stajati upozorenje o štetnosti i nije više dopušteno reklamirati ih. Paradoksalno je, dakle, da zakoni dopuštaju popularizaciju homoseksualnosti koja je za zdravlje mnogo opasnija.
Homoseksualna pedofilija
Sljedeća stvar koju treba uzeti u obzir jest udio homoseksualaca u pedofiliji. Istraživanja iz raznih zemalja pokazuju da oko 40 % pedofilije nosi obilježja homoseksualnosti. To je također prešućivana činjenica. U Sjedinjenim Državama kroz niz godina za pedofiliju je osuđeno 50 svećenika, a istodobno oko 6.000 učitelja tjelesnoga odgoja. To je omjer. Tko, dakle, predstavlja veću opasnost? Okvirno se može reći da je na 1.000 pedofila koji sjede u zatvorima oko 400 homoseksualaca i možda jedan svećenik, u konačnici također homoseksualac. Zbog toga, posljednjih 8 godina, u Crkvi postoji stroga zabrana svećeničkog ređenja muškaraca koji pokazuju homoseksualne sklonosti. To pokazuje mudrost i veličina Crkve koja se hvata u koštac s problemom.
Već spomenuta epidemiološka istraživanja povezana s homoseksualnosti dovoljno govore i zaključuju diskusiju. Ako u određenoj skupini od AIDS-a i drugih veneričnih bolesti boluje 60 puta više ljudi nego u nekoj drugoj, i ako se u istoj skupini 40 puta više javlja pedofilija, onda je svakom čovjek jasno da je ta skupina abnormalna, da je se ne može propagirati. Upravo te dvije brojke – 60 % AIDS-a i 40 % pedofilije – ukazuju na činjenicu da je tim ljudima potrebnija pomoć nego promocija njihova načina života. Sva vjerodostojna istraživanja to potvrđuju.
„Homoseksualna obitelj“?
Treba znati da je značajan broj homoseksualaca koji ne žele legalizaciju homoseksualnih veza, kao ni posvajanje djece, jer su svjesni posljedica koje to za sobom povlači. Samo manji broj onih koji na toj temi žele graditi političku karijeru iznosi zahtjeve takve vrste.
Homoseksualna propaganda urla da u društvu živi višepostotna populacija homoseksualaca koji žele ozakonjenje homoseksualne veze. Dakle, trebalo bi očekivati eksplozivan rast broja registriranih homoseksualnih veza koje su godinama čekale na legalizaciju. U stvarnosti, ipak, oni to zapravo uopće ne žele. „Homo brakovi“ predstavljaju samo dio njihove propagande, način dobivanja na vlastitoj važnosti. Paradoksalno je to što ponekad uspjeh u sebi nosi zametak poraza – i kada homoseksualci ostvare brojne privilegije to počinje bivati njihova vlastita propast.
Primjerice u Njemačkoj, još od 2001. godine, homoseksualci imaju pravo na sklapanje zakonitih homoseksualnih veza, pseudobrakova. Ali što se iz toga izrodilo? Takvih je veza malo, jer je takvim parovima najvažniji seks. Na sveukupan broj svih sklopljenih, ionako malobrojnih, zakonitih veza, samo je pola promila (odnosno 1 na 2.000) homoseksualnih. Sami homoseksualci dokazuju da ih trajnije vaze ne zanimaju jer žele imati što veći broj partnera.
Homoidolozi pokušavaju dokazati da su homoseksualci poput heteroseksualaca – da žele stalne veze, ljubav i toplo obiteljsko gnijezdo, dok se u stvarnosti pokazuje upravo suprotno – da im je stalo isključivo do seksa i što većeg broja novih partnera.
Zamjena društvenih uloga
U okvirima rodne ideologije prisiljava se ljude na zamjenu društvenih uloga. Kako je rod, prema tim ideolozima, samo stvar društvenoga dogovora, može ga se proizvoljno mijenjati. Nagovara se mladiće na preuzimanje tipično ženskih zanimanja, a djevojke se potiče na učenje tipično muških struka. Dok bi mladići trebali biti njegovatelji, odgajatelji u vrtiću, učitelji, dotle bi žene trebale biti inžinjeri, rudari, traktoristi, bravari. I vrši se pritisak u društvu da se djeca tako odgajaju. Takva vrsta programa provodila se 30 godina u Norveškoj koja nije članica Europske Unije. Kada su se nakon toliko godina zbrajali rezultati takve „odgojne“ politike, pokazalo se da se ništa nije promijenilo: i dalje je 10 % muškaraca biralo ženska zanimanja, a 10 % žena muška. Priroda se pokazala snažnijom od ideologije. Država je priznala fijasko programa i prestala ga financirati. Dakle, prevladao je razum. Ponekad organizam sam svlada bolest.
Vrijedi svratiti pozornost na očite suprotnosti: s jedne strane se govori da je rod isključivo pitanje izbora/dogovora, a s druge strane da se homoseksualnost ne da izliječiti. Svatko može i bez po muke shvatiti koliko su apsurdne obje teze i da predstavljaju uvredu zdravom razumu.
Kršćanski stav prema homoseksualcima
Treba se nadati da naša kultura neće u potpunosti nestati. Naravno, nije to sigurno kad znamo da su mnoge velike kulture i civilizacije propale upravo zbog razuzdanosti i razvratna načina života. Vjerodostojna sociološka istraživanja pokazuju da je glavna značajka snažne kulture koja opstaje – zdravo poimanje seksualnosti. Kršćanstvo osvaja svijet i toliko se proširilo jer je njegova najsnažnija karakteristika upravo monogamni brak. Ondje gdje vlada seksualni red, vlada i društveni red i bolji je i zdraviji odgoj novih naraštaja. Međutim, što je veći razvrat, tim je obitelj u gorem položaju, to se lošije odgajaju djeca – i to je sociološki dokazana međuovisnost.
Povijesne činjenice govore da je moralna dekadencija uvijek vodila do propasti velikih civilizacija i nema garancije kakva će biti naša budućnost. Stoga imamo obavezu naviještati istinu i raskrinkavati laži rodne ideologije.
Treba to činiti iz ljubavi prema ljudima koji su zarobljeni njome, jer oni mnogo trpe.
Specijalna terapija može pomoći u liječenju homoseksualnih sklonosti, no, homoseksualni ideolozi osobito mrze osobe izliječene od homoseksualnih sklonosti jer oni dokazuju lažnost njihove teorije o neizlječivosti homoseksualnosti. To je isto kao kad bi srčani bolesnici branili liječenje drugih srčanih bolesnika. Nedopuštanje liječenja homoseksualaca, osobito onih koji se žele liječiti, možemo nazvati homo-zločinom. No, usprkos tome što homoideolozi sebi dopuštaju takve zločine, treba znati da su oni naša braća i sestre. Treba se truditi liječiti sve, pa i naše protivnike, liječiti civilizaciju i kulturu. Treba na njih gledati s razumijevanjem i nastojati im pomoći u odvikavanju od njihovih ovisnosti i u njihovim problemima te postupati s njima s posebnom ljubavlju i brigom. Čak ako nas i snažno napadaju, ako nas pljuju, ako nam prijete, ako nas i ubijaju (a često prijete), oni su i dalje naša braća. Postupaju s nama kao s glupim životinjama, a mi s njima i dalje kao s našom braćom i sestrama koji su stvoreni na sliku i priliku Božju i koji su osobito ugroženi. Kršćanska ljubav prema neprijatelju temelj je našeg stava prema njima.
Bog ljubi sve grješnike
Isus Krist je za sve naše grijehe prolio svoju Krv na križu. Svima nam je zajamčio život vječni – samo je pitanje – gdje? Tri su mjesta: nebo, pakao i čistilište. Dva od njih su konačna: nebo i pakao. Kao kršćani trebamo pomagati drugima da postignu nebo. Što smo više svjedoci da ljudi čine nešto strašno, glupo, da griješe, da govore kao đavli, bilo političari, bilo novinari, to smo više obvezni moliti za njih i činiti za njih pokoru. Jer čovjek koji čini takva zla, koji tako laže, ugrožen je gubitkom spasenja. U perspektivi vječnosti puno je bolje biti osuđivan, nego osuditi, mnogo je bolje biti mučenik nego koga mučiti.
Uzor bezuvjetne ljubavi mogu nam biti sestre bl. Majke Terezije iz New Yorka. Kada homoseksualci dosegnu dno, kada završe kao beskućnici na ulici, dolaze im Misionarke ljubavi i odvlače ih s ulice i, kao u Kalkuti, peru ih i brinu se za njih. Potpuno im se posvećuju s poštovanjem i ljubavi. To je vjerojatno najljepša sinteza kršćanskoga stava: prići homoseksualcima s posebnom ljubavlju i poštovanjem.
Treba se boriti za istinu
Danas smo svjedoci kako se rodna ideologija nameće svim narodima. Ne trebamo se predavati. Sveta Terezija Velika je govorila: „Ne bojte se jer Bog i mi možemo sve i sve znamo. Ono što mi ne znamo, to zna Bog, a ono što mi ne možemo, to može Bog.“ I sveti je Ignacije Lojolski govorio o odnosu milosti i naravi: „Moli tako kao da sve ovisi o Bogu, ali radi tako kao da sve ovisi samo o tebi.” Dakle, čini maksimalno dobro. S Bogom smo sigurni u konačnu pobjedu u nebu, a istina će ionako izaći na vidjelo, najkasnije na konačnom sudu.
Treba se iz sve snage truditi da Bog odvrati nesreću od naših naroda i budućih naraštaja. Tako su činili sveci. Nije ih mogla spriječiti nikakva sila kada su imali Božju milost, kada su imali Boga. I mi im možemo biti slični.
Vlč. dr. hab. Dariusz Oko
Miłujcie się, 4/2013, 34-36
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)