Jehovini svjedoci… Zatvor bez rešetaka… svjedočanstvo

Nakon nekog vremena u moj su dom navratili – Jehovini svjedoci. Zadivili su me poznavanjem Svetoga Pisma, otvorenošću, elegancijom i – kako mi se tada učinilo – dobrohotnošću.

Bila sam 13 godina udaljena od Katoličke Crkve, u Jehovinim svjedocima – zarobljena u tamnici bez rešetaka i lanaca, kako to govori Knjiga mudrosti (17, 15). Ono što me je tamo držalo bio je strah koji sam brkala s ljubavlju prema Bogu i njegovim zapovijedima. Strah koji su dodatno potpirivale knjige koje je izdavalo Biblijsko društvo i časopis Kula stražara. Dobro je napisao Tadeusz Kunda, autor knjige vrijedne svake preporuke Rasprava o Božjem imenu (Spór o Boże Imię) u kojoj brani istine katoličke vjere, da časopis Kulu stražara možemo slobodno nazvati Kulom strahota jer plaši, onesposobljuje i paralizira razum koji se podčinja vlasti krivih učitelja (usp. Mt 24, 23-28).

Potječem iz disfunkcionalne obitelji u kojoj je bilo nasilja i raznih drugih problema. Od začeća mi je sudrug strah, nedostatak osjećaja sigurnosti ili toliko potrebne roditeljske brige i nesebične ljubavi. Okruženje u kojem sam odrastala bilo je patološki ljubomorno i nasilno. Meni, da bih opstala, preostala je samo pokornost i samoća duboka poput oceana jer sam bila ovisna o svojim zaštitnicima i vjerovala da prema meni loše postupaju samo zato jer sam to zaslužila. Mučile su me strašne fobije. Djetinjstvo puno rana i ožiljaka. Pakao…

Pa ipak, od najranijih sam godina razmišljala o Bogu i o tome što se događa s čovjekom nakon smrti. Postavljala sam si egzistencijalna pitanja. Počela sam čitati Sveto Pismo čim sam savladala čitanje, u 1. razredu osnovne škole. Osjećala sam velike i divne duhovne ushite, no uza me nije bilo nikoga s kim bih mogla podijeliti svoje čežnje.
Voljela sam ići u crkvu i na vjeronauk, ali nisam uspjela ostvariti blisku vezu s Bogom, radovati se sakramentalnom životu, prijateljstvu i ljubavi drugih. Nitko me nije tome naučio. Gledajući pobožne vjernike u crkvi, mislila sam da oni mogu biti blizu Gospodinu jer su dobri, a da ja toga nisam ni dostojna ni vrijedna jer sam loša. Zlostavljana djeca gledaju drugačije na svijet…

Kada sam navršila 15 godina, upisala sam srednju medicinsku školu u Gdyni, za njegovateljicu. Htjela sam biti dobra i služiti bližnjima. Kada sam, u jednom dahu, pročitala Quo vadis Henryka Sienkiewicza, poželjela sa imati jaku vjeru poput prvih kršćana – biti u zajednici koja bi bila progonjena i ljubljena u Bogu. Počela sam gledati na ljubav i život kroz prizmu te priče. Javljale su se brojne sumnje s obzirom na istine vjere i mnoge duboke rane na srcu i u duši.

Tada sam upoznala jednog mladića koji me udaljio od nedjeljne mise i od škole. Imao je na mene loš utjecaj. Naš odnos nije bio čist. Iskorištavao me je, ali sam šutke strpljivo podnosila jer sam tako naučila u obiteljskoj kući – šutjeti i trpjeti. Tako sam shvaćala ljubav….
Molila sam Boga da mi pomogne. Osjetila sam u duši poticaj da odem na ispovijed, ali sam se bojala da će me svećenik osuditi i istjerati pred svima iz ispovjedaonice i iz crkve. Nisam tada još bila svjesna snage Božjega milosrđa i snage sakramenta pokore.

Nakon nekog vremena u moj su dom navratili – Jehovini svjedoci. Zadivili su me poznavanjem Svetoga Pisma, otvorenošću, elegancijom i – kako mi se tada učinilo – dobrohotnošću i željom razgovarati o Bogu i vjeri. Ostavili su mi časopis, a potom i knjige za razmatranje. Trebala sam utjehu, zaštitu i vodstvo u životu. Činilo mi se kao da sam se dohvatila Isusovih skuta i da sam konačno srela ljude kojima je stalo do mene i do spasenja moje duše.

Starješine su za mene učinile čudesnu stvar, uistinu sjajnu. I do danas sam im na tome zahvalna. Kada su vidjeli da imam mladića, pozvali su ga na muški, očinski razgovor i na temelju Božje Riječi objasnili mu vrijednost očuvanja predbračne čistoće, skromnosti i djevičanstva. Bila sam Bogu zahvalna što me je čuo i pomogao da me više ne maltretiraju i okrivljuju.

Sljedeće dvije godine proučavala sam Riječ Božju na biblijskom studiju i na susretima tri puta u tjednu. Za mnom su krenuli i moj dečko, moja sestra, koja je vidjela pozitivne promjene u našem ponašanju te prijateljica iz škole za njegovateljice kao i sestrična koja mi je kasnije puno zla nanijela.

Svoje „krštenje“ – simbol predanja Jehovi – primila sam u Kraljevskoj dvorani Jehovinih svjedoka u Rumi. Mislila sam da ću ga doživjeti vrlo duboko, ali sam se razočarala. Osjećala sam neizrecivu prazninu u srcu koja me pratila od tada pa sve do 1998. kada sam s, nakon 13 godina pripadnosti zajednici, vratila u okrilje Rimokatoličke Crkve, naše Majke.
Nakon „krštenja“ imala sam brojne obveze u zajednici kao širitelj učenja Jehovinih svjedoka. Dobila sam vlastito područje na kojem sam naviještala nauk Društva Kule Stražara, širila časopise i vrbovala. Kasnije su svjedočili mnogi koji su me tada slušali – umjesto da stupe u Jehovine svjedoke, vraćali su se Kristu i išli na ispovijed. A često su znali i otvoreno reći da ni ja neću dugo biti Jehovin svjedok jer sam drugačija od onih koje oni poznaju. Ja sam, pak, bila uvjerena u ono što radim, a ako nešto i nije bilo kako sam mislila da treba biti, zatvarala sam se u svoj svijet i razmišljala kao u djetinjstvu – ionako sam ja kriva za sve i moram se više potruditi.

Godinama sam išla na „pionirske zadatke“ po seoskim terenima. U organizaciji sam upoznala mnoge poštene osobe koje su, poput mene, imale dobre namjere, dok neki starješine i nisu bili najbolji primjer krjeposti, prije njihovi antipodi. Događali su se razvodi, nasilja u obitelji – osobito psihička – i drugi vidovi nekršćanskog ponašanja kao što su pijanstva, na što sam bila bolesno osjetljiva zbog svoje prošlosti. „Lijek“ za sve probleme bila je starješinska vizita i prijetnja javnim prozivanjem u zajednici te zastrašivanje odvođenjem pred sud koji su sačinjavala trojica starješina, a koji u stvarnosti nisu imali dostatnih ni profesionalnih, ni moralnih, a ponajmanje duhovnih kvalifikacija da bi rasuđivali o pitanjima duše, grijeha, i k tome odlučivali o opraštanju ili nepraštanju – isključenju iz organizacije i zajednice. To je vrlo bolna kazna, jer isključeni član nije imao pravo razgovarati s drugom braćom ili sestrama, čak niti pozdraviti dobar dan i doviđenja na ulici… Neki to ne izdrže, doslovce polude, padaju u depresiju.

Godine su prolazile. Moj dečko me zaprosio. Postavio mi je uvjet: ukoliko se ne želim udati za nj do svoje 21. godine, utoliko mu to moram reći kako bi on mogao započeti život s drugom ženom. Molila sam Boga da mi da znak što mi je činiti: trebam li se udati za nj ili ne? Bojala sam se jer je ranije znao posegnuti za bocom, iako je po ulasku u Jehovine svjedoke taj problem postupno nestajao… Istina je bila posve drugačija. Kasnije se ispostavilo da je pio, ali kriomice, skrivajući od mene svoju ovisnost.

Ja sam dijete alkoholičara. Nikada nisam bila niti na jednoj terapiji i bila sam osamljena u tom mnoštvu u tako odsudnom životnom trenutku kada je trebalo donijeti važnu životnu odluku. Na roditelje nisam mogla računati. Njihov brak bio je pun nasilja. Zapravo, moj odgovor na ucjenu trebao je biti NE, ali sam se bojala da ću ostati sama. Bojala sam se i jer je moj otac bio vrlo agresivan alkoholičar, a moj me zaručnik od njega branio.

Radila sam tada kao njegovateljica u Wojewódzkoj bolnici. Živjela sam u stalnom stresu jer kao Jehovin svjedok nisam mogla davati transfuziju krvi, a nailazilo je to na negativne rekacije mojih kolegica koje su mi to jasno dale do znanja. Bilo mi je loše, ali nisam dala da to netko primijeti. Padala sam iz jednog grijeha u drugi, misleći da vršim Jahvinu volju.
Kod Jehovinih svjedoka nema sv. mise niti sakramenata! Brak za njih predstavlja samo ugovor potpisan pred službenikom, a ne pred Bogom. Vjenčanje u sekti nema nikakvu vrijednost, a u mojoj situaciji značilo je ustrajanje u grijehu nečistoće! Nažalost, nisam bila svjesna svega toga… Molila sam žarko. Danas često znam pomisliti koliko je žarko za mene tada molio moj dobri Anđeo čuvar, kako se borio za moju bijednu dušu da prozrem situaciju i ne udam se za čovjeka koji je svojom ucjenom pokazao da me ne cijeni i ne zna čekati da budem spremna.

Brzopleto sam odlučila, usprkos tome što je Bog dao jasan znak kao odgovor na moju molitvu. Upozorenje se očitovalo u situaciji u kojoj se moj zaručnik napio do besvijesti preda mnom. Bojala sam se… Povjerila sam svoje muke sestri i bliskoj prijateljici iz zajednice. Obje su me odvraćale od nakane da ga ostavim govoreći: „Ma neće on piti, jer Jehovini svjedoci ne piju.“ Na vlastitoj sam se koži uvjerila da Jehovini svjedoci nisu nebeski čisti „nadljudi“ bez mana i krivica, kako to želi prikazati i po cijelom svijetu razglašuje njihova centrala u njujorškom Brooklynu. Grješnici su i to s velikim „G“. Nema smisla odlaziti iz Katoličke Crkve u druge zajednice i denominacije zbog moralnih razloga, kao što sam to ja učinila, nadajući se boljem i radosnijem životu, osobito obiteljskom. Svugdje su ljudi i ljudskost.

Došao je dan moga vjenčanja. Mislila sam da ispunjavam obvezu prema bračnom životu, a u stvarnosti sam teško griješila i vrijeđala Boga. Na slavlju sam bila sama bez svoga „muža“. Ispričavao se da mu je bilo prevruće i da je previše pojeo. Istina je bila da se „družio s bocom“…
Ono čega sam se bojala, to me i snašlo. Ponovila se drama iz djetinjstva. Povijest je zatvorila krug. Živjela sam u paklu. Moj muž je potajice pio, a zatim bio agresivan i nasilan. Bojala sam ga se. Obratila sam se za pomoć Centru za krizne situacije i policiji da bih rekla „stop“ nasilju. Tukao me i otimao dijete… Molila sam starješine za pomoć, no nisu mi vjerovali. A ubrzo mi je muž dao naslutiti da u njegovu životu postoji i druga žena…
Cijela je zajednica brujala. Svi su sve znali, samo ja nisam… Bilo je to strašno i ponižavajuće iskustvo kada su starješine, nakon razgovora s ljubavnicima (mojim mužem i tom ženom, koji su sve opovrgavali), došli u moj stan te mi zaprijetili da će me isključiti iz organizacije ako ih ne prestanem „lažno optuživati“. I drugi članovi zajednice su me optuživali. Tada sam se potpuno slomila. Pomislila sam da se nalazim na rubu ponora. Zapravo, na samom dnu. Kada su oni otišli, pala sam na koljena i po prvi put u gotovo 13 godina zavapila Isusu Kristu za pomoć. To je kod Jehovinih svjedoka zabranjen i čin za osudu budući da oni ne vjeruju u Kristovo božanstvo i smatraju Isusa podređenim u odnosu na Boga Oca. Oni smatraju da se može moliti samo i isključivo Bogu Ocu kojeg nazivaju Jehovom.

Pitanja vezana uz Božje ime i Kristovo božanstvo dobro objašnjava Tadeusz Kunda u knjizi koju sam ranije spomenula. Prema Jehovinim svjedocima molitva upućena Isusu Kristu je bogohulna. Pa ipak, molitva Isusu ima snažno utemeljenje u Bibliji kako sam kasnije pronašla, primjerice u Djelima apostolskim (7, 59) kada sv. Stjepan moli – „Gospodine Isuse, primi duh moj“ – ili Bartimej, slijepac – „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se“ – potom u Otkrivenju (22, 20), u Evanđelju po Luki (23, 42). Kličem iz sveg srca: „Isus Krist je moj Gospodin, aleluja!“
Nakon nekog vremena isti oni starješine posjetile su me da me izvijeste kako je moj muž uputio zajednici pismo u kojem piše da se želi razvesti i oženiti onom drugom ženom, također pripadnicom Jehovinih svjedoka. Starješine su rekli da će ih ponovno primiti u zajednicu nakon što ih isključe zbog preljuba i kada ozakone svoj brak i iskažu pred Starješinskim vijećem svoje žaljenje. Nisam vjerovala vlastitim ušima! Oni isti Jehovini svjedoci koji su me uvjeravali da u njih nema razvoda braka, govore mi da će ponovno primiti one koji ustraju u grijehu preljuba i pritom zahtijevaju da ta veza bude ozakonjena. Bilo je to previše. Donijela sam odluku da ne želim više biti Jehovin svjedok. Moj je muž već znatno napredovao u hijerarhiji Jehovinih svjedoka i protiv njega nisam imala nikakve šanse.

Konačno smo se, nakon 7 godina braka, razveli. Moj muž se skrasio s tom drugom ženom, istom onom koja me odvraćala od nakane da prekinem zaruke s njim… Moja me sestra isprva podržavala, ali kada sam joj rekla da odlazim iz organizacije jer je nečista, tolerira pijanstvo i nemoral, osudila me i prekinula sa mnom sve kontakte. Druži se s mojim „mužem“ i njegovom novom, također razvedenom ženom. Jednako je reagirao i moj šogor… Ostala sam bez obitelji.
Jehovini svjedoci oduzeli su mi dobar glas, javno me proglasivši odmetnicom koja je okaljala štovanje Boga Jehove. Prokleli su me. Puno puta sam bila žrtvom njihovih spletki.

Još jedan mučan aspekt moje životne priče koji do sada nisam spominjala…. Moj mi je muž, zbog mog lošeg zdravlja i zbog nedostatka potpore obitelji oduzeo našeg petogodišnjeg sina koji danas ima 18 godina. Bili smo razdvojeni mnogo godina. Borila sam se na sudu, ali sam izgubila. Morala sam plaćati i alimentaciju u visini od 700 zlota mjesečno. Radila sam na dječjem odjelu, a vlastitog sina nisam smjela vidjeti…

Sa svojih 16 godina moj sin se pobunio i prestao odlaziti u zajednicu na što ga je prisiljavao otac koji ga je zbog toga kažnjavao i vezao. Kada sam to saznala, obavijestila sam bivšeg muža da sam od suda zatražila ograničenje njegovih roditeljskih prava i dala zahtjev za nadzor zbog zlouprabe roditeljskih prava. I uspjela sam….

Nakon odlaska iz Jehovinih svjedoka počela sam tražiti pravu vjeru. Posljedica tako snažne indoktrinacije bio je košmar u glavi. Ni sama više nisam znala što trebam vjerovati, a što ne. Krajem 1998. doživjela sam veliku ljubav prema muškarcu, katoliku. Molio je za mene i pomogao mi izići iz sekte. Pod utjecajem tog dubokog osjećaja, zaljubila sam se i u sve što ima veze s Katoličkom Crkvom. Otvorila sam se….

U ruke mi je došla knjiga U službi Božjeg milosrđa koja govori o sv. Faustini Kowalskoj i o slici Božjeg milosrđa. Čula sam u duši glas koji je dolazio iz srca i dopirao do ušiju: „Idi u crkvu Presvete Djevice Marije, ispovjedi se i pričesti.“ Čula sam ga više puta… Na koncu, u gradu u kojem živim, našla sam tu crkvu. Kada sam ušla u nju vidjela sam na desnoj strani sliku Krista u bijeloj haljini sa zrakama koje izviru iz njegova srca. Osjetila sam da me lik sa slike privlači k sebi nadljudskom snagom, poput magneta… Pročitala sam natpis pod slikom: „Poljsku sam posebno uzljubio, iz nje će izaći iskra koja će pripraviti svijet na moj posljednji dolazak.“ Poslušala sam unutarnji glas, ispovjedila se i po prvi put nakon 13 godina sudjelovala u presvetoj misnoj žrtvi. Od toga časa živim u stanju milosti posvetne i aktivno sudjelujem u životu Crkve.
Mnoge sam stvari shvatila… Pokušavam zamisliti kako se osjeća Krist kada ga mi grješnici odbacujemo i kada mu ranjavamo Srce svojim lošim djelima i krivim izborima. Moguće je slomiti žensko i muško srce, srce djeteta… Ali i Božje srce….

Shvatila sam također da nikad nisam bila udata jer vjenčanje sklopljeno u sekti nije brak; nisam bila u crkvenom braku već, prema kanonskom pravu, bila sam grješna preljubnica…

Vjerujem da će sv. Rita, stigmatičarka, zaštitnica u teškim problemima i beznadnim situacijama, isprositi ozdravljenje rana moga srca i srca moga sina. Molim sve ljude dobre volje da mole za moga sina Jakuba da ga Bog obdari svojom milošću.

Već 14 godina molim i prikazujem mise za obraćenja Jehovinih svjedoka. Molim i redovničke zajednice za molitvu i duhovnu pomoć.
Ispunile su se moje velike duhovne čežnje. Bog me obdario velikom vjerom kao i prve kršćane. U zajednici sam vjernika koji po cijelom svijetu prinose patnje i trpe progone zbog svoje sjedinjenosti s Isusom Kristom.

Silvija

Miłujcie się 1/2013, 31-35
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)